Bosansku Krupu, osim Gradske ili Pazardžik džamije, nekad su krasile još dvije džamije u četvrtima Sokak i Mahala. Kao jedno od pograničnih naselja Bosanskog pašaluka, Bosanska Krupa često je bila meta napada neprijateljskih vojski. Takvo stanje onemogućavalo je značajniji razvoj naselja. Značajnije promjene dešavaju se krajem 18. stoljeća, kada dolazi do porasta broja stanovnika i formiranja novih naselja. Povećanje populacije značilo je i izraženiju potrebu za izgradnjom vjerskih objekata, odnosno džamija. Tako je 1785. godine izgrađena i prva džamija u današnjem naselju Sokak.  

Bila je to manja građevina izgrađena od drveta koja je služila potrebama tada novoformiranog džemata. Ovaj podatak ne možemo uzeti kao potpuno pouzdan jer ne postoji validan dokument koji bi to potvrdio. U Popisu džamija i vjerskih službenika Kotara Bosanska Krupa iz 1929. i 1933. godine, koji se čuva u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, navedeno je da je džemat Sokak star više od 100 godina, na osnovu čega možemo zaključiti da je džamija izgrađena prije 1829. godine.  

Po svoj prilici, ova džamija nije bila duga vijeka, jer već krajem 19. stoljeća nailazimo na dokumentaciju iz 1893. godine, u kojoj se vidi da vakuf Sokak-džamije sadrži jednu zidanu džamiju, vrt do rijeke Une, dva groblja i jednu drvenu kuću čiji je donji dio služio kao mekteb, a gornji kao imamski stan. Unutrašnjost džamije, odnosno mihrab, mimber, ćurs i mahfil bili su izrađeni od drveta. 

Ova je džamija većim dijelom ili u potpunosti porušena i na njenom mjestu podignuta je nova, čvrsta i funkcionalna džamija. Po svom vanjskom i unutrašnjem izgledu, veoma je ličila današnjoj Pazardžik (Gradskoj) džamiji u Bosanskoj Krupi, kao da su djelo jednog neimara. Bila je zidana lomljenim kamenom i imala je veoma lijep i vitak minaret otvorenog tipa, izgrađen od klesanog kamena. Šerefa munare, umjesto kamenom ili betonskom, bila je ograđena kovanom željeznom ogradom. Krov je bio četverovodni i pokriven crijepom.  

ČUDAN ARHITEKTONSKI SPOJ 

Džamija u Sokaku bila je čudan spoj gotičke i osmanlijske  arhitekture. Elementi gotike bili su vidljivi na izduženim prozorima s lomljenim lukom. Ovakav vid gradnje svoj uzor našao je u bihaćkoj džamiji Fethiji, koja sadrži brojne gotičke elemente zato što je i sama prvobitno služila svrsi kao gotička crkva. Prozori džamije u Sokaku, s vanjske strane, bili su ukrašeni pravougaonim okvirom s visećim stepenastim ornamentima (stalaktitima). S lijeve strane džamije nalazila su se četiri prozora, s desne tri i po dva na prednjoj i ulaznoj strani. Ulazna vrata bila su dvokrilna od rezbarenog drveta.  

Unutrašnjost džamije imala je prilično cjelovit molitveni prostor koji su u manjoj mjeri remetila dva masivna stupa povezanih lukovima na koje se oslanjala drvena konstrukcija mahfila. Na mahfil se dolazilo iz prizemlja stepenicama koje su ujedno vodile i na munaru. Unutrašnji zidovi bili su ukrašeni kaligrafski ispisanim imenom Allah, imenom Božijeg Poslanika, te imenima Hulefai-rašidina i Poslanikovih unuka. Mihrab je bio zidan, blago izvučen ka unutrašnjosti objekta i dekorisan bojom i ornamentima.  

