Djeca su umirala od gladi. A neki roditelji, također vrlo blizu smrti od gladi, kuhali su leševe i jeli ih. Slabost ih je potpuno otupjela. Tek kasnije, kada su shvatili što su učinili, prestravili su se.

Ovako jedan poljski zatvorenik, poslan na zatvorski otok, opisuje užas Holodomora, nepojmljive gladi koja je između 1932. i 1933. prouzročila smrt 3,9 miliona ljudi u Ukrajini i još 1,1 milion u drugim zemljama.

Je li taj zločin izazvao diktator Staljin? Na ovo je pitanje odgovorila Anne Applebaum, autorica knjige Red Famine i dobitnica Pulitzerove nagrade.

"Staljin je bio odgovoran. Bojao se kontrarevolucije. I sjetio se da je u građanskom ratu došlo do pobune ukrajinskih seljaka. Ali bili su i drugi odgovorni: birokrati, vođe i militanti Komunističke partije unutar i izvan Ukrajine “, kaže Applebaum.

O tome je li užas namjerno izazvan ili je stvar izmakla kontroli, raspravlja se i dalje. Ali Staljinov je cilj bio dvostruk. S jedne strane, želio je Ukrajinu držati krotkom: izgladnjivanjem njezinog stanovništva zaustavio je svaki kontrarevolucionarni otpor, budući da se Ukrajina proglasila nezavisnom tokom revolucije 1917. godine. Staljin se bojao da će Ukrajinci sabotirati njegove planove.

S druge strane, postojao je ekonomski cilj. Rusiji je nedostajala jaka valuta, pa je Staljin planirao finansirati ulaganja u industrijske strojeve izvozom žitarica iz Ukrajine.

Sve je počelo kolektivizacijom. Prvi petogodišnji plan pokrenut je kao odgovor na krizu 1929. Namjera mu je bila pretvoriti seljake u proletere. Staljin je također nastojao modernizirati industriju. Izvozom pšenice bi platio račun. “Ali država nije znala koliko seljaci imaju žita. Sumnjao je (ispravno) da kriju dio. Morali su se odreći svoje zemlje i pridružiti se kolektivnim farmama”, kaže Applebaum. Seljaci su, sa svoje strane, doživljavali komunizam kao drugo ropstvo nakon što su bili carske sluge; a najreligiozniji su ga smatrali Antikristom. Došlo je do sukoba.

Sovjetski čelnici pokrenuli su propagandnu kampanju protiv kulaka, najprosperitetnijih seljaka. Počele su eksproprijacije njihovih zemalja i masovne deportacije, optuživali su ih za sabotažu. Otprilike 125.000 poslano je u sibirski gulag od 1930.

“Sa demonizacijom kulaka, najsiromašniji seljaci su imali koga kriviti za patnje svojih porodica. Staljin je ovu retoriku koristio u cijelom Sovjetskom Savezu, takođe u gradovima. Ako komunistička revolucija nije uspjela, to je bilo zbog kulaka”, objašnjava Applebaum.

Žetva 1931. bila je dobra. SSSR je prisilio Ukrajinu da isporuči 42 posto svoje proizvodnje. Sljedeća berba je bila katastrofalna. „Krajem 1932. željezničke stanice u Ukrajini već su bile prepune rasklimanih i odrpanih ljudi koji su prosjačili“, kaže Anne Applebaum.

Situacija je postala očajna kada je donesen zakon koji je izricao kazne od deset godina prisilnog rada za one koji su ukrali bilo kakvu državnu imovinu. A hrana je pripadala državi. Aktivisti iz partijskih i vojnih jedinica otputovali su u Ukrajinu kako bi rekvirirali hranu koju su seljaci skrivali kako bi preživjeli. "Oni su prisvojili sve što je bilo jestivo", kaže autorica knjige Crvena glad.

Staljin je stvorio kordon oko Ukrajine. Mnogi gradovi bili su opkoljeni policijom tako da niko nije mogao otići. I postavljene su karaule. Zavladao je pakao. “Ljudi su bacali žabe i krastače u lonac. Jeli su kožne pojaseve i cipele, travu, hrastovu koru, mahovinu... Jeli su mačke i pse. Vjeverice, štakore, vrane, mrave. Najviše sreće imali su oni koji su živjeli u blizini rijeka i šuma, jer su mogli loviti ribu ili tražiti gljive. Ali većina nije bila te sreće", kaže Applebaum.

