Pobjeda nogometne reprezentacije Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Kataru protiv Brazila obilježena je u Sarajevu ludim vatrometom, a proslava pobjede protiv Argentine i ulazak u finale trebala je biti još luđa, no spriječio ju je poraz. Nekoliko dana poslije, čitava bulumenta fine sarajevske gradske i muslimanske raje odlazi na koncert izvjesne Fahrete, srpske snajke koja se odaziva na Lepa Brena, u Banju Luku. Sve se to dešava nekoliko dana nakon izbora niti jednog Bošnjaka u vodstvo Parlamenta Federacije, onog entiteta u kojem Bošnjaci čine 80 posto stanovništva, glasovima političkih favorita fine gradske i muslimanske raje i legitimne stranke Hrvata koja ponosno baštini UZP. Da paradoks bude veći, u NS RS, u etnički očišćenom entitetu u vodstvo tog zakonodavnog tijela izabrani su Bošnjaci, legitimni naravno ne, ali nisu zaobiđeni.

LOGIČNA HRONOLOGIJA OD VATRENIH DO BRENE

Ništa čudno u tom hronološkom redu, reći će dobronamjeran promatrač, čak je i logično kada će politički favoriti fine raje koji se odazivaju na osmorka, sa strankom legitimnih, ponosnih baštinika UZP-a i “nacional-socijaldemokratima” baje iz Laktaša formirati vlast u Federaciji i na državnom nivou. Promatraču jedino neće biti jasno kako su to građani osmorke odjednom postali bošnjački predstavnici, kvota, kako ih nazva legitimni capo u Hrvata, iako po osvojenim glasovima niti su legitimni, a i ne smatraju se bošnjačkima. No, to su ionako specifičnosti bosanske političke kulture u kojoj je moguće prekršiti, uz punu podršku nekih zapadnih ambasada, ali i ruske, demokratsko načelo prava izbornog pobjednika da pokuša sastaviti vlast ili da stranka s najviše glasova najbrojnijeg “konstitutivnog” naroda bude politički istisnuta iz vlasti, najbrojniji narod nepredstavljen.

Ili kako to da stranka koja osvoji 15 posto glasova ucjenjuje ko u takvu nakaradnu vlast može ući? Nije da je to prvi put stranim ambasadorima. Laktaški je kabadahija tako s dva osvojena, od 83 mandata u NS RS, uz njihovu podršku formirao vlast koju, eto nezamjenjivo, kao njegova bratija iz UZP obožavatelja, po riječima političkih favorita fine raje, drži već 20-ak godina, čak i s dokazanim izbornim manipulacijama. No, da bi se to prikrilo, osmorka optužuje SDA da je postizbornim makinacijama došla do 14 zastupnika u Domu naroda Federacije. Bez dokaza o tome, naravno. Uz podršku ambasadora demokratskih zemalja. I Rusije.

No, da se vratimo na početak. Vatromet u Sarajevu je opravdavan izdizanjem grada iznad močvarnog i zatrovanog narativa kako sve treba popljuvati, a posebno uspjeh svog komšije. Ništa o agresiji iz obje države, kažnjavanju zločinaca, doduše slabo iz Srbije i nikako iz Hrvatske te aktualnom miješanju u unutrašnje političke procese u Bosni i Hercegovini obaju vodstava komšijskih država, jer zaključuje se kako je vatromet u Sarajevu pokazao da politika nije život. Vrlo mudro, premudro, reklo bi se. Zato neki smatraju da se ne treba gledati na svijet kroz prizmu 90-ih ili da na svako navijanje za komšije podsjećamo na rušenje Hajrudinove ćuprije u Mostaru ili “neke druge zločine”. Život su ljudi koji drugome žele dobro, koji su svjesni i prošlosti, ali svijet gledaju stameno i optimistično, poentira se filozofski, haman. No, u stvarnosti, politika je važan dio života, bitno ga određuje, a šta je sve u stanju polučiti kada ne postoji nužna, razumska distanca, stamena  i optimistična, a takva može biti samo ako je svjesna stvarnosti oko sebe, treba pogledati u prošlost. Ili u sadašnjost, ovdje i u Crnoj Gori. Jer, ko se ne bavi politkom ili ju zanemaruje, politika se bavi njime.

Nadalje, novinarski homo pateticus iz Sarajeva tvrdi da ko drži do mentalne higijene svjestan je da neće i ne treba zaboraviti ni na jednu žrtvu, ni na jedan srušeni most, ni na jedan logor. Osim što valjda ne treba podsjećati ko je srušio mostove, držao logore (ne radne, nego logore smrti). Pita se nadalje bošnjački civilizacijski pregalac zašto sportsku podršku susjedima ne bismo mogli posmatrati kao tračak civilizacijske nade, iskoraka ka svijetlim tačkama sadašnjosti i nadi za neku bolju i zdraviju budućnost. Da, mogli bismo kada bi se radilo samo o prošlosti, o promatranju kroz prizmu ranih 90-ih, a ne o vrlo plastičnoj sadašnjosti, o vrlo plastičnom pjevanju reprezentativaca Hrvatske Thompsonove pjesme koja tzv. Herceg-Bosnu stavlja u tu dragu susjednu državu. Nema tu civilizacijskog odmaka. Čak su i u Hrvatskoj postavili pitanja čija je to reprezentacija – samo Hrvata? Odnosno moramo li se samo mi u Bosni i Hercegovini (i to samo Bošnjaci i fina raja) civilizacijski izdizati, bez adekvatnog odgovora s drugih strana? Svaki se naš civilizacijski odmak tamo bilježi samo i isključivo kao slabost i stalno se traži još.