S desne i lijeva strane bili su postavljeni drveni rafovi za knjige i lampe. Iznad mihraba nalazila se rozeta s obojenim staklima koja je omogućavala bolju osvijetljenost unutrašnjosti. Mimber džamije bio je izrađen od drveta, ukrašen rezbarijama i bojom. Nalazio se uz desni zid objekta. Na prostoru između rijeke Une i džamijskog ulaza nalazio se mezaristan koji su komunističke vlasti uzurpirale i potpuno porušile nakon Drugog svjetskog rata. Pored džamije nalazila se i vakufska kuća čije su prostorije služile kao stan za imama i mekteb.        

VAKIF ĆUNĆO   

Prema raspoloživim pisanim izvorima, ova je džamija obnovljena/podignuta 1913. godine. List Misbah u svom trobroju 22, 23 i 24 donosi pomalo zbunjujuću vijest da je „Otvorenje obnovljene i nanovo sagrađene džamije u Sokak Mahali u Krupi obavljeno 19. oktobra 1913. godine u prisutnosti brojnog činovništva te mjesnog i okolnog građanstva i seljaštva“. Analizom vijesti možemo zaključiti da je veći dio, ili cijela stara zgrada džamije u Sokaku bila porušena i da se pristupilo ponovnoj gradnji, odnosno obnovi.  

Kako dalje navodi ovaj list, svečanom otvorenju džamije, u ime Rijaseta islamske zajednice, prisustvovao je Ali ef. Abdurrezak, dok je Vakufsku upravu zastupao mufetiš (inspektor) Sakib Korkut. Svečanosti je prisustvovao i bihaćki muftija h. Jusuf ef. Jahić. Okupljenim vjernicima obratio se predsjednik Građevinskog odbora kadija Mustafa ef. Alić, koji je u svom govoru naglasio zasluge i požrtvovanost građana koji su učestvovali u izgradnji džamije, te istakao važnost nauke i prosvjete među muslimanima.  

Nakon predsjednika građevinskog odbora, okupljenim vjernicima obratili su se vakufski mufetiš, kotarski predstojnik i gradski načelnik Ibrahim-beg Krupić, nakon čega je g. Abudurrezak otvorio džamiju. Sakib ef. Korkut, izaslanik vakufsko-mearifske centralne uprave (vakufski mufetiš), izjavio je da je vakuf pridonio ¼ za gradnju džamije, dok je ostale ¾ pridonio islamski narod ovoga mjesta. Nakon zajednički obavljenog namaza, prigodnim predavanjem o nužnom zajedništvu muslimana i njihovoj međusobnoj solidarnosti Džemaluddin ef. Čaušević oduševio je okupljene vjernike i činovnike. 

Prema kazivanju najstarijih stanovnika Bosanske Krupe, najveći vakif ove džamije bio je krupski kovač, za kojeg samo znamo da je živio kod tadašnje Ciganske Mahale (danas Prvomajska ulica) i da je imao nadimak Ćunćo. Stanovnici Krupe tako pričaju kako su se jedne prilike sastali krupske age i begovi i razgovarali o izgradnji nove džamije u Sokaku. Svi su se složili da će izgradnja novog objekta puno koštati pa su stali razmišljati kako da iznađu najekonomičnije rješenje. Donijeli su zaključak da porazgovaraju s krupskim građevinarima, zanatlijama i drugim građanima koji bi im mogli pomoći u izgradnji džamije.  

Tako su na sastanak pozvali i kovača Ćunću, koji je tada imao veliku kovačnicu u kojoj je radilo po nekoliko majstora i šegrta i koji je bio nadaleko poznat po svom umijeću. Objasnili su mu da će za izgradnju džamije trebati obezbijediti dosta eksera, klanfi, okova i drugih kovačkih proizvoda pa su ga pitali može li im to obezbijediti po cijeni nižoj od obične, ili da im nešto od toga da „na poček“. Ćunćo ih je tad prvo upitao koliko su para ukupno skupili i koliko je ko od aga i begova dao. Kada su mu dali odgovor, kovač je rekao: „Što godic bude trebalo od kovačije za džamiju, od meneka će to biti badava (besplatno), a koliko god ste vi (age i begovi) sami skupili, ja ću sam dati toliko.“ Kovač Ćunćo ispunio je svoje obećanje i tako je postao najpoznatiji vakif ove džamije.    

