Sada kada gledamo, iz dana u dan i uživo, rat na temperaturama ispod nule koji trpe toliki Ukrajinci, mi koji smo znali opsadu Sarajeva, Mostara i Tuzle tokom rata u Bosni i Hercegovini, možemo se sjetiti nekoliko stvari.

Prvi zajednički element: civili tih gradova, žrtve srpskog agresora. Civili svih dobi i stanja izgledaju jednako u svim ratovima. Ali prva razlika je, za sada, trajanje agresije. U Ukrajini su bombardirani devet mjeseci, u Sarajevu je opsada trajala više od tri i pol godine, od marta 1992. do oktobra 1995. A nakon prekida vatre koji je postigao NATO, teški životni uslovi trajali su još nekoliko mjeseci (zapravo do slijedeće zime 1996.) jer je stanje infrastrukture, vode, struje, telekomunikacija, zahtijevalo obnovu iz početka.

Nije ostalo gotovo ništa.

Druga je razlika u tome što su Sarajevo opkolili, zadavili Srbi s brda, a samo je škrti (i opasni) tunel sagrađen krampom i lopatom koji je prolazio ispod aerodromske piste dopuštao nit kontakta s vanjskim svijetom. Danas Kijev ima dovoljno prostora da -iako  uz veliku opasnost - izađe na otvoreno prema zapadu.

Ono što je zanimljivo je kako je stanovništvo Sarajeva moralo organizirati svoj svakodnevi život tokom tri zime, s temperaturama ispod nule, bez tekuće vode, bez struje ili stakala na 90% gradskih prozora. UNHCR je pokušao podijeliti najlon za prozore kao alternativu. Najgora stvar bila je voda, odnosno nedostatak vode.

Kuhati? Nedostajalo je vode, nedostajalo je svega za kuhanje, nedostajalo je hrane i goriva. Peći su bile napravljena od raznih komada metala, međusobno zavarenih a porodica je običavala provoditi dan (i noć) u jednoj sobi. I spavali su svi zajedno u najhladnijim danima. Gorivo! Pa, vrlo brzo su se morala posjeći sva stabla, a u Sarajevu ih je bilo mnogo. Ali svaki put si ih morao ići tražiti dalje od kuće. Do septembra 1995. ostalo je još samo nekoliko stabala, a onda je rat završio.

A o sanitarnim uvjetima, šta reći? U junu 1992. francuski novinar Jean Hatzfeld upucan je na putu do aerodroma i izgubio je nogu. Uspjeli su ga odvesti u kliničku bolnicu u centru grada, ostalo je još samo nekoliko doza morfija, a pacijenti na njegovom odjelu tražili su od liječnika da ih daju francuskom novinaru. Hatzfeld je evakuiran u jednom od rijetkih aviona kojem su Srbi dopustili odlazak. Spasio je život, ali ne i nogu.

U Kijevu imaju izvore ili distribucijske tačke za snabdjevanje pitkom vodom ili čak punionice za mobitele i tablete. Stoga ne bi bilo loše da napravimo radionicu Sarajevo-Kijev koju bi sponzorirala Barcelona da pomognemo Ukrajincima da nauče i da shvate šta su sve stanovnici Sarajeva morali izmišljati kako ne bi podlegli hladnoći i smrti, počevši od aparata za kuhanje i grijanje sobe u kući, do života bez vode i bez drva za ogrijev.

Pere Vilanova je profesor emeritus političkih nauka na Univerzitetu u Barceloni a ovaj je članak objavio u listu El Pais.