Dobri poznavaoci geografskih prilika rekli su da u Bosni i Hercegovini ima petnaestak Gračanica, a samo je jedna od njih – grad. Nastala je u dolini rijeke Spreče. Sam grad ima više od 12.000 stanovnika. Ima razvijeno privatno poduzetništvo i značajne industrijske kapacitete. Nekada je Gračanica imala i svoje medrese. Jedna od njih bila je Osman-kapetanova medresa, koja je osnovana 1800. godine. Ubrajala se u veće medrese u Bosni i Hercegovini. Sagradio ju je Osman-kapetan Gradaščević, upravitelj Gradačačke kapetanije i otac Husein-kapetana Gradaščevića. Današnja zgrada Osman-kapetanove medrese u Gračanici potječe iz 1889. godine, nakon što je temeljito obnovljena. Od tada je imala dershanu, prostorije za muderise (profesore), biblioteku i kuhinju za učenike.
Danas, nekoliko dana prije Kurbanskog bajrama, došao sam u ovaj grad da porazgovaram s hadži Hasib-efendijom Čamdžićem, posljednjim živim učenikom ove medrese, koji je ukoračio u 101. godinu života. On je danas najstariji živući imam i najstariji član SUBNOR-a. S Gračanlijom Nihadom Halilbegovićem odlazim u porodičnu kuću efendije Hasiba koja se nalazi u samom centru grada. Zatičemo ga u avliji, gdje u dubokoj hladovini sjedi sa sinom Ademom, također penzionerom, profesorom matematike i nekadašnjim direktorom tamošnje gimnazije. Hasib-efendija je u ahmediji i nikada ne bih rekao da je ukoračio u jedanaestu deceniju života. Fizički i mentalno je zdrav kao drijen. Uskoro nam se pridružio i mr. Smajo-efendija Mustafić, glavni gračanički imam. Imali smo privilegiju družiti se s ovim čestitim čovjekom čija je životna priča impresivna, inspirativna i podsticajna.
Hasib-efendija kao softa
VOLI TAZE JANJEĆE PEČENJE
Na pitanje kako devera, hadži Hasib-efendija kaže: “Dobro, hvala Bogu. Hanuma mi je umrla prije šest godina. U braku smo bili 73 godine. Živjela je 95 godina. Djeca su mi bila čestita. I danas su. I Adem i Naza bili su matematičari. Teško je naći nekoga da pazi oca kao moj Adem. U po noći zna doći da vidi jesam li pokriven, fali li mi šta. Već šest-sedam godina nikad nisam noćio sam. On je uvijek sa mnom. On se brine o svemu. Neki dan mi prahnulo janjeće pečenje. Velim ja njemu da bih volio pojesti pečenje, a on će: ‘Baba, ima u Bingu. Odoh ti kupiti.’ Kažem mu ja da ne bih to. Želio bih friško. Tad mi reče da takvo pečenje ima u Lohinji, podalje od Gračanice. Velim mu ja da je to daleko. 'Hajd’ da malo prilegnemo.' Kad sam se prenuo, nema Adema. Pogledam kroz prozor, kad nema mu ni kola. Znao sam da je otišao po pečenje u Lohinju. Dođe i donese mi vruće janjeće pečenje. Sin Adem ima dvoje djece, dvije kćerke intelektualke, jedna je liječnica, a druga arhitektica. Svi me dobro paze. Plaho se radujem Bajramu. Sa sinom odem na bajram-namaz. Odavno na Bajramu nema mojih vršnjaka i prijatelja iz moje generacije. Po dolasku iz džamije kolju se kurbani. Dolazi rodbina. I sad pamtim tekst pjesme o Bajramu koja se pjevala uz saz, harmoniku ili šargiju: Ni bajrami više nisu kao što su nekad bili, ašikluci gdje ste sada, kao nekad u mahali…”
PODERAO TRI FIĆE I JEDNOG YUGU
Na njegovu priču nadovezuje se sin Adem, koji je u 76. godini života: “U našoj porodici bila je uvijek istinska harmonija i bezgranično povjerenje među roditeljima i djecom. I nikad nismo bili bez para. Kad je službovao u okolini Dervente, mi smo išli u školu, a baba i mama držali su četiri krave. Sestra i ja smo im pomagali u prodaji i raznošenju mlijeka. Krave bi se pomuzle do pet ujutro, potom bih ja do polaska u školu podijelio po selu i kad bih pođi u školu ponio bih kantu od deset litara i podijelio kupcima u gradu. Desi mi se da mi zatrebaju pare, a znao sam gdje su njegove, ja bih slobodno uzmi i kaži mu da sam uzeo. Baba je promijenio tri fiće, a posljednje vozilo mu je bio Yugo. Poslije jedne operacije na tijelu samoinicijativno je prestao voziti auto. Rekao je da neće više voziti. Bilo je to u njegovoj 85. godini života. Kad ga vidim da me čeka na vratima kuće, za mene nema većeg bogatstva. Sretan sam što ga imam i što mu mogu pohizmetiti.”