PARTIZANSKA STRAHOVLADA 

Zajedno s Gradskom i džamijom u Gornjoj Mahali, džamija u Sokaku bila je jedan od simbola Bosanske Krupe. S njene prelijepe munare, koja se uzdizala visoko u nebo i ogledala u smaragdno-zelenoj rijeci Uni, svakodnevno su se razlijegali ezani i pozivali vjernike na namaz. Došao je i Drugi svjetski rat. U gradu je postepeno nestajalo one nekadašnje vreve, a neka čudna šutnja i tajanstvenost mogla se primijetiti kod ljudi. Svi su nekako bili zabrinuti, a umjesto glasnog razgovora ili smijeha, njihove usne tiho su šaputale molitve. Grad su kontrolirali žandari i ustaše. Krenuli su i prvi pretresi, hapšenja i pucnji koji su postajali sve češći, a onda je jedne noći odjednom zagrmjelo na sve strane.   

Pucnji pušaka, grmljavina topova, uspaničeni povici ljudi, prestrašeno glasanje životinja, mirisi dima i paljevine ispunjavali su cijelo naselje. U noći 19. i 20. juna 1942. godine jedinice Prvog krajiškog partizanskog odreda napale su i ušle u Bosansku Krupu. Nakon pet sati borbe zauzimaju dio grada na desnoj obali Une. Kada su se stišali zvuci borbe, na horizontu se ukazala zora. Bila je to neka  čudna nijema zora u kojoj se prvi put s munara krupskih džamija nisu začuli ezani.  

Ujutro, nakon duge i neprospavane noći, kada su prve zrake sunca obasjale Bosansku Krupu, vidjeli su se tragovi borbi koji su kod njenih stanovnika izazivali jezu. Vidjela su se zgarišta popaljenih kuća i drugih objekata, a ono što je posebno šokiralo Krupljane bio je prizor popaljenih krupskih džamija, čije su vitke kamene munare izranjale iz nagorjelih zidova iz kojih se još izvijao dim. Ulaskom u grad partizani uspostavljaju strahovladu koja je potrajala 25 dana, a zatim se povlače. Jedini muslimanski vjerski objekt u Bosanskoj Krupi koji je ostao čitav bio je mejtef u naselju Bužimkići (na lijevoj obali Une) u kom se klanjala džuma, te izvođene ostale vjerske aktivnosti. 

Naredne, 1943. godine mještani Bosanske Krupe obnovili su Pazardžik džamiju, dok su preostale dvije džamije u četvrtima Sokak i Gornja Mahala ostale neobnovljene, čekajući kraj rata i bolja vremena. Nažalost, bolja vremena za popaljene krupske džamije nikada nisu došla. Završetkom rata komunističke vlasti dugo su zabranjivale obnovu džamija, da bi na kraju njihove ostatke u potpunosti porušili, a vakufsko zemljište uzurpirali. Ostatke Sokačke džamije, džematske kuće s mektebom i okolnog mezaristana vlasti su potpuno uklonile, parcelu poravnale i na njoj kasnije podigle rudničku zgradu.  

Nekada jedno od najljepših zdanja Bosanske Krupe zamijenilo je jedno od najgrdnijih, koja narušava estetski izgled kompletnog naselja Sokak. Takvo je, nažalost, bilo komunističko poimanje estetike. Nakon ovakve „intervencije“ vlasti, ostala su samo dva stara nišana koji nisu bili u sklopu mezaristana i koji su se nalazili pored mihrapskog zida džamije. Ovi nišani i sada tu stoje. Jedan od njih jeste nišan hadži Dede Kadića. Drugi nišan pripada izvjesnom hodži Halkiću. 

Kao i mnoge džamije širom naše domovine, i džamija u Sokaku imala je svoju vakufsku imovinu.  Prema katastru iz 1893. godine, vakuf džamije u Sokaku imao je jednu džamiju (105 m2), bašču do rijeke Une (270 m2), džematsku kuću s dvorištem (130 m2), mezaristan kraj džamije (490 m2) i jedan manji mezaristan (145 m2). Bašču je obrađivao hodža i ubirao prinos. Džematska kuća imala je u prizemlju prostorije (jednu učionice) za potrebe mekteba, dok je sprat služio kao imamski stan.  

