Nedavno je indonezijski direktor instituta za istraživanje javnog mnijenja Mohammad Qodari predložio recept koji bi mogao Indoneziji pomoći da prevlada unutrašnja politička i vjerska previranja i podjele te izbjegne opasnu političku polarizaciju u ovoj najvećoj muslimanskoj državi čija je većinska, muslimanska populacija podijeljena u mnoštvo političkih partija i velikih islamskih organizacija, od konzervativnih, progresivnih do izrazito radikalnih i militantnih, koje su u manjini. Qodari je predložio da aktuelni predsjednik Indonezije Joko Widodo (Jokowi) i njegov protukandidat za predsjednika republike Prabowo Subianto nastupe zajednički na sljedećim predsjedničkim izborima, predviđenim za 2024. godinu. Prabowo je bivši armijski general, komandant specijalnih snaga (KOPASSUS) i zet bivšeg indonezijskog diktatora Suharta. Nakon poraza na proteklim predsjedničkim izborima, Prabowo je postigao sporazum s predsjednikom Jokowijem, pri čemu je imenovan za ministra odbrane u zajedničkom kabinetu vladajuće koalicije koju predvodi Jokowijeva Demokratska partija pregalaštva Indonezije (PDIP), čija je predsjednica Megawati Sukarnoputri, bivša predsjednica Indonezije i kćerka karizmatičnog prvog predsjednika Indonezije Sukarna. To bi, smatra Qodari ujedinilo Indonežane i doprinijelo smanjenju, pa čak i eliminaciji polarizacije.

Polarizacija, posebno ona po vjerskoj osnovi, predstavlja smrtnu opasnost za mir i stabilnost Indonezije, koja ima gotovo 300 miliona stanovnika. Ovo je najveća muslimanska zemlja, uz to i demokratska, članica je grupe G20 najbogatijih zemalja svijeta, rapidno se razvija i za nekoliko bi decenija mogla postati moćna azijska sila ako se trend razvoja nastavi sadašnjim tempom, koji je usporen zbog pandemije virusa korona.

IZAZOVI U SEKULARNOJ REPUBLICI

Polarizacija je opasna za indonezijsku demokratiju koja je dosegnuta s mnogo muke i odricanja poslije pada Suhartovog režima 1998. godine, nakon najveće azijske finansijske krize krajem proteklog stoljeća. Iako kršćani u Indoneziji čine manjinu, približno 12 posto stanovništva, to znači da Indonezija ima više kršćana nego Australija, koja često ima pogrešne percepcije o Indoneziji posmatrajući je kao opasnost od islamske invazije te ulaže mnogo napora u promoviranju umjerenih islamskih trendova.

Indonezija je sekularna republika a pokušaji da se transformira u islamsku državu nisu uspjeli kada je Džakartska povelja isključena iz ustava zemlje pred proglašanje nezavisnosti od Holandije. Bez obzira na to, Indonezija je muslimansko društvo a proces islamizacije uveliko je proveden na način donošenja lokalnih zakona. Tako je, naprimjer, pokrajina Ačeh na sjeveru Sumatre dobila status specijalne autonomije s naglašenim utjecajem šerijatskog prava.

