Jedan od zanimljivih i nimalo beznačajnih međunarodnih diplomatskih događaja prošlog mjeseca, koji je na neki način prošao ispod radara, barem u zapadnim medijima, jer je bio u sjeni posjete premijera Indije Narendre Modija Washingtonu, gdje je dočekan s najvećim počastima i pompezno obilježen gala večerom u društvu političke, poslovne i društvene elite SAD-a, svakako je bila petodnevna posjeta predsjednika Islamske Republike Iran Ebrahima Raisija nekolicini zemalja Latinske Amerike, Venezueli, Nikaragvi i Kubi.
Naime, iranski državni poglavar i šef vlade 11. juna 2023. započeo je svoju prvu turneju po Latinskoj Americi otkako je preuzeo predsjedničku dužnost. Domaćini iranskog predsjednika bile su ljevičarske vlade pomenutih zemalja koje s Iranom dijele zajedničke revolucionarne vrijednosti pružanja otpora američkoj hegemoniji u zapadnoj hemisferi i na Bliskom istoku. Analitičari su ovu posjetu ocijenili vrlo simboličnom, pomenuvši kako je namjera i jedan od ciljeva Raisija i Islamske Republike Iran bio poslati snažnu poruku SAD-u da Iran, bez obzira na sankcije koje trpi od Amerikanaca i njihovih saveznika već više od četiri decenije, ima svoje prijatelje u predvorju Washingtona, regiji nad kojom Amerikanci imaju hegemonističku kontrolu još od uvođenja Monroove doktrine 1823. godine.
Zanimljiv fenomen političkih veza
Predsjednik Irana Raisi, kako navodi Giorgio Caffiero, osnivač „Gulf States Analiticsa“ sa sjedištem u Washingtonu, želio je pokazati da njegova administracija ima strateške veze u južnoj hemisferi od SAD-a i da tzv. iranska osovina otpora nije ograničena samo na Bliski istok. Sličan komentar glede Raisijeve posjete dao je i Sanam Vakil, zamjenik direktora programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku britanskog Chatham Housea, u intervju za list The New Arab. Treba podsjetiti da Iran s pomenutim latinoameričkim državama, koje su uglavnom tradicionalno katoličke, ali u ideološkom pogledu antihegemonističke i revolucionarne socijalističke države, dijeli zajednička pripadnost idejama solidarnosti jug-jug. Također je značajno što Iran i neke latinoameričke zemlje dijele zajedničku historiju borbe odupiranja američkim sankcijama i pružanjem otpora miješanju Washingtona u njihove unutrašnje stvari. Stoga, Iran i neke zemlje Latinske Amerike, uprkos velikoj udaljenosti, imaju zajedničke razloge za saradnju na ideološkom, a ne samo ekonomskom planu, uključujući i zalaganje za kreiranje multipolarnog svjetskog poretka koji će biti lišen zapadnocentričnosti pod dominacijom Washingtona. U tom kontekstu Raisi je želio pokazati da njegova administracija ima strateške veze s Karakasom, Managvom i Havanom, koje datiraju dugi niz godina.
Veze revolucionarne Islamske Republike s ljevičarskim vladama Latinske Amerike zanimljiv su fenomen koji ne treba olahko odbaciti kao marginalne odnose s obzirom na dominaciju međunarodnog sistema od zapadnih sila. Znatno ranije bivši predsjednik Irana Mahmud Ahmadinedžad imao je bliske relacije s bolivijskim predsjednikom Evom Moralesom, Luizom Inaciom Lula da Silvom, koji je danas ponovo na čelu Brazila, Fidelom i Raulom Kastrom, te predsjednikom Ekvadora Rafaelom Koreom i Nikaragve Danielom Ortegom i, dakako, s predsjednikom Venezuele Hugom Chavezom. Iran je revolucionarna islamska republika na čijem se čelu nalazi konzervativna vlada, dok je u Republici Türkiye predsjednik Erdoğan zagovornik konzervativnog islama, ali koji također održava bliske odnose s Venezuelom, na čijem je čelu vlada koja baštini revolucionarne socijalističke vrijednosti, tako da se ne može govoriti o bliskosti zasnovanoj na bliskosti isključivo na ideološkim vrijednostima.