Glavnica vakufa Sokak-džamije u 1888. godini iznosila je 764 forinte. Od ove glavnice uplaćena je murabeha (dobit ostvarena bez kamate) od 114,60 forinti. Od ove sume isplaćeno je 110,25 forinti kao plaća imamu, dok je za rasvjetu džamije uplaćeno 4,35 forinti. U proračunu vakufa u BiH za 1889. godinu stoji da je plaća imama Sokak-džamije iznosila 72 forinte. U 1912. godini ukupan prihod vakufa Sokak-džamije iznosio je 245,40 kruna, dok je ukupan rashod iznosio 236,40 kruna. Sam vakuf, čini se, nije uvijek bio sasvim dovoljan za održavanje džamije pa su nedostajuća sredstva obezbjeđivale džematlije.  

Iz Iskaza popisanog vakufskog imetka iz 1893. godine saznajemo za „vasijetnamu hadži Hasanbegovice koja je prije nekoliko godina u vakuf Sokak džamije dala 100 forinti naredivši da se murabeha (dobit ostvarena bez kamate) te glavnica, svake godine za dvi hatme i dvi sviće od 6 oka loja sarf čini“.  Vakufsku imovinu, pod određenim uslovima, mogli su koristiti svi građani Bosanske Krupe. Sačuvani su podaci o knjiženju prava zaloga nekih građana koji su koristili imovinu vakufa.  

U iskazima tražbine vakufa tako saznajemo da je na temelju založnih ugovora, u periodu od 1904. do 1909. godine, uknjiženo pravo zaloga za Milu (Jovana) Đukića za dug od 60 kruna, Đuru Kovačevića 100 kruna, Nikolu (Jovana) Kovačevića 70 kruna, Božu Kovačevića 110 kruna, Pavla Kovačevića 140 kruna, Alu Džafića 100 kruna, Mustafu Badnjevića 48 kruna, Begu Kadića 40 kruna, Havu Velagić, udatoj za Dedu Kočića, 100 kruna, braća Salko i Hašim Šertović 120 kruna, Suljo Hasić 110 kruna.  

Brigu o vakufu vodile su mutevelije. Poznato je da je ovu dužnost 1889. godine vršio Hasanaga Hadžić, dok je 1892. i 1893. godine dužnost mutevelije džemata vršio Salko Hadžić. Sve važne odluke vezane za džemat donosio je džematski medžlis ili skupština. Na čelu džematskog medžlisa bio je džemat-baša, čiji je zadatak, osim što je predsjedavao sjednicama, bilo zastupanje vjerskih i prosvjetnih i drugih interesa džemata pred kotarskim povjerenstvom te drugim organizacijama i pojedincima, a na temelju zaključaka skupštine.  

Džemat-baša Sokak džamije u Bosanskoj Krupi 1910. godine bio je Ibrahim-beg Krupić. U periodu od 1910. do 1914. Ibrahim beg je bio gradonačelnik Bosanske Krupe. Bio je i član Vakufsko-mearifskog sabora. Poznat je i po tome što je bio otac čuvenog akademskog slikara Envera Krupića.    

IMAMI I MUJEZINI 

Koliko je imama službovalo u džematu Sokak od njegovog osnivanja do danas, nije nam poznato. Najstariji nama poznati imam ove džamije bio je Hasan ef. Omerćehajić (1871–1943) iz Bosanske Otoke. Poznato je da potiče iz ugledne težačke porodice i da je, na nagovor Džemaludina ef. Čauševića, otišao na školovanje u Istanbul zajedno s bratom Huseinom, gdje se školovao na jednoj od istanbulskih medresa. U Istanbulu je proveo 18 godina. Po povratku u BiH kao imam se zaposlio u džematu Bešići kod Bosanske Otoke 1905. godine. Nakon tri godine prešao je u džemat Golubić kod Bihaća, potom u bosanskokrupske džemate Sokak i Arapušu.  

