Hrvatskoj politici više nisu dovoljne brutalne zamjene teza, kojima se hrvatskog agresora predstavlja žrtvom, već je odlučila kidnapirati i iskustvo svojih bošnjačkih žrtava kako bi se prikazala stradalnikom i sapatnikom vlastitih zločina.Hrvatska politika ponaša se poput nasilnika koji svojoj žrtvi poručuje da više njega bole rane koje joj je nanio ali i dalje nanosi te da je on, ustvari, prava žrtva.
Ukratko, riječ je o pokušaju da se ukrade moralni kapital bošnjačke žrtve kako bi se oslabile bošnjačke političke pozicije te da se zatim na osnovu tog kapitala kupuje dobra volja za nastavak upravo one politike koja je i dovela do UZP-a.
O čemu je konkretno riječ može se vidjeti iz najnovijih pehlivanluka Dragana Čovića i Željane Zovko. U oba slučaja riječ je u pokušaju da se mostarski Stari most neutralizira kao simbol i svjedok barbarizma hrvatske hegemonističke politike. Hrvatska politika ne želi da “konzumira” Stari most kao “kulturnu i historijsku baštinu svakog žitelja grada Mostara”, niti kao “svjetsku baštinu”, uostalom glasači i simpatizeri HDZ-a groze se Starog mosta i pride ga posprdno nazivaju “krivom ćuprijom”. Da ne spominjemo da slave, veličaju i dan-danas glasaju za politiku koja ga je srušila. Ono što hrvatska politika zaista želi jeste da “konzumira” civilizacijski kapital Staroga mosta te da sa sebe skine stigmu njegovih rušitelja dok istovremeno nastavljaju s istom rušilačkom politikom.
Dragan Čović tvrdi da Stari most pripada i njemu pa čak i insinuira da se kao sljedbenik UZP politike ne mora izvinjavati jer ga je, kao, srušio neko drugi. Naravno, u pitanju je uobičajeni revizionizam po kojem, uprkos svim dokazima, čak i snimcima direktnog čina rušenja, hrvatska politika i dalje insistira da Stari most nije srušio HVO već Armija Republike Bosne i Hercegovine. Štaviše Čović ima obraza tvrditi da Stari most pripada njemu a ne Safetu (Oručeviću).
To je ta zapanjujuća drskost, koja prelazi svake zdravorazumske granice. No upravo je to i poenta takvih izjava, da budu toliko nevjerovatno i suludo provokativne da na njih nema niti može biti racionalnog odgovora osim sočne psovke. Takve vrste bezobrazluka pokušavaju se nametnuti kao legitimna stajališta, čija čak i propitivanja predstavljaju šovinizam ili nekakvu “ugrozba hrvatskog naroda”. Tako vjeruju Dragan Čović i njegovi drugari – i to je to. Ludo, poremećeno, uvrjedljivo ali danas, eto, nije politički korektno niti u duhu suživota propitivati tuđa temeljna uvjerenja i tome slično.
Čović, koji je u vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio direktor mostarskog “Sokola”, kao što je poznato, koristio je bošnjačke logoraše za prinudni rad i teške fizičke poslove.
“Molim vas da nam za potrebe ZI Soko omogućite izuzimanje deset zatvorenika, a s ciljem obavljanja određenih poslova – podizanje i postavljanje zaštitne ograde oko ZI Soko… Osiguranje zatvorenika će obavljati Funkcija sigurnosti ZI Soko Mostar”, stoji u dokumentu od 22. juna 1993. godine, koji potpisuje Dragan Čović osobno.
Ne bi trebalo čuditi ako danas-sutra Čović odluči da se od optužbi za robovlasništvo i tjeranje bošnjački zarobljenika na prinudni rad počne braniti tvrdnjama da su navedeni bošnjački zarobljenici ustvari bili njegovo vlasništvo te da je zapravo i on sam žrtva kojoj se uskraćuje pravo na raspolaganje zajedničkom imovinom. Ugrozba, pa to ti je.