Hasib-efendija u partizanskoj uniformi
U razgovor se uključuje i Smajo-efendija Mustafić: “Hasib-efendija Čamdžić je ušao u 101. godinu života. Jedini je živi imam koji je pohađao gračaničku Osman-kapetanovu medresu. To je bila poznata medresa na ovim prostorima iz koje je izašlo puno imama i hafiza. Budući da je po programu Medrese softa morao svaku stranicu Kur’ana naučiti napamet, svi su oni, sa završetkom Medrese, makar jednom prešli Kur’an napamet. Među njima je bilo mnogo hafiza. Zadovoljstvo mi je da imamo još jednog živog svršenika te Medrese. Mi smo u više navrata imali prijem za Hasib-efendiju. Još ima dobro pamćenje i može da priča o događajima koji su se dešavali u njegovo vrijeme. U stanju je da autentično prenese detalje s tih događaja. Redovan je na džuma-namazu. Dođe sa sinom Ademom, koji je zakoračio u osmu deceniju života. Zadovoljstvo mi je što dolaze baš u Šarenu džamiju. Nastojimo da prema njemu i ostalim penzionerima imamima iskažemo pažnju, a posebno prema njemu koji je najstariji, koji najviše pamti i koji je čitav život posvetio Islamskoj zajednici.”
NAJSTARIJI ČLAN SUBNORA
Hasib-efendija je, kažu, izuzetno smiren čovjek. Njegova blaga narav i svekolika uljuđenost plijenili su poštovanje kod svih ljudi koji su ga poznavali. U mladosti je prolazio scile i haribde. U Drugom svjetskom ratu bivao je u tri vojske, a samo u partizanima proveo je tri godine. Prvo je bio regrutovan u domobrane, iz kojih je, na prvom dodijeljenom odsustvu, zauvijek pobjegao i u Gračanici se priključio Zelenom kadru, da bi 1945. bio mobilisan u partizane, u kojima je ostao oko tri godine. Demobilisan je 8. aprila 1948. godine. O postvojničkom životu kaže: “Prvi posao kao imam dobio sam 1949. godine u Liješnici kod Maglaja. Komunistima nije bilo pravo. Dvije godine kasnije bio sam na dvomjesečnoj vojnoj vježbi. Nastavio sam moj imamski posao. Tri godine sam bio hodža u toj Liješnici. Bilo mi je lijepo iako je ovaj posao težak. Duša mi je bila zadovoljna. Komunisti nisu mirovali. Jedno veče, uz ramazan, udbaši, članovi komiteta i mještani komunisti, pozvali su me na nekakav razgovor. Odmah je započela priča o meni, kako ja, tobože, odvraćam omladinu od njih te zaprijetili da odmah moram napustiti posao imama. Jedno su dijete nagovorili da tu javno kaže kako sam ga uvjeravao da ne ide na njihove sastanke. Rekli su mu dati harmoniku ako to kaže. Dijete je, međutim, po nagovoru babe, reklo istinu da ga nisam odvraćao. Ujutro mi je jedan udbaš došao na kućna vrata i u povjerenju rekao da moram hitno napustiti džemat. U protivnom, strpat će me u zatvor. Napustio sam Liješnicu i vratio se u rodno selo Malešiće. Pauzirao sam godinu, a potom sam 1953. godine otišao u Omeragiće kod Dervente. Ondje sam ostao četrnaest godina. Radeći u Omeragićima, školovao sam djecu. Oboje djece mi je završilo fakultet. Bilo mi je lijepo. Poslije mi se otvorila služba u Gračanicu, u mahali Lipa. Bilo je to 1. aprila 1968. godine. Tu sam ostao do 1990, kad sam otišao u penziju.”
Zanimala me je Hasib-efendijina receptura za dug život. Samo se nasmijao. Kad je u pitanju ishrana, rekao mi je: “Živio sam i hranio se u težačkoj kući. Imali smo veliko imanje. Samo oko kuće djed je u jednoj parceli imao oko 100 dunuma. Kad je hrana u pitanju, meni je važno je da ima graha, tarhane, hljeba. U Medresi nas je bilo stotinjak. Za doručak smo imali po kašiku suhog sira i komad vruće pogače. Za ručak grah, kašika pekmeza i komad kukuruze, a za večeru tarhana i proha (kukuruza). Abdestili smo se na rijeci. Predavali su nam muderris Mustafa-efendija Šiljić i jedan ili dvojica učitelja. Velik broj nas je završio hifz. I ja sam znao dvije trećine Kur’ana napamet.”
Efendija Hasib živo se sjeća običaja u svome selu kad je bio mlad. “U moje vrijeme ašikovalo se na prozoru. Ako bi ašiklija bio nepozvan, znao je primiti degenek od djevojkinog babe ili braće. Mene su cijenili. Oženio sam je. U braku smo bili 73 godine. Pričalo se da je jedan momak fasovo batine od babe i braće djevojke kojoj je dolazio. Alčak, opet je oženio tu djevojku. Ne znam da li je i u braku dobijao – fasungu.”
Hadži Hasib-efendija na prijemu kod glavnog imama efendije Smaje Mustafića