Neki analitičari vjeruju da vjerska polarizacija u Indoneziji može ugroziti pluralni i tolerantni karakter Indonezije i potaknuti političku kulturu netolerancije i antiliberalnih tendencija. U svjetlu ove opasnosti, koja bi mogla gurnuti Indoneziju u ambis vjerske netrpeljivosti i sektaških sukoba, pa i građanskog rata, politički akteri Indonezije već nekoliko godina užurbano rade na planu suzbijanja trendova netolerancije. Ovaj afirmativni i proaktivni pristup indonezijske političke klase analitičari nazivaju kontrapolarizacijom, čiji je cilj usmjeren ka reduciranju tenzija i izgradnji povjerenja između različitih konfesija i vjerskih trendova. To podrazumijeva i saradnju političkih partija koje su bile ljuti neprijatelji ali su se ujedinile kako bi pokazale da im je stalo do smirivanja tenzija, strasti i održavanja stabilnosti i prosperiteta. Ova strategija usmjerena je kao izgradnji nacionalne kohezije i jačanja demokratije. Izvanredan primjer takve suradnje jeste pristanak generala Prabowoa, koji je izgubio predsjedničke izbore 2014. i 2019. godine, a koji je pristao biti dio vlade kao ministar odbrane iako je njegova politička opcija potpuno suprotna partiji koja je podržala aktuelnog predsjednika Indonezije. Prabowo je svojim činim izazvao konsternaciju i ogorčenje kod svojih pristaša, ali je ipak to uradio u interesu izgradnje nacionalnog jedinstva.

Prijedlog koji je dao Qodari ide u smjeru izgradnje nacionalne sloge, ali bi, ako bi bio prihvaćen, bila neophodna promjena ustava, jer se aktuelni kandidat nema pravo treći put kandidirati za predsjednika. Kritičari ove opcije uvjereni su da bi takav čin predstavljao korak nazad za demokratiju, ali pobornici ove ideje vjeruju da je manja šteta promijeniti ustav nego dopustiti da Indonezija postane žrtva političke i vjerske polarizacije, koja je može odvesti u građanski rat.

U periodu 1965–1966, u vrijeme velikog prevrata, koji je prethodio padu Sukarna s vlasti, Indonezija je postala poprište velikih masakara. U sukobu vojske i paravojnih snaga ubijeno je između petsto hiljada i milion ljudi, uglavnom navodnih članova Komunističke partije ili njihovih simpatizera. Tokom Suhartove diktature ovo je bila tema o kojoj se nije smjelo govoriti i pisati. Prihvaćena je zvanična verzija režima da je do sukoba došlo kada su komunisti pokušali izvesti državni udar nakon što su navodno kidnapirali i masakrirali nekoliko najutjecajnijih generala, tako da je vojska preventivno djelovala. Poučena primjerom iz svoje novije povijesti, ne čudi ovolika briga političke elite u Indoneziji da nešto učini na planu sprečavanja polarizacije.

ZAJEDNIČKI NASTUP IZBORNIH RIVALA

Drugi prijedlog je da general Prabowo bude kandidat za predsjednika a da Puan Maharani, utjecajna političarka vladajuće partije PdiP, bude kandidatkinja za potpredsjednicu republike. Prabowo je na proteklim izborima 2019. godine imao snažnu podršku konzervativnih i radikalnih islamističkih snaga. Na ovaj način izbjegla bi se potencijalna situacija da dođe do velikog revolta islamista, koji su, iako u manjini, itekako glasni i sposobni mobilizirati milione sljedbenika u masovnim protestima.

Slični su prijedlozi dati i kada je riječ o regionalnim izborima za guvernere velikih provincija, posebno Džakarte. Ako bi na izbornim listama nastupili zajedno nacionalisti i kandidati koji imaju islamističku podršku, to bi moglo stabilizirati polariziranu indonezijsku političku scenu.