Prema kazivanju starijih stanovnika Bosanske Krupe, u džematu Sokak boravio je u periodu između 1908. i 1910. godine. Službovao je i u džematu Bužim-Grad od 1926. do 1939. godine. Za njega su kazivali da je čvrsto podržavao reisul-ulemu Džemaludina ef. Čauševića u vrijeme slanja protestnog pisma predsjedniku Zemaljske vlade Petru Živkoviću i ministru Milanu Srškiću u vezi s ukidanjem Autonomne uprave Islamske zajednice 1930. godine. Iz Bužima je prešao u džemat Bešiće, gdje je i preminuo 1942. godine. Dva puta se ženio, a s prvom suprugom imao je četvero djece, sinove Hazima, Salima i Sabita, te kćerku Besimu. Ostao je upamćen kao miran, povučen i dosta konzervativan imam.  

U Sokaku je kao imam službovao i Mehmed ef. Sijamhodžić iz Bužim-Grada, zvani Kosibaša. Za ovog imama nemamo puno podataka. Rođen je 1862. godine u Bužimu. Iz popisa džamija i vjerskih službenika iz 1929. saznajemo da nije pohađao medresu, već je imao završen sibjanmekteb. Vjerovatno da je svoja prva znanja o islamu stjecao pred čuvenim bužimskim imamom Halilom ef. Halkićem, koji je nadaleko bio poznat po svojoj učenosti i na taj način stekao široko i potrebno znanje, što mu je omogućilo da od Ulema-medžlisa dobije dekret 1. juna 1896. godine.  

Uvidom u isti dokument saznajemo da Mehmed Sijamhožić kao imam radi već 43 godine. Ljudi često poistovjećuju ovog imama s njegovim savremenikom, rođakom, imenjakom i prezimenjakom Mehmedom ef. Sijamhodžićem, koji se spominje kao šerijatski sudac (kadija) u Krupi 1884. godine i koji se školovao u Istanbulu. Međutim, očito je da se radi o dvjema potpuno različitim osobama. Prema mišljenju starijih stanovnika Bosanske Krupe, imam Mehmed ef. Sijamhodžić službovao je u džematu Sokak u periodu od 1910. do 1932. godine. Preminuo je u dubokoj starosti u dobi od 92 godine. 

Nakon Mehmeda ef. Sijamhodžića, na mjesto imama Sokak-džamije došao je Muharem ef. Memagić, sin Omera i Atife iz Bihaća. Rođen je 19. 1. 1910. godine u bihaćkom naselju Bakšaiš. U rodnom mjestu završio je četiri razreda Narodne osnovne škole te pet razreda Okružne medrese u Bihaću 1930. godine. U džemat Sokak došao je 1932. godine nakon smrti Mehmeda ef. Sijamhodžića. 

Službovao je u velikom broju džemata: Pokoj, Budimlić Japra, Harmani (1938–1939), Agići, Klokot, Polje kod Cazina (1957–1959), Ljubijankići (1959–1965), Donja Koprivna (1965–1967), Varoška Rijeka (1967–1971), Čavkići (1971–1974), te Puhalu kod Bosanske Dubice (1974–1975). Postoje mišljenja da je prvu službu kao imam započeo u džematu Sokak. Za vrijeme službovanja u džematu Ljubijankići pokrenuo je akciju izgradnje nove džamije koja je utemeljena u oktobru 1962. godine. Preminuo je 25. 3. 1983. godine i ukopan je u vakufskom mezarju u bihaćkom naselju Bakšaiš.  

U vrijeme prve službe u Čavkićima Muharem ef. uhapšen je od UDBE pod optužbom da je radio za mladomuslimanski pokret, zbog čega je proveo nekoliko godina u zatvoru u Foči. U neobrađenim rukopisima Huseina ef. Alijagića stoji da je zatvorsku kaznu odslužio u zatvoru u Zenici. Po povratku iz zatvora tražio je reviziju sudskog postupka i uz vještačenje i saslušanje nekoliko svjedoka utvrđeno je da je nevino osuđen. Za vrijeme dok je službovao u Ljubijankićima utemeljena je i izgrađena džamija čiji je otvor bio 21. oktobra 1961. godine. U ostalim džematima u kojima je službovao ostao je upamćen kao ozbiljna i pedantna ličnost te dobar i uspješan muallim. Muharem-efendiju su krasile mnoge lijepe karakteristike. Bio je ozbiljan, tačan, iskren, precizan, služben, držao mnogo do časti. Bio je dobar poznavalac arapskog jezika. 

