Hadžija Bešlaga Bajraktarević iz Špionice kod Srebrenika u martu ove godine napunio je 97. godinu života obilježenog neizmjernim poštenjem, težačkim poslovima na plodnim njivama špioničkim, starost bez penzije... Jedan je od rijetkih ljudi koji je gotovo do 90. godine života vozio traktor i njime obrađivao zemlju.

Na duhovnom planu, uz redovno obavljanje svih namaza, ispostio je 87 ramazana po gregorijanskom, a, računajući od njegovog rođenja naovamo, živi stoti ramazan po hidžretskom kalendaru. Trideset i pet godina prakticira Davudov post. Valja naglasiti i to da se višedecenijskom mujezinskom dužnošću u svom džematu svrstava među najrevnosnije mujezine u našoj zemlji.

Rođen je u martu 1927. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a potom u Gradačcu upisao tada poznatu Sviračku medresu. Nakon završena dva razreda, a zbog zatvaranje te škole, morao se vratiti u Špionicu. Čekali su ga poslovi na porodičnom imanju. Trebalo je obrađivati zemlju, baviti se stočarstvom. O tome hadžija Bešlaga kaže: “Brat mi je otišao na državni pos'o, a ja sam ost'o s ocem da radim na poljoprivredi. I ost'o sam s njim do njegove smrti. Poslije njegove smrti nastavio sam težački rad na zemlji.”

Svojim poštenjem, te odnosom prema sebi, drugima, komšiluku, poslu koji je radio, postao je uzor ljudima u Špionici i okolini. Postao je moralna vertikala i oličenje kakav treba da bude čovjek koji je u svom životu uspostavio istinski balans fizičkih i duhovnih komponenti inspiriran Kur’anom Časnim.

Baveći se zemljoradnjom, porodici je omogućava pristojan život, finansirao je školovanje svoje djece i dva puta obavio hadž. U sretnom braku s rahmetli suprugom Havom proveo je 70 godina, a stekli su troje djece, sinove Orhana i Benjamina, te kćerku Senadu. Sve troje su ugledni intelektualci, a Orhan je doktorirao i profesor je emeritus na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Utjehu za hanumom Havom, koja je preselila na Vječni svijet, nalazi u učenju Kur’ana Časnog. Najljepše trenutke u svom životu veže za Kur’an Časni učeći Jasine i hatme i pred duše onih kojima niko nema proučiti.

Kad upoređuje ponašanje ljudi nekad i sad, reći će: “Po mom mišljenju, prije su ljudi bili bolji, poštovali su se stariji. Prije nisi mog'o nikoga vidjeti da ne posti. A ako nije postio, to je krio od postača. Opalo je klanjanje. Treba stalno spominjati Allaha. Allaha treba spominjati na svakom čistom mjestu. U našem ponašanju najbolja je pouka za druge.”

Mjesna džamija postala je njegova druga kuća. Nastavljajući tradiciju svojih predaka, on je sve namaze, izuzev onih koji su ga zadesili na njivama u jeku sezonskih radova, u džamiji klanjao. Od dvadesete godine svog života do danas obavljao je mujezinsku dužnost. Ovu časnu dužnost obavlja besplatno. Od ranog djetinjstva bio je hizmećar u džamiji. Posebno je bio sretan kad je otpočeo mujeziniti u svojoj džamiji. Časnu mujezinsku dužnost, volonterski i bez materijalnih naknada, obavlja više od 80 godina. Poznat je i kao učač mukabele u svom džematu.

Ramazanski post hadžija Bešlaga posti od svoje desete godine. Davudov post neprekidno posti od 1989. godine. O motivima da posti Davudov post hadžija Bešlaga voli reći: “U jednoj TV emisiji vidio sam bračni par, čijih se imena ne sjećam, a koji su 25 godina prakticirali ovu vrstu posta, nakon čega sam odlučio da i ja zapostim Davudov post. Na početku nikom osim mojim ukućanima nisam govorio o toj mojoj nakani. Do tada sam puno jeo i gojio se. Kada sam počeo taj post, osjećao sam se puno zdravije. Postio sam i u vrijeme koševine kad se kosilo ručnom kosom. I nipošto se ne bih odrekao ovog posta. Postit ću ga dok sam živ.”

I pred tekući ramazan (2024) ljekari su mu sugerirali da zbog zdravstvenih razloga ne bi trebao postiti. Nije prihvatio sugestije, posti i osjeća se dobro.

Budući da ga u životu nisu interesirale nikakve besposlice i traćenje vremena u prazno, u slobodnom vremenu učio je Kur’an Časni i čitao knjige. Tako je tragao i za izvorima o Davudovom postu. O tome kaže: “Negdje sam pročitao da se jedan od ashaba (drugova) požalio Allahovom poslaniku Muhamedu, a. s., da mu je malo da posti samo ramazan, na šta mu je Poslanik preporučio da posti 13, 14. i 15. dan u mjesecu. Kad se ponovo požalio Poslaniku da mu je i to malo, Poslanik mu je predložio da posti svaki drugi dan. Ashabu je i to bilo malo pa je rekao da bi mogao i više, a Poslanik mu je odgovorio da nema više, jer je to nafila post. Taj post je ostao u tradiciji muslimana do današnjih dana.” Priču o Davudovom postu hadžija Bešlaga zaključuje: “Kada čovjek ima čvrstu vjeru u Allaha, dž. š., ništa mu nije teško. U toku posta nikad ne osjećam glad ili žeđ tako da sam siguran da bih bez problema mogao postiti i tri dana bez prekida.”

Za hadžiju Bešlagu kažu da je u bio umjeren u radu, spavanju, učenju, priči, hrani, u svemu. Kao iskreni musliman nikada nije okušao niti ijedan haram. Čak je i djecu savjetovao da se klone i duhanskog dima.

O njegovom karakteru sin Benjamin kaže: “Za vrijeme rata pšenicu, kukuruz nikom ni grama nije htio prodati, nego je dijelio besplatno. Budući da su cijene ovih prehrambenih kultura bile enormno visoke, ja sam ga bio namolio da mi pokloni jednu količinu žitarica od čije prodaje bih kupio auto. Taj dan kad sam ga uspio namoliti, kad je, nevoljko, pristao na taj aranžman, pojavili su se konvoji s hranom i naglo je pala cijena žita. Babo je bio sretan što je tako ispalo. Potom mi je ponudio pare da kupim auto pod uslovom da prestanem pušiti. Uzeo sam te pare i, pošto nisam mogao prestati pušiti, vratio sam mu ih.”