Populizam je politički koncept koji proklamira nadmoć narodne volje nad institucijama i zagovara direktan odnos između naroda i njegovih vođa. To je kontroverzan pojam, budući da je zamišljen kao ideologija, retorički stil ili politički pokret. U svakom slučaju, populistički diskurs suočava homogeni narod, utjelovljen u liku njegova vođe, s elitom koju smatra korumpiranom, a njezini pokreti nude jednostavna rješenja za složene probleme.

Prve manifestacije populizma razvile su se u ruralnim područjima Sjedinjenih Država i Rusije krajem 19. stoljeća. U sjevernoameričkoj zemlji pojavila se agrarna stranka poznata kao Narodna stranka, koja je uživala veliku podršku među malim zemljoposjednicima juga i zapada.

U međuvremenu su se u ruskom carstvu pojavili naródniki ('narodnjaci'). Ovaj je pokret reagirao na sukobe između seljaka i vlasnika, te je zagovarao agrarni socijalizam za rušenje monarhije.

Međutim, uspon populizma dogodio se u Latinskoj Americi nakon Drugog svjetskog rata. Pojavile su se vlade koje su povratile identitet naroda reagujući protiv vanjskog uplitanja imperijalističkih sila. Među njima su se isticali peronizam u Argentini, vargizam u Brazilu i velaskizam u Ekvadoru. Svi su dijelili ogromnu podršku urbanih narodnih klasa, njihovu potragu za socijalnom pravdom i odbranu nacionalnog suvereniteta od kolonijalizma.

U poslijeratnoj Europi populizam se manifestirao na rezidualni način. Najistaknutiji slučajevi dogodili su se u Italiji i Francuskoj. U Italiji se pojavio kvalunkizam, pokret koji se obraćao običnom građaninu ili qualunque, dok se u Galskoj državi pojavio poujadizam, struja koja je slijedila postulate Pierrea Poujadea. Oba konzervativno nastrojena pokreta pojavila su se kao antipolitička pobuna protiv svojih stranačkih sustava, braneći trgovce srednje klase pogođene rastom supertrgovina.

Unatoč nepostojanju evropskih populističkih pokreta, proučavanje fenomena poprimilo je veliki interes. U maju 1967. mnogi su se naučnici sastali na London School of Economics kako bi pokušali definirati karakteristike populizma. U nedostatku konsenzusa, američki filozof Isaiah Berlin upotrijebio je metaforu "kompleksa Pepeljuge" kako bi ustvrdio da je populizam vrsta cipele koja se prilagođava mnoštvu stopala, ali da ni u jednom ne pristaje savršeno.

Višeznačnost populističkog fenomena pretvorila ga je u transverzalni politički trend. Glavna razlika između desnog i lijevog populizma leži u konceptualizaciji naroda i njegovih neprijatelja. U desničarskim pokretima nacija definira narodno tijelo, pa su njeni protivnici one vanjske sile koje se dogovaraju protiv njenih interesa. Ljevičari, s druge strane, antagoniziraju narodne klase i vladajuće elite, koje koriste sistem u svoju korist.

Krajem 20. stoljeća Latinska Amerika ponovno je bila središte populizma. Ekonomska i politička kriza koju je regija doživjela kasnih 1980-ih potakla je desničarski populistički val koji je godinama kasnije zamijenjen lijevim populističkim režimima. Međutim, globalno širenje populizma došlo je s ekonomskom krizom 2008. godine. Velika recesija i mjere štednje koje su promovirale međunarodne organizacije narušile su vjerodostojnost neoliberalnog modela i zapadne demokratije.

Kao odgovor izbili su lijevi populistički pokreti koji su zagovarali regeneraciju sistema kroz izravno sudjelovanje naroda u donošenju odluka. Ove formacije, personalističke prirode, imale su vođe koji su tvrdili da su popularni i udaljeni od političkog establišmenta. U Evropi su taj trend predstavljali Pokret pet zvijezda u Italiji s Beppeom Grillom, Podemos u Španiji s Pablom Iglesiasom ili Syriza u Grčkoj s Alexisom Tsiprasom.

Izbjeglička kriza 2015. i Brexit 2016. pomaknuli su populističku osovinu udesno. Imigracijske i porezne politike u Evropi i Sjedinjenim Državama potakle su antiimigracijski diskurs i one koji su zagovarali nacionalni suverenitet u suočavanju s multikulturalizmom i globalizacijom. U tom kontekstu pojavile su se ličnosti kao što su Marine Le Pen, Matteo Salvini, Viktor Orban, Jair Bolsonaro i posebno Donald Trump. No, porazi nekih od tih lidera pokazali su i određeni pad populističke struje s krizama zbog pandemije ili ruske invazije na Ukrajinu.