Posjedovanje krave bilo je pitanje života i smrti. Porodice su bdjele nad njima s oružjem i vilama. Da bi ih nahranili, kidali bi slamnati krov svojih kuća.

Jedan se svjedok prisjetio ukrajinske djece koja su polako, iscrpljena, lutala ulicama u stanju halucinacije: “Njihove glave, nabrekle kao lubenice; njihovi vratovi, tanki kao u rode; koža, zalijepljena za kosti poput žućkaste gaze. I lica, ostarjela». Još jedan svjedok nije mogao zaboraviti majku s bebom u naručju. "Stajala je na rubu ceste, a njezina mala kosturna beba, umjesto da je sisala suhu dojku, sisala joj je zglobove."

Iz žitnih polja kraj puteva dopirao je nesnosan smrad. Gladni ljudi su umirali, leševi su ležali na otvorenom ondje gdje su pali. Bilo je na stotine slučajeva kanibalizma. “Ali Ukrajincima je teško govoriti o tome. Srame se zamisliti da se tako nešto moglo dogoditi. Čak i u ovoj očajnoj situaciji, kanibalizam se nije smatrao normalnim. Bilo je užasno. Kanibali su uhvaćeni. Neki su linčovani”, kaže Applebaum.

Kako se glad širila, pokrenuta je kampanja represije protiv intelektualaca, profesora, književnika, umjetnika, svećenika, službenika... koji su zatvarani, poslani u radne logore, pogubljeni. Svako povezan s kratkotrajnom Ukrajinskom Narodnom Republikom (koja je postojala nekoliko mjeseci 1917.) ili ko je promovirao jezik ili historiju Ukrajine.

Staljin nije želio da svijet sazna da se kolektivizacija, koju je hvalio svojim velikim trijumfom, pokazala kao katastrofa. Neki birokrati pokušali su ga uvjeriti da seljaci više ne skrivaju žito... jer im više ništa nije ostalo. Ali Staljin nije popustio.

Jedna od osoba koje su ga zamolile da preispita svoju politiku u Ukrajini bila je njegova supruga Nadežda Alilujeva. Nadežda je odbila voditi život daleko od stvarnosti u kremaljskom balonu. Utvrdila je da životni standard radnika naglo pada, unatoč glupostima koje joj je muž pričao. A njegovi saradnici su mu pričali o bezbrojnim uhićenjima i pogubljenjima...

Pala je u depresiju, pogoršanu Staljinovim stalnim nevjerama. Jedne noći u novembru 1932., vraćajući se s banketa povodom godišnjice revolucije, gdje su poslužene kaspijske kamenice, kavijar i francuska vina, ubila se u svojoj spavaćoj sobi.

Konačno, od maja 1933. sovjetske su vlasti smanjile kvote koje je Ukrajina morala isporučiti. Više nije bilo zapljene hrane. A hapšenja su zaustavljena, dijelom i zbog toga što su zatvori bili prepuni. Najgore je prošlo.

"Sovjetske vlasti prikrivale su glad. Zapadne diplomate su gledali na drugu stranu. I, uz iznimke, strana štampa je pomogla da se ono što se dogodilo minimizira kako ne bi izgubili svoje privilegije. Cenzori su dopuštali samo eufemističke aluzije, kao što su ograničenje hrane, manjak hrane...

Strane osobe koje su simpatisale komunizam, poput pisca Georgea Bernarda Shawa, bilo je lahko uvjeriti da su sve to glasine antisovjetske propagande. Kada je popis stanovništva iz 1937. dao nepoželjne brojke, počinitelji su pogubljeni, a službena statistika promijenjena. Tek od osamdesetih godina tragedija je počela izlaziti na površinu zahvaljujući historičaru Robertu Conquestu i istraživanju Ukrajinskog instituta nacionalnog sjećanja.

Sa otvaranjem arhiva, nakon pada SSSR-a 1991. godine, počela se potvrđivati ​​veličina gladi. “Sovjetski Savez je vodio vrlo detaljne zapise o svojim zločinima. Njegovi čelnici vjerovali su da niko neće moći kopati po tim dosjeima. Historičarima je dostupno mnogo materijala.“

Danas je to još uvijek sporna epizoda. Rusi relativiziraju. Ukrajinci Holodomor smatraju najvećom tragedijom od osnivanja svoje zemlje.