U Indoneziji djeluje više političkih stranaka s islamskim predznakom. Islamska partija Ujedinjena partija razvoja (PPP) datira još iz vremena Suhartovog režima, a bila je jedina dozvoljena islamska partija kontrolirana od strane režima. Partiju nacionalnog mandata (PAN) osnovao je i islamski modernista Amien Rais, akademik koji je doktorirao na Univerzitetu u Chicagu pod mentorstvom uglednog pakistanskog liberalnog islamskog teologa i filozofa Fazlura Rahmana. Fazlur je svojevremeno bio zadužen od pakistanske vlade za provođenje reformi islamskog obrazovanja i administracije islama u ovoj islamskoj zemlji. Amien Rais bio je jedan od najaktivnijih opozicionara, koji je poveo studenske demonstracije i prodemokratske reforme, i bio je prvi predsjednik demokratski izabranog parlamenta Indonezije nakon uspjeha reformskih procesa nakon pada Suharta. Spomenute dvije islamske partije, PPP i PAN, nisu imale problem da uđu u koaliciju s nekadašnjim vladajućim Golkar partijom (savezom tzv. funkcionalnih grupa, birokracije, vojske itd.) za vrijeme diktature. Osim ove dvije partije, i Partija pravde i prosperiteta (PKS) također je izrazila spremnost za zajednički nastup sa sekularnom Demokratskom strankom, koja se smatra vjerski neutralnom ali i s Partijom nacionalne renesanse (PKB), iako su ove političke opcije ranije bile ogorčeni neprijatelji i rivali islamističkog PKS-a.

Naučnici s Australskog nacionalnog univerziteta u Canberri i poznati eksperti za islam u Indoneziji Greg Fealy, Selly White i Burhanuddin Muhtadi iz Indonezije, vjeruju da osim navedenih ciljeva kontrapolarizacije, koji su svakako pohvalni, postoje i druge namjere političkih aktera u Indoneziji. Ovi naučnici pitaju postoje li drugi motivi smatrajući da je navodna zabrinutost zbog polarizacije društva na bazi vjere i sektaštva samo pokriće. Oni tvrde da je rizik od polarizacije u Indoneziji znatno umanjen proteklih godina, te da je proces kontrapolarizacije zapravo politički motiviran čisto radi maksimalizacije političkih šansi spomenutih stranaka i njihovih rukovodstava u pozicioniranju za izbore 2024. godine. Fenomen polarizacije u Indoneziji u aprilu 2021. godine analizirao je Lembaga Survei Indonesia (LSI), koji se također bavio pitanjem polarizacije među indonezijskim muslimanskim elitama.

POLARIZACIJA MEĐU ELITAMA

Ovo istraživanje pokazalo je da polarizacija ne predstavlja ozbiljan problem u Indoneziji, da je ona prisutnija među elitama a manje među običnim građanima. Pod polarizacijom podrazumijeva se da postoji veliki jaz između pobornika pluralizma i islamističkih stavova, s tim da se pod pluralizmom podrazumijeva da postoje građani koji preferiraju političko društvo inkluzije i neutralnosti u pogledu utjecaja vjere (konkretno islama) u društvu i državi, odnosno preferiraju ideologiju neutralnosti, i zalaži se za pet principa na kojim počiva država. U tim principima islam se ne spominje eksplicitno, već se insistira na društvu u kojem se poštuje religija općenito, bez posebnih privilegija za većinske muslimane, kao što je to, naprimjer, slučaj u Maleziji, gdje Malajci, koji su istovremeno i muslimani, imaju posebne privilegije koje im garantira ustav. Pluralisti se protive i svim oblicima političke mobilizacije na osnovama, kako tvrde “transnacionalnog” islama, a posebno se protive bilo kakvom utjecaju islama kakav se baštini na Bliskom istoku.

Ovakav oblik pluralizma, valja dodati, u koliziji je s esencijom islama, koji je po prirodi transnacionalan, jer su muslimani, kao pripadnici ummeta, globalne muslimanske zajednice, zapravo ujedinjeni duhovno sa svim muslimanima u svijetu. S druge strane, kada se kaže islamisti, u Indoneziji se pod ovom kategorijom podrazumijevaju oni muslimani koji se zalažu za politički i društveni sistem u kojim su islamske norme i islamsko pravo itekako u prvom planu. Oni vjeruju da bi islam i formalno trebao biti utkan u zakonodavstvo i strukturu države, posebno s obzirom na značaj i ulogu koju je islam imao u povijesti Indonezije. Spomenuto istraživanje, sugeriraju ovi naučnici, ustvari i ne pokazuje velike podjele i polarizaciju mišljenja. Antipatije, koje dakako postoje prema islamistima, ne odnose se na sve spomenute partijske blokove i ideološki suprotstavljene političke snage, već specifično na one najradikalnije i militantne.