Iran je bio manje fokusiran na Latinsku Ameriku za vrijeme mandata predsjednika Hasana Rohanija, koji je obnašao dužnost predsjednika Irana (2013–2021). Raisijeva administracija očigledno je energičnija u smislu povratka interesa Teherana za područje Latinske Amerike. Radi se o nastavku politike započete pod administracijom Ahmadinedžada kako bi Iran demonstrirao SAD-u da, ako nastavi s politikom snažnog vojnog prisustva u Perzijskom zaljevu, Iran također može igrati sličnu igru u američkom dvorištu, navodi Barbara Slavin, ugledna naučnica Stimson Centra u Washingtonu koja predaje međunarodne odnose na Univerzitetu George Washington.
Naravno, iransko prisustvo višestruko je slabije, ali bez obzira na to da je tek simbolično, može predstavljati nelagodu za interese Washingtona u vlastitom dvorištu, gdje se ni jedna država ne usuđuje provocirati globalnu supersilu. Iako je Iran bio iskreno opredijeljen za uspostavu dobrih odnosa sa SAD-om, o čemu svjedoči potpisivanje nuklearnog sporazuma JCPOA, iz kojeg je Trumpova administracija kasnije povukla Ameriku, a Bidenova administracija nije imala dovoljno hrabrosti da ga obnovi, uprkos mukotrpnim indirektnim pregovorima u Beču, koji su, barem za sada, polumrtvi iako nisu potpuno propali i koje je moguće oživjeti ako bude potrebno, zavisno od okolnosti, nosioci iranske vanjske politike koju danas vodi konzervativnija struja iranskog političkog establišmenta na ovaj način uspješno demonstriraju da Iran može prosperirati bez bliskih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, upravo zahvaljujući održavanju bliskih veza i kultiviranju političkih i ekonomskih odnosa s državama koje pripadaju siromašnijem globalnom jugu.
Ovo mišljenje izrazio je i Trita Parsi, potpredsjednik utjecajnog Quincy instituta za odgovorno upravljanje državom, za koji se može reći da je pozitivno angažiran na putu pronalaženja rješenja približavanja SAD-a i Irana i normalizaciji odnosa ove dvije države, posebno zbog enormnih šansi u sferi trgovine i investicija, ali isto tako strateškog značaja Irana za američke interese u Aziji. Međutim, tu normalizaciju je nemoguće postići iz niza razloga, prije svega zbog odsustva volje Washingtona da se odrekne regionalne hegemonije na Bliskom istoku, te pozicije Washingtona prema Izraelu, zbog čijih interesa Amerikanci propuštaju šansu da normaliziraju odnose s Iranom.
Ranija, Ahmadinedžadova vlada investirala je u svoje veze i prisustvo u Latinskoj Americi, dok se Rohanijeva vlada kasnije fokusirala prvenstveno na postizanje Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), poznatijeg kao nuklearni sporazum, sa SAD-om i Evropom. Očigledno je da se vanjska politika Islamske Republike, nakon što su planovi za oživljavanje JCPOA-a, barem za sada, propali, danas pod novim predsjednikom Raisijem vraća na strategiju usredsređenu na nezapadne zemlje, koje s Iranom dijele zajedničke revolucionarne i antihegemonističke vrijednosti u odnosu na Washington, čijoj se kontroli i utjecaju odupiru.
Izgradnja novog svjetskog poretka
Venezuela predstavlja najvažniji dio Raisijeve turneje po zemljama Latinske Amerike. Od tri latinoameričke države, veze Irana s Venezuelom najznačajnije su. Iransko-venecuelanska saradnja odvija se u više domena, uključujući energetiku, poljoprivredu, obrazovanje, zdravstvo, nauku i tehnologiju, rudarstvo, petrohemiju, turizam, brodarstvo i kulturu. Tokom boravka u Karakasu 12. juna 2023. iranski predsjednik izjavio je da njegova posjeta Karakasu ima za cilj povećati bilateralnu trgovinu sa skromnih tri na 20 milijardi dolara. Tokom posjete Venezueli najavljeno je potpisivanje 25 novih sporazuma između dvije zemlje. Raisi je također kazao da Islamska Republika i Venezuela dijele zajedničke interese, viziju, ali isto tako imaju i zajedničke protivnike, posebno istaknuvši da odnosi Irana i Venezuele nadilaze uobičajene diplomatske veze i da isti imaju strateški karakter.