Poslije Muharema ef. Memagića u džemat Sokak 1937. godine došao je hafiz Hasan ef. Crljenak. Rođen je u okolini Doboja oko 1937. godine. Stariji Krupljani zapamtili su ga kao krupnog i stasitog čovjeka koji je imao lijep i melodičan mekam (glas). O ovom imamu nemamo puno podataka tako da ne možemo sa sigurnošću reći kada je rođen, gdje se školovao i pred kim je položio hifz. Poznato nam je samo da je završio četiri razreda medrese. Znamo da je imao sina i kćer. Sin Šefik bio je magistar veterine. Živio je jedno vrijeme u Banjoj Luci, odakle se odselio u Zagreb. 

Posljednji imam u sokačkoj džamiji bio je Selim ef. Zolić iz Gate kod Bihaća. U džemat je došao 1938. godine i zadržao se svega pola godine. On je završio medresu u Bihaću. Bio je kratko vrijeme, oko pola godine. Došao je iz džemata Muslimanska Jasenica. Rođen je u Gati. Nakon što je završio Okružnu medresu u Bihaću 1932. godine, zasnovao je prvu službu imama u Muslimanskoj Jasenici. Za imama Sokačke džamije došao je 19. 7. 1941. godine. Nedugo zatim prelazi u državnu službu u računovodstvu.  

Za Selim-efendiju su rekli sljedeće: „Bio je precizan i nepodmitljiv. Dugo vremena je nosio ahmediju kao službenik u općini, inače je bio konzervativnih pogleda, kapriciozan i prgav. Ženio se dva puta. Od prve žene Hadije stekao je sina Ismeta, koji je završio fakultet. Iz državne službe došao je u penziju. Kratko vrijeme dođe do nesuglasica između njega i imama Muhameda Kavazovića (imam Gradske džamije, koji je svojim dolaskom i ponašanjem uzrokovao podjelu džemata). Kavazović (kojeg je podržavala tadašnja vlast) ga optuži i najzad bude zatvoren i osuđen. Odležao je nepunu godinu dana i došao kući. Kratko iza toga promijenio je svijet. Pokopan je u svom rodnom mjestu Gati 1986. godine.“ 

Imami Sokak-džamije bili su ujedno i mualimi u sibjan-mektebu, a ponekad bi tu dužnost vršili imami iz drugih džemata. Dužnost mualima Sokak-džamije u periodu između dvaju ratova vršio je hafiz Mehmed ef. Čaušević iz Arapuše, rođak reisa Džemaludina ef. Čauševića, koji je stanovao u Gornjoj Mahali, a dužnost mualima vršio u Sokak-džamiji.  

Osim imama i mualima, poznati su i neki mujezini Sokak-džamije. Kao najstariji poznati mujezin ove džamije spominje se izvjesni hadži Dedo, koji je otišao u Bosanski Novi u Vidorijsku džamiju. Poslije njega dužnost mujezina pripala je Redži Salihoviću, a potom Hasanu (Uzeira) Šertoviću, koji je prešao u Gradsku džamiju nakon smrti mujezina Ibre Badnjevića. Hasan Šertović bio je mujezin džamije do svoje smrti 1959. godine. U Sokak-džamiji privremeno je bio i mujezin Murat Tulić, za kojeg tvrde da je bio hafiz Časnog Kur'ana. 

(Izvorii: dokumenti: Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke, ZVP dokumenti; štampa: Sarajevski list, br. 35, Misbah, br. 22, 23, 24, Osvit, br. 59, Musavat, br. 56;
knjige: N. Hadžić, Medžlis Bužim 1579-1999, A. Sijamhodžić, Islam i muslimani bužimskog kraja; izjave: Ibrahim Halkić, Ishak Sedić, Ismet Tulić)