Partija pravde i prosperiteta (PKS) smatra se najizrazitijom islamističkom strankom na političkom mainstreamu koja ima bliske tendencije s transnacionalnim islamom, što uglavnom podrazumijeva ideološku bliskost s Muslimanskim bratstvom. Ova partija redovno osvaja približno osam posto glasova u Indoneziji. PKS je snažno podržala Prabowoa kao predsjedničkog kandidata. Prabowo je blizak jordanskom kralju Abdullahu. Pokušaji da se vjerski kredibilitet aktuelnog predsjednika Jokowija oslabi uz podršku PKS-a ipak su se pokazali neuspješnim.

Ova islamska partija ima dobar ugled među biračima, ali je ipak manje popularna od dvije najveće islamske organizacije koje djeluju kao pokreti a ne političke partije. Riječ je o konzervativnom pokretu Nahdlatul Ulama i modernističkoj reformskoj islamskoj organizaciji Muhammediyya, koja baštini ideje islamskih reformista 19. i 20. stoljeća.

NEPRIHVATLJIVA SVAKA VRSTA EKSTREMIZMA

Prema istraživanju iz 2021. godine, heterodoksne sekte Ahmedije, zabranjeni Hizbu Tahrir, šiijske grupe, Liberalna islamska mreža (JIL) i Front branilaca islama (najradikalnija islamistička grupa koja je zabranjena) najnepoželjnije su muslimanske organizacije i grupe u Indoneziji. Istraživanje je pokazalo da su građani najviše negativno raspoloženi prema manjinskim sektama, koje su označene kao devijantne, bilo u smislu da odudaraju od islamske ortodoksije ili su pretjerano liberalne i slobodne u tumačenju islama i kao takve sankcionirane od zvaničnih vjerskih tijela. Moglo bi se reći da u Indoneziji među muslimanima prevladava trend centrističke islamske ortodoksije, a da je svaka vrsta ekstremizma odbačena kao neprihvatljiva za indonezijsku percepciju i poimanje islama.

Jedan od razloga za veću podložnost elita polarizaciji u Indoneziji u odnosu na mase jeste taj što su direktno uključene u konkurenciju za političke i ekonomske resurse, što od njih zahtijeva da mobiliziraju svoje baze podrške. Vjerski identitet često je korisno sredstvo za generiranje emocija. Iako je korisno da političke elite izražavaju zabrinutost zbog vjerskih podjela i demonstriraju spremnost da ublaže podjele u ime nacionalne kohezije i zaštite demokratije, postoje i razlozi za sumnju da je kontrapolarizacija uistinu pravi razlog za mnoge nedavne političke manevre.

Prabowo je svojevremeno često koristio aspekte polarizacije kao glavni dio svoje strategije predsjedničke kampanje 2014. i 2019. godine. On se pridružio svojim bivšim protivnicima u cilju rekonstrukcije imidža u državničku javnu ličnost ujedinitelja kao dio strategije za izbore 2024. godine. Napori, pak, da se Jokowiju, aktuelnom predsjedniku, produži predsjednički mandat vođeni su željom dijelova vladajuće koalicije da ostanu što duže na vlasti. Polarizacija bi se mogla ponovo povećati uoči izbora 2024. godine. Ali moramo imati na umu i činjenicu da je određeni stepen polarizacije normalan u demokratiji, odraz je to ideoloških razlika i vizija političkih procesa. Američki filozof i politički teoretičar Robert B. Talisse, naglašava da “odgovor na polarizaciju ne treba uključivati pozive na jednoglasnost ili napuštanje partijskih rivalstava”, naglašavajući kako “demokratija bez političkih podjela i nije prava demokratija”.