Predsjednik Venezuele Nicolas Maduro kazao je da Iran ima posebnu ulogu kao jedna od najvažnijih sila u izgradnji novog svjetskog poretka u nastajanju. Bliski odnosi Irana i Venezuele sežu do 1960, kad su postale dvije od pet osnivača OPEC-a. Ti su se odnosi nakon toga produbljivali. Retorika na stranu, kojoj su sklone revolucionarne latinoameričke republike, finansijska saradnja dvije zemlje ranije je Irancima omogućila investiranje u Venezueli, čime je Iran dobio uporište u bankarskom sistemu ove južnoameričke zemlje, tako da se ne može govoriti o isključivoj simboličkoj nego i stvarnoj i praktičnoj ekonomskoj saradnji dvije zemlje. Pored toga, Teheran i Karakas sklopili su i energetske sporazume u okviru kojih Iran aktivno radi na osposobljavanju rafinerija nafte i drugih energetskih postrojenja u Venezueli. Dvije zemlje također su izvršile razmjenu nafte. Bilo je i direktnih letova između Karakasa i Teherana. Maduro se prošle godine sastao s iranskim vrhovnim vođom Alijem Khameneijem u Teheranu, a potpisan je 20-godišnji plan saradnje između ove dvije države.
Diplomatsko i ekonomsko prisustvo Irana u Latinskoj Americi pažljivo prati i američko ministarstvo odbrane Pentagon, koji je 2010. optužio iranske vlasti da pripadnici snaga Quds, Iranske islamske revolucionarne garde (IRGC-QF) produbljuju svoj utjecaj u Venezueli. Međutim, tadašnji lider Venezuele Hugo Chavez negirao je ovaj američki izvještaj. Pored Pentagona, izraelski ministar odbrane također je optužio Iran da šalje naoružane dronove u ovu južnoameričku zemlju. Analitičari su oprezni kada se radi o optužbama ove vrste, navodeći kako nije uvijek jasno šta su činjenice, a šta fikcija. Treba posebno napomenuti da preuveličavanje vojnih veza Venezuele s iranskom vojskom ili pak s libanskim Hizbolahom dolazi upravo iz redova antiiranskih neokonzervativnih jastrebova u SAD-u, ali i desničarskih Venecuelanaca koji lobiraju u Washingtonu u nastojanju da nagovore Američki kongres i Bijelu kuću da zauzmu još agresivniji stav protiv vlade u Karakasu, ali i protiv Irana. Upravo iz navedenih razloga, oba ova kampa, sklona su preuveličavanju sigurnosne prijetnje za SAD, koju predstavljaju bliski odnosi Irana i Venezuele, kako je objasnila profesorica Slavin.
Očigledno pod utjecajem pomenutih centara moći, utjecaja i lobiranja, 21. juna 2023. Potkomitet za borbu protiv terorizma, provođenje zakona i obavještajne službe Američkog kongresa održao je saslušanje na temu suprotstavljanja prijetnjama nacionalnoj sigurnosti SAD-a, koje navodno predstavljaju akteri nacionalnih država u Latinskoj Americi. Predsjedavajući ovog potkomiteta kongresmen August Pfluger tom je prilikom govorio o navodnim prijetnjama domaćoj sigurnosti SAD-a koje bi mogle doći iz Latinske Amerike, koje Amerikanci često nazivaju američkim predvorjem, a koje bi mogle doći od prisustva Kine, Rusije i Irana u ovom američkom komšiluku.
