Neki historijski događaji mogu se promatrati kao eksplozije koje stvaraju ekspanzivni val koji se širi, u vremenu i prostoru, izvan smrti političkog poretka u kojem su inkarnirani. To je slučaj SSSR-a, projekta koji, prema historičaru Karlu Schlögelu, nije bio samo politički sistem, već način života, skup praksi i vrijednosti: civilizacija.

"Tradicije političke kulture, ponašanja, ljudskih odnosa preživljavaju kolaps političkih struktura", tvrdi njemački historičar Schlögel. To je jedan od konceptualnih stubova na kojima počiva njegovo „Sovjetsko stoljeće“, knjiga koja prikazuje olupinu koju je Vladimir Putin nazvao najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća.

Schlögelova pažnja usmjerena je na desetine aspekata sovjetskog svemira - od željeznice do komunalnih stanova, od sovjetske enciklopedije do industrijskog razvoja; izbjegava hronološki narativ u cjelini, te se odlučuje za pristup određenim poglavljima koji osvjetljavaju nastanak, razvoj, zrelost i starenje više od pedeset obilježja te utopije, neke transcendentalne, druge anegdotske, ali uvijek ilustrativne.

To je uglavnom portret izgubljenog svijeta, poražene kulture, prolaznog duha. Ali to nije obdukcija. Kako kaže, crte koje pomažu dešifrirati savremeni postsovjetski prostor, problematični svijet koji još nije dosegao stabilizaciju nakon pada carstva prije tri desetljeća.

“Činjenica da sedam desetljeća nije bilo prilike za nastanak pluralizma, za afirmaciju civilnog društva, odlučujući je faktor velike težine. Politička apatija, očekivanje da institucije odlučuju o svemu, oskudno razmatranje individualne odgovornosti, nepovjerenje u vođe i drugi osjećaji koji su zavladali u sovjetsko doba i dalje su vrlo jaki”, kaže Schlögel, specijaliziran za historiju istočne Evrope.

Sebično korištenje sovjetskog iskustva od strane sadašnjih ruskih čelnika, općenito imperijalne prošlosti, još je jedan snažan element kroz koji historija utiče na sadašnjost. “S jedne strane, vodstvo je prilično vješto u korištenju političke kulture koja dolazi iz prošlosti i instrumentaliziraju je u svojoj političkoj agendi. Znaju da postoji velika želja za stabilnošću nakon vrlo turbulentne faze i pametno mobiliziraju sve osjećaje vezane za neizvjesnu budućnost”, komentira historičar.

“S druge strane, oni repliciraju taktiku izgradnje navodnog stranog neprijatelja koji namjerava okružiti SSSR (tada) i post-sovjetsku Rusiju (sada). Vladimir Putin je majstor u izazivanju određenih osjećaja, poput navodnih poniženja koje bi Zapad pokušao nanijeti Rusima”, nastavlja autor.

Nostalgija za velikom prošlošću, strah od neprijateljskih sila, izgradnja slike domovine kao velike zaštitne tvrđave: ključni osjećaji aktuelnog vremena vrlo su jako povezani s prošlošću.

Sovjetsko stoljeće istražuje mnoštvo izvedenica uticaja sovjetske utopije na svakodnevni život ljudi. Očito, veliki dio su iskustva koja su završila, kao što je dijeljenje toaleta i kuhinje u zajedničkim stanovima, u kojima je 1970. još živjelo 40%  stanovnika Moskve. Način života se promijenio, ali postoje stvari na koje je sjećanje još uvijek vrlo živo. Historičar u svom poglavlju posvećenom Transsibiru pripovijeda kako su u to vrijeme vozovi postali mali prostor slobode.

Na dugim putovanjima, putnici, uvjereni u sigurnost da svoje povremene saputnike više nikada neće vidjeti, s određenom su otvorenošću razmjenjivali dojmove i informacije.

“Kraj SSSR-a nije samo kraj sovjetskog projekta, već i kolaps šireg imperijalnog projekta. Organizirati raspad carstva je izuzetno teško. Historija nas uči da je to vrlo često dovodilo do dramatičnih okolnosti. Upravljanje dekolonizacijom zahtijeva osjećaj iznimnog statusa. Putin nije ta figura”, smatra autor.

Val umrle sovjetske utopije nastavlja potresati velik dio Evrope. Rusija je na izvršila agresiju na Gruziju i Ukrajinu, Bjelorusija je polukontrolirana, baltičke zemlje trpe stalne opstrukcije... Promijenio se način života. Sovjetsko carstvo je izgubljeni svijet, ali naslijeđe te civilizacije nekako i dalje kruži venama njgove nekada ogromne teritorije.