“Smješni su kleti Turci u svemu, kao što je smješan i grdni zakon njihov”, pisao je 1870. godine franjevac Antun Knežević u IV svesku Bosanskog prijatelja, časopisa čija je prva tri sveska uredio također franjevac Ivan Franjo Jukić. “Oni vjeruju Isusa kao pravog proroka i božjeg poslanika, dali kršćenje odbacuju, psuju i pogrdjuju; pa bar da biše što mjesto kršćenja postavili”, nastavlja Knežević u dijelu časopisa koji ne naslovio “Narodni običaji u Bosni”.

Odabravši ukupno trinaest običaja, pod običajem kojeg je nazvao “obriezanje kod bosanskih muhamedanaca”, Knežević piše:

“Oni vjeruju grieh iztočni, no s čim se po njima mrsi ota opačina, to uprav znati mogao nisam. Njeki su mi kazivali, da to biva po avdest (pranju), kog više put na dan čine, al mladinci ni mogu po sebi, nih jih drugi za tu svrhu pere.

Drugi vele (više strana), da to čini sunet (obrezivanje), zato djecu neobrezanu i smatraju kao vlahe (nevjernike), no jer obrezivanje obavljaju kad je mladincu više godina, a toliki umiraju prije obrezivanja, dakle ovi se moraju izgubiti, što opet oni reć nedaju; pa kako se ženskadija od tog grijeha čisti? Jedno samo mogao bi čovjek naći, a to je: jer su rodjeni od Turaka obrezanih.

Premda dakle obrezanje nije drugo nego znak turski, po kom se od drugih razlučuju; no jer ga većina drži da grieh iztočni čisti, zato moram štogodj o njem prozboriti.”

Nakon što je dao uvod, Knežević nastavlja s opisom običaja obrezivanja kod Bošnjaka na način za koji je Safvet -beg Bašagić svojevremeno napisao: “Pripovijeda o nama takova čudesa, koja plemenit čovjek, da leži mjesec potrbuške, ne bi mogao istesati iz najbujnije mašte.”

“Najdalje do deset godina Turci puste djete neobrezano, a običajno obrezuju izmedj 6.–8. godine. Za učinit veću svetčanost, taj se čin proglasi na više vremena prije, a na dan za čin opredijeljen sakupe se susjedi i rodbina.

Ne svećenik, nego koji smosuk Turčin ili ciganin taj čin obavlja: diete zamami i opnu brzo odreže, a zatim kakvom mašću (mehlemom) ranu zaviju i stvar je jur gotova; za čudo kako svkao diete, ranjeno od takvih neznalicah, neumre”, čudi se Knežević opisujući u nastavku veselje koje prati sunećenje.

“Sad se čini zijafet (čast) i veselje bez kraja, jer je mladić tako pravi Turčin i svetca Muhameda nasljednik postao. Jela su na tursku spravljena, običajno sladka, kako ću na drugom mjestu kazati; medjuto jedno gadno jelo ovdje moram, spomenuti, moleć za oproštaj poštene; to je jelo pita s mesom, koju oni zovu “burek”, koja opna mora biti izsjecana sa ostalim mesom govedjim i u tu pitu zakuhana: ženskadija je sretna, kojoj u jelu koji komadić te opne slučajno zapane; običaj pristojan takih barbara; od ostalih pak opnicah ženskadija sebi prstenje pravi”, napisao je fra Antun Knežević svrstavajući time Bošnjake u drugoj polovini 19. stoljeća u kanibale, odnosno u ljudoždere. To je, d ane bude zabune, onaj isti Antun Knežević kojeg se posljednjih desetljeća, kroz različite tekstove, romane i druge publikacije, nastoji idealizirati i predstaviti kao primjer tolerancije i suživota. 

Fra Antun Knežević rodio se u Varcar Vakufu, današnji Mrkonjić Grad, 9. januara 1834, a umro je u Kotor Varoši 22. septembra 1889. godine. Bio je bosanski franjevac i historičar. Bavio se proučavanjem bosanske prošlosti, folkloristikom i etnologijom. Jajački svećenici prenijeli su kosti fra Antuna Kneževića u Novu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jajcu 1955. godine.