U Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici ubijani su maloljetni dječaci, odrasli i stariji muškarci. U mnogim slučajevima zajedno su ubijeni očevi i sinovi, a mnoge porodice su u potpunosti nestale. Nakon rata, majke i žene iz Srebrenice bile su na prvoj liniji u borbi za istinu i pravdu, tražeći kosti svojih najmilijih.

U javnosti se rijetko govorilo o očevima koji su preživjeli, a čije su sinove ubili. Nedavno je u srebreničkom selu Broševići umro u 81. godini Aljo Hodžić. U ratu su mu ubijena dva sina: Sidik i Hidajet. Sidik je poginuo tokom rata, a Hidajet je ubijen u Genocidu. Obojica su bili u ranim dvadesetim kada su ubijeni. Aljo se sa svojom suprugom Fatom nakon rata vratio u Broševiće, mjesto nedaleko od Potočara, obnovio kuću, ali nikad nije prežalio sinove. Zajedno su dijelili tugu i živjeli od uspomena na sinove.  


Fata i Aljo Hodžić

Prošle godine tokom mjeseca ramazana posjetili smo Alju i Fatu u njihovom mjestu. Aljo je tada govorio o svojim ubijenim sinovima i dodao da “živi što mora”. Govorio je da su mu ih “uzeli u cvijetu mladosti”. Aljo je tada bio narušenog zdravlja i kao da je predosjećao da neće još dugo biti na ovom svijetu.

U javnosti je vjerovatno najpoznatiji srebrenički otac bio Munib Muminović iz sela Vučevac nedaleko od Srebrenice. U Genocidu su mu ubijeni sinovi Mustafa, Redžep, Nedžad i supruga Fata. Ranije je u toku rata poginuo i Munibov sin Mensur. Godinama je Munib učestvovao u mirnim protestima s majkama Srebrenice i govorio o svojim sinovima i svijetu, “objašnjavajući da i očeve boli gubitak djece kao i majke”.

Nakon što su njegovi sinovi pronađeni i identificirani, i Munibovo je zdravlje slabilo. Prije 11 godina Munib je izvršio samoubistvo vješanjem u džamiji u Kladnju. Bila je to vijest koja je potresla i iznenadila mnoge, ali očigledno da je Munibova bol bila jača i nesavladiva. Munib je svoje sinove i suprugu zadnji put vidio 1993. godine, kada je teško ranjen prebačen u Tuzlu. Munibovi sinovi Mustafa i Redžep su bili oženjeni i iza njih su ostale supruge i po jedno dijete, dok Nedžad i Mensur nisu bili oženjeni, a nisu sačuvane ni njihove fotografije.


Munibovi sinovi Mustafa i Redžep

U decembru prošle godine u Sućesci je umrla Kada Ramić, majka kojoj su u Genocidu i ratu ubijena četiri sina. Kada je Kada umrla, javnost je i saznala njenu tešku priču. Međutim, malo je poznato da je njen suprug Alija preživio Genocid i da su se zajedno vratili u rodne Brakovce (MZ Sućeska). Alija je uspio obnoviti razrušenu kuću, ali prije desetak godine je umro, njegovo srce nije izdržalo bol za ubijenim sinovima Sabitom, Dževadom, Džemom i Mehmedalijom.

Mujo i Džema Pašić vratili su se u Srebrenicu da zajedno žive od uspomena na svoje sinove. Mujo je 1993. godine teško ranjen, te je iz Srebrenice helikopterom prebačen u Tuzlu na liječenje. Te je godine zadnji put i vidio svoje dječake Muhameda i Muamera. Kada je Srebrenica pala, tada 17-godišnji Muhamed i 15-godišnji Muamer krenuli su na put smrti kroz podrinjska brda i planine u nadi da će stići do slobodne teritorije. Nisu došli. Ubijeni su.


Mujo Pašić (foto A. Hrustanović)

Mujo i Džema znaju kako žive i kakvu bol osjećaju. Često ih posjećuje srebrenički imam Ahmed ef. Hrustanović, koji je u oktobru prošle godine na svojim društvenim mrežama i objavio priču o Muji i Džemi.

Braća Muhidin (22) i Mirzet (16) Osmanović u julu 1995. godine zajedno su krenuli na put smrti, dok su njihovi roditelji Izet i Arifa otišli u Potočare.

“Moja je sreća bila da sam na ramenu nosio unuka. Prošao sam pored jednog vojnika i nije mi ništa rekao, ali je mahnuo drugom da me vrati. Kćerka mi je rekla da skočim na kamion, ja sam to i uradio. Tako da sam imao neku sreću. Izašao sam na kamionu. Dva brata su mi odvojili iz kolone”, ispričao je Izet, čiji sinovi nisu uspjeli preći put od Srebrenice do slobodne teritorije u julu 1995. godine. Identificirani su i ukopani u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Ranije tokom rata ubijen im je treći sin Vahidin.

Srebrenički očevi koji su uspjeli preživjeti Genocid a koji su ostali bez svojih sinova nisu u proteklim godinama mnogo govorili u javnosti. Nažalost, mnogi su umrli a da nisu dočekali da se pronađu i identificiraju njihovi sinovi. Činjenica je da, iako teže i manje govore, bol koju su osjećali ili osjećaju za svojom djecom ne prolazi i neće proći za njihova života.