Kako su stranci stoljećima napadali i pokušavali osvojiti Bosnu, najčešće pod izgovorom da iskorijene njihovu bogumilsku vjeru, a ustvari da se domognu njihovih bogatih rudnika, njeni stanovnici su morali sve podrediti odbrani zemlje. Voska im je bila jedina uzdanica i jamstvo njihovog opstanka. Braneći se stoljećima Bošnjani su izrasli u vrle ratnike i izgradili su kult borbenosti kakav se malo gdje sretao.
Bosanski vitezovi su bili svima poznati, i bili su strah i trepet kako na bojnim poljima tako i na viteškim turnirima. Vojska sastavljena od takvih junaka bila je dika i ponos Bosne i njenog naroda. Šta je ona značila za zemlju i narod, i šta je sve činila da ih zaštiti, govori podatak da je njen zvanični naziv glasio „Slavna bosanska vojska“, dok se u svakodnevnici za nju govorilo „Slavna naša vojska".
Stara ratnička tradicija Bošnjana tražila je najkvalitetnije i najubojitije oružje. Feudalno društvo je inače voljelo kitnjavost i raskoš. Oprema vitezova je po pravilu bila raskošna i skupocjena. Ugled i moć viteza iskazivala se i izgledom njegove bojne opreme. U to je spadao i rasni konj. Uz onog za svakodnevnu upotrebu držao se poseban, bojni, koji se jahao samo na turnirima i u bojevima.
Bosna je u doba srednjovjekovne samostalnosti raspolagala s osam oblasnih vojski, budući da se država sastojala od osam oblasti. Jezgro vojske bili su banski, a kasnije kraljevski odredi, koji su predstavljali stalnu vojsku.
Bile su to, ustvari, posade kraljevskih gradova. Bosna je jedna od rijetkih evropskih zemalja koja se nije nikada služila najamničkom (plaćeničkom), odnosno tuđom vojskom. Bila je sveta dužnost svakog Bošnjanina, a i čast, da pođe u odbranu svoje zemlje. Država je uvijek raspolagala s onoliko sposobnog ljudstva koliko je bilo potrebno za njenu odbranu.
Izvorna građa pokazuje da se svaki pedalj zemlje branio s istim žarom, kako onaj na sjeveru (današnja Posavina i Krajina), tako i onaj na jugu (Primorje), ili Podrinje na istoku. Velmože Posavine i Krajine su s istom srčanošću branili Hum (današnju Hercegovinu) kao što su i humske velmože branile zapadne dijelove zemlje ili sjeveroistočne. Za sve Bošnjane Bosna je bila od Une do Drine i od Save do mora.
S obzirom da je u sastavu Bosne bio veliki dio primorja, postojala je i ratna flota. U vrijeme kralja Tvrtka, kada je Bosna gospodarila morem od Kotora do rijeke Zrmanje poviš Zadra (izuzev gradskog područja Dubrovnika i Zadra), sa svim dalmatinskim otocima, postojala je jaka flota s bojnim brodovima. Građeni su u domaćim brodogradilištima u Brštaniku kod Opuzena i u Kotoru, a kupovani su i u Veneciji. Zna se i ime jednog od bosanskih admirala. Bio je to izvjesni Nikola Base. Brodovi su bili naoružani topovima. U jednom sačuvanom dokumentu iz tog vremena stoji da se na „vitkoj kraljevoj galiji nalazio top zvani „Soko“.
Kako je Bosna morala stalno odbijati neprijatelje, vojska joj je na najbolji mogući način bila opremljena. O tome govori kako historijska, tako i arheološka građa. Može se sasvim pouzdano reći da je sva Bosna bila naoružana. Istraživači tog problema davno su iznijeli konstataciju da sa bosanskohercegovačkih nalazišta potječe najveći broj srednjovjekovnog oružja u ovom dijelu Evrope. To jasno govori koliko ga je bilo u upotrebi.
Zastupljeni su svi tipovi oružja, kako onog domaćeg porijekla, tako i uvoznog. S obzirom da se Bosna uvijek morala braniti, razvila je vlastitu proizvodnju svih vrsta oružja, i to veoma kvalitetnog. Kao takvo bilo je veoma traženo i u inozemstvu, osobito teški topovi. Bosna je medu prvim balkanskim zemljama koje su počele upotrebljavati vatreno oružje. Zabilježeno je da je jedan top stigao u Bosnu sredinom 14. stoljeća, što ne znači da ih nije bilo i prije toga. U isto vrijeme spominju se i puške.
Bosna također spada među prve i rijetke zemlje srednjovjekovne Evrope koje su proizvodile artiljerijska oruđa, i to najvećeg kalibra, što je tražilo veliko tehničko umijeće. Dok su standardni topovi tog vremena izbacivali kugle teške od 30 do 70 kg, bosanski topovi su bili takvih dimenzija da su koristili kugle teške po 140 kg. Jedan takav top (bombarda), saliven je 1450. godine za potrebe Dubrovačke republike.
Oružja je bilo toliko i na takav način je bilo izrađeno da je za njega u literaturi usvojen pojam „oružje bosanskog tipa". To se odnosi na sve vrste: mačeve, štitove, topove i dr. Kao takvo, bilo je na visokoj cijeni i u inozemstvu.
(Izvor: Enver Imamović, Pregled historije Bosne, KBS, Sarajevo, 2016)