“Takvo stanje se ne može odglumiti niti režirati. To je istinski prijateljski osjećaj i pristup. To je Sarajevo, koje je u svom pristupu naspram sportskog uspjeha veće od cijele Srbije i veće od nacionalističkih ispada u dijelovima Hercegovine”, nastavlja u pjesničkom zanosu novinar prominentnog portala. No, kao da se zaboravlja ili možda se nije čulo da su nacionalistički ispadi znatno širi od dijelova Hercegovine, da se potiču iz Hrvatske, a njezina nogometna reprezentacija od samog je početka najvažniji alat za potpirivanje nacionalističkih strasti. Neiskazivanje radosti zbog pobjede takve reprezentacije nije niti vrijeđanje, niti mržnja, već iskaz zdravog razuma. Zar zaista nismo čuli izjavu selektora Dalića (livanjskog Bosanca) o pobjedi posvećenoj hrvatskom narodu, Hrvatima svima i svagdje kojima je također posvećena ova pobjeda. I samo njima.

Vrhunac ovog potonuća uma dosiže se konstatacijom: “Ako bi neko dodatno replicirao da su se ipak sinoć u dijelovima Hercegovine pjevale pjesme koje veličaju ili spominju tzv. Herceg-Bosnu, u pravu je. Ali čovjek bira šta mu je vodilja u životu. Onaj koji je samosvjestan znat će razlučiti dobro od zlog. A navijati za veliki sportski uspjeh svog komšije je dobro i ne znači nikakvo poltronstvo niti aludira na historijski pojam 'hrvatskog cvijeća', što će naglasiti oni koji u svemu vide zlu namjeru.” Nikako da se shvati da nema zle namjere u bedastih Bošnjaka koji navijaju za Hrvatsku, već u samoj Hrvatskoj. Kakva je to legitimna ideja vodilja onih koji bi da restauriraju Herceg-Bosnu? Pa nije ovdje riječ o prošlosti, nego o sadašnjosti ataka na državu i narod. I da, niko u Hrvatskoj, osim nekoliko bošnjačkih budala, više ne vjeruje u tlapnje o hrvatskom cvijeću, samo o hrvatskom tlu ili prostoru Bosne i Hercegovine. I tu postoji nacionalni konsenzus.

RIJEČ JE O JUGONOSTALGIJI, ZAR NE

Osvrnuo se naš novinar, sanjajući mir u svijetu, na epizodu kada je prije više mjeseci gledao utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo između Portugala i Srbije sa svojim šestogodišnjim djetetom i upitao ga je za koga navija. Dijete je odgovorilo za Srbiju, naravno. Na dodatno pitanje zašto, dijete je ko iz topa odgovorilo: Pa zato što su nam blizu. Nastavio je kako je dobro i normalno navijati za komšije. “A ako komšija bljuje vatru, vrijeđa, omalovažava, to je jadno, primitivno i za svaku osudu, ali ne znači da treba uzvratiti istom mjerom. Potrebno je svakako biti svjestan takvog stanja, ali se pokušati izdići iznad mržnje i zla. A Sarajevo i značajan broj drugih bosanskih gradova sinoć je to uradilo”, poentirao je naš vrli novinar-promotor civilizacijskog odmaka. Ne, nije. Uradio je poniznu, udvaračku gestu. Dostojanstveno i civilizirano bi bilo čestitati i ostati hladan na pobjedu koja se u Hrvatskoj slavi urlanjem Thompsonove pjesme Lijepa li si, u kojoj se tzv. Herceg-Bosna spominje kao dio Hrvatske. Zašto je normalno navijati za reprezentaciju komšija, a ne za neku drugu, recimo iz neke male i siromašne zemlje Azije ili Afrike? Posebno, zašto je dobro i normalno navijati za reprezentaciju koja veliča neke narative iz UZP-a ili Srebrenice? Zato što je komšijska?


Za dom, spremni!

Zašto onda ne treba čuditi bol u srdašcima FGR-ovaca Senada Pećanina i Dine Mustafića zbog psovanja šiptarske majke švicarskim reprezentativcima Xhaki i Shaqiriju, njihovog idola Dragana Stojkovića jer ga oni pamte po dobru kada “nam je bilo teško protiv Španaca 1990”? Posvojna zamjenica u dativu nama tu je ključna riječ. Ti ljudi još uvijek žive u Jugoslaviji, pa će istim žarom navijati za nacionalističku reprezentaciju Hrvatske i žaliti ne toliko prostakluk Arkanovog jarana iz Zvezde, već ispadanje najdraže im jugoslavenske socijalističke republike iz daljnjeg natjecanja. Ali kako se slušala Arkanova supruga, pevaljka Ceca, i to dok je ovaj operirao po Bosni, koljući Bošnjake, tako se danas hrli u Banju Luku obožavati istu vrstu, malo uglađenijeg šunda – Lepu Brenu. S navijanjem za Lijepa li si zaokružili smo Jugoslaviju. Sve je isto, samo Njega nema, pjevaju fini građani i muslimani.  

S početka na kraj, može se samo poželjeti da rečeni Marko Perković zvan Thompson organizira koncert u Lištici ili Duvnu, pa da fina raja i njemu pohrle. Da ne gledaju kroz prizmu prošlosti.

Svi oni jedino ne shvataju da se i Srbi i Hrvati na ovo grohotom smiju. Ili smeju.