Pretpostavlja se da je ban Kulin došao na vlast nešto prije smrti cara Manojla 1180, kao bizantski vazal. U svakom slučaju sigurno jeste da je ban Kulin poslije 1180. definitivno utvrdio temelje bosanskoj državnoj samostalnosti. U njegovo vrijeme Bosna se među balkanskim zemljama javlja kao već izgrađena i stabilna država koja se u diplomatskim spisima različito naziva: vojvodstvo (ducatus), regio, terra, districtus, banovina (banatus), te na kraju regnum (kraljevstvo).
U Kulinovo vrijeme Bosna se prostirala od Drine do Grmeča s oblastima, Bosnom, Usorom, Soli i Donjim Krajima oko Sane. Za vladavinu bana Kulina vezuju se kako politička stabilnost, tako i ekonomski napredak Bosne, pa je on jedini bosanski vladar koji je ostao sačuvan u narodnoj tradiciji. U vrijeme bana Kulina, krajem 12. stoljeća, cijeli je Balkan zahvaćen ubrzanim procesom feudalizacije, pa je i u Bosni već oformljen domaći vlastelinski stalež. Značajnu ulogu u ubrzanju tog procesa imalo je i jačanje trgovačkog prometa Bosne s dalmatinskim gradovima, a posebno s Dubrovnikom, od čega su najviše koristi imali novi vladajući slojevi. Zahvaljujući tome, u Bosni su se postepeno razvila tri veća trga s utvrdama.
To su bili Vrhbosna, koja se u 11. stoljeću spominje i kao Civitas Bosna, Visoko i Drijeva (Neretva), na lijevoj obali Neretve kod ušća rijeke Krupe. Već uhodana praksa trgovačkog prometa i veza Bosne s Dubrovnikom sankcionirana je Poveljom bana Kulina 29. 8. 1189. Iz ove Povelje može se zaključiti da je u vrijeme njenog izdavanja u Bosni već postojala određena feudalna struktura vlasti. Ban Kulin ponaša se kao i svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar. On se smatrao vlasnikom cjelokupnog državnog teritorija.
Kao gospodar Bosne, on garantira Dubrovčanima slobodu trgovine i kretanja po njegovom vladanju, tj. po teritoriju kojim vlada. Oko bana se već nalazi određeni izvršni i prinudni aparati vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu od eventualnog nasilja svojih časnika. Najzad, tu je i njegova dvorska kancelarija u kojoj je izrađen tekst Povelje i koja obično predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne državne organizacije. Povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem 12. stoljeća, na tlu Bosne postojala feudalna država sa svojom specifičnom organizacijom vlasti i odgovarajućim pravnim sistemom.
Krajem 12. stoljeća javljaju se prve vijesti o postojanju i širenju heretičnog učenja Crkve bosanske u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin sa svojom ženom i sestrama, udovicom humskog kneza Miroslava, te s više svojih drugih srodnika. Ban je, štaviše, proveo u herezu preko deset hiljada krišćana. O svemu tome pismeno je papu Inoćentija (Inocenta) III prvi 1199. izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Za postojanje heretika i njihovog učenja u Bosni moralo se, preko Dalmacije i Dubrovnika, u Rimu i ranije znati, ali su tek navodi iz Vukanovog pisma primljeni i shvaćeni sasvim ozbiljno.
Papa se odmah obratio ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku tražeći njegovu intervenciju kako bi se bosanska hereza u korijenu sasjekla i time spriječilo njeno širenje na okolne zemlje. Ugarski kralj odmah je prihvatio papin zahtjev videći u tome mogućnost da uz podršku rimske kurije ostvari svoje političke pretenzije na Bosnu. Nakon što su ugovorom (pacta conventa) s hrvatskim velikašima 1102. pripojili svojoj kruni Hrvatsku, ugarski kraljevi nastoje protegnuti svoju vlast i na Bosnu, koju su smatrali podnožjem svoje države.
Još od 1137/38. u tituli ugarskih kraljeva redovno se, među ostalim, javlja ime Rame, odnosno Bosne (Ramearex seu Bosnae), mada bez ikakvog stvarnog pokrića. Izvještajem kneza Vukana počinje bliska saradnja između rimske crkve i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz dinastije Nemanjića i srpsko pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne. Time je označen početak stalne saradnje između mača i križa ili krsta u borbi protiv Bosne i njenih „heretika“, pa bilo da su u pitanju „patareni“, „babuni“ ili bogomili, bilo muslimani.
U međuvremenu ugarski kralj Emerik se upleo u borbe za srpsko prijestolje između Nemanjinih sinova Vukana i Stefana, pa je tek 1202. smatrao da može povesti križarski rat protiv Bosne i prisiliti bana Kulina da prizna njegovu vrhovnu vlast. Pred tom prijetnjom mudri i oprezni Kulin odmah je pokazao volju da prihvati sve što u pogledu vjere traži od njega rimska kurija. On se u pismu papi pravdao da ne zna u čemu je razlika između katolika i heretika, te da je u tom pogledu spreman primiti odgovarajuću vjersku pouku. Zato moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika da njega i njegove ljude ispita i poduči o vjeri.
Papa je uputio u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja, dvorskog kapelana Ivana de Kazamarisa (Casamaris). Kazamaris je stigao u Bosnu početkom aprila 1203, gdje je odmah na Bilinom polju (Zenica) održao sabor sa starješinama bosanskih krstjana, banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem bosanskih crkvenih starješina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredi i obredna praksa u bitnim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve i općenito kršćanstva kao religije. Na Kazamarisov zahtjev starješine bosanskih krstjana i sam ban Kulin potpisali su 8. aprila 1203. Akt o odricanju od krstjanskog učenja i prakse. Nakon toga, Kazamaris je krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono što je potpisano na Bilinom polju. Sa sobom je poveo banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starješina, koji su pred kraljem, katoličkim (Kalocsa) nadbiskupom i drugom ugarskom gospodom ponovili, u ime svoje braće i bana Kulina, zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza.
Početkom juna 1203. Kazamaris je izvijestio papu da je obavio posao s „bivšim paterima“ u Bosni. U stvarnosti se Akt odricanja pokazao samo kao jedan Kulinov državnički potez povučen kako bi se izbjegao krstaški pohod protiv Bosne. Bosanski su se krstjani pokazali jačim i ustrajnijim nego što su to njihovi brojni protivnici mislili. Manje ili više, dualistička hereza uhvatila je u osobenim historijskim okolnostima čvrst korijen u Bosni i razvila se u veliku moralnu snagu kojom se kroz tri stoljeća nadahnjivao otpor svim vanjskim pritiscima, ma odakle dolazili. Bosanska je hereza u svojoj samozatajenosti stvorila politički pojam bošnjaštva i u proširenom smislu bosanstva, ali je s druge strane bogumilstvo ili patarenstvo istovremeno iskorišteno kao sredstvo za ostvarivanje bosanske državne samostalnosti i jedne osobene bosanske duhovnosti. Različita dualistička učenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana tokom cijelog srednjeg vijeka. Taj je rani „balkansko-slavenski protestantizam“ imao svoje duboke socijalno-etičke korijene, ali jedino je u Bosni igrao političku ulogu. Hereza je u Bosni bila sredstvo državne politike. Istovremeno je svojom moralnom dimenzijom izvršila presudan utjecaj na duhovni život bosanskog čovjeka.
