Genrikh Yagoda je bio Jevrej. Rođen je u siromašnoj poljskoj porodici u Lodzu, a studij farmacije, koji je zbog ljenosti jedva uspio završiti, priskrbio mu je posao asistenta u rodnom Nižnjem Novgorodu, odakle je bio romanopisac Maksim Gorki, koji će sa postati jedan od najpoznatijih ljudi u Rusiji.
Ogrnut debelim sivim džemperom, uporno je kašljao, pokušavajući prevladati tuberkulozu od koje je bolovao godinama. Visok i koščat, širokih ramena i šupljih prsa, njegovo anemično tijelo lagano se pognuto dok je hodao. Imao je oštro lice, s visokim jagodicama i širokim, šiljastim nosom, iznad kratkih brkova koji su izgledali kao četkica za nokte.
Oči su mu bile velike i sive, uokvirene gustim obrvama koje su se znale mrštiti. Yagoda je dane je provodio pripremajući tablete, vagajući i miješajući tekućine. Mračan zadatak koji je prekidao samo da bi prisustvovao sastancima u malom marksističkom centru koje je vodila važna ličnost ruskog komunizma: Mijail Sverdlov.
Poput astrologa i alhemičara Elisha Bomeliusa, rodom iz Vestfalije koji je život skončao živ spaljen na Crvenom trgu, Yagoda je postao Staljinov službeni trovač. Veza sa Sverdlovom uveliko je odlučila o njegovoj budućnosti. Trijumfom boljševičke revolucije, mentor ga je upoznao sa šefom Čeke Feliksom Dzeržinskim, koji ga je postavio najprije za sekretara, a potom i za šefa Posebnog ureda Čeke.
Do 1934. Yagoda je već bio narodni komesar za unutarnje poslove i kontrolirao je sovjetsku tajnu policiju. Nizak i gotovo ćelav, uvijek je nosio uniformu i izgledao je poput tvora sa svojim hitlerovskim brkovima. Volio je francuska vina i njemačku pornografiju. Kao strastveni vrtlar, hvalio se stotinama ruža i orhideja koje su cvjetale na njegovoj ogromnoj dači.
U svom prostranom uredu, luksuzno namještenom i punom telefona, ponekad je uživao u ispitivanjima, pogotovo kada je zatočenik bio neko važan. Jednog je dana saznao da je član CK Partije i zamjenik povjerenika za poljoprivredu, zapravo tajni agent strane sile. "Šta sada radiš?“, nazvao ga je Yagoda. “Idem jesti”, odgovorio je. "Dođi na trenutak. Moram razgovarati s tobom", insistirao je Yagoda. Sat vremena kasnije kazao je vozaču povjerenika da može ići kući jer drug više nikada neće izaći.
Yagoda je bio 'genijalan graditelj', s kojim se Staljin mogao ponositi. Zahvaljujući njegovoj "velikodušnosti" 170.000 logoraša izgradilo je, po cijenu života njih 25.000, prvi kanal dug 220 metara koji povezuje Baltičko more sa okeanom. Ova strašna pomorska komunikacijska ruta, sa četrdeset brana, od kojih je trideset kilometara trebalo usjeći na živoj stijeni, nije zaslužila ni najmanje priznanje neopisivog truda onih nesretnika koji su ležali zakopani na njenim obalama.
Nagrada je pripala Yagodi, kojeg je Staljin odlikovao Lenjinovim ordenom na sam dan otvaranja, u julu 1933. Oni su kanal krstili skraćenim ruskim imenom Belomor, koji je s vremenom postao i popularna marka cigareta koju je Staljin pušio s velikim zadovoljstvom kad mu njegova miljenica, hercegovački Flor, nije bila pri ruci.