Tokom nedavnog pristajanja flotile iranske mornarice u brazilskom lučkom gradu Rio de Janeiru kongresmen Pfluger izrazio je zabrinutost zbog, kako je rekao, namjere Irana „da potvrdi svoju moć u regiji“. Dolazak ove iranske ratne flotile, preko bijela svijeta, i to uprkos sankcijama, protumačeno je kao demonstracija iranske vojne sposobnosti. Naravno, Pflugerovu strepnju, iako on to eksplicitno nije naveo, vjerovatno je izazvala diplomatska misija iranskog predsjednika Ebrahima Raisija Venezueli, Nikaragvi i Kubi, prva posjeta iranskog predsjednika regiji nakon više od sedam godina.
Maria Elvira Salazar, predsjedavajuća Potkomiteta američkog Predstavničkog doma za zapadnu hemisferu, iskoristila je priliku da državnu posjetu iranskog predsjednika regiji Latinske Amerike kako bi za istu optužila neuspjeh politike Bidenove administracije prema Latinskoj Americi, koja je ne tako davno, kako je kazala, bila američko uporište. „Moramo pod hitno poboljšati odnose s našim prijateljima u regiji kako bismo mogli formirati jedinstven front protiv zemalja koje pozivaju teroristički režim Islamske Republike u našu hemisferu“, kazala je Salazar. Na ove teatralne, nediplomatske, politikantske i nadasve uvredljive riječi Salazarove vješto je reagirao portparol Bijele kuće John Kirby. Na pitanje novinara o Raisijevom putovanju u tri latinoameričke zemlje i načinu na koji „bi se SAD mogle suprotstaviti onome što on tamo pokušava postići“, glasnogovornik Bijele kuće je kazao kako administracija ne traži od zemalja u hemisferi da biraju s kim će se družiti, s kim će razgovarati, ili kome će dopustiti da ih posjećuje, te kako je Bidenova administracija fokusirana na sopstveni interes nacionalne sigurnosti u regiji. Neki analitičari vjeruju da se radilo o pokušaju da se sačuva obraz zbog izuzetnog prijema na koji je iranski predsjednik naišao u državama južno od granica SAD-a, posebno s obzirom na činjenicu da je Washington već dugi niz godina ozbiljno angažiran na planu suprotstavljanja iranskom utjecaju u Latinskoj Americi.
Reakcije na posjetu iranskog lidera Latinskoj Americi uslijedile su i iz proizraelskih lobističkih grupa u SAD-u, uključujući protest Anti-Defamation League (ADL), utjecajne organizacije koja je utjecaj Teherana u regiji označila „destruktivnim“, što uopće ne iznenađuje s obzirom na poznati animozitet ove organizacije prema Iranu.
SAD uviđa kako njen utjecaj rapidno opada
Nakon povratka u Teheran, predsjednik Raisi je Latinsku Ameriku opisao kao „stratešku regiju“ s obiljem prirodnih resursa i visoko obrazovanih ljudi, za koje je rekao da se godinama hrabro odupiru „arogantnim silama“ i „nepravednom svjetskom poretku“, aludirajući na antihegemonistčku poziciju prema Washingtonu. Raisi je za vrijeme posjete potpisao 35 sporazuma o saradnji i memoranduma o razumijevanju između Irana i tri latinoameričke zemlje u oblastima energetike, industrije, rudarstva i drugih segmenata ekonomske saradnje. Teme koje su bile dominantne u razgovorima iranskog predsjednika a domaćinima, pored višedimenzionalne saradnje, ticalo se modaliteta zaobilaženja američkih sankcija, jačanja saradnje između nezavisnih zemalja, slabljenju američke hegemonije i uspostavljanju novog, pravednijeg svjetskog poretka
Raisi je posjetio i Nikaragvu i Kubu, koja se decenijama nalazi pod američkom ekonomskom opsadom, gdje se sastao s kubanskim predsjednikom Miguelom Díaz-Canelom, koji je obećao da će pojačati saradnju s Iranom. „Kada predsjednik Irana dođe u našu zemlju pod uslovima sankcija protiv Kube, to dodatno jača našu vjeru i povjerenje u Iran“, izjavio je Diaz-Canel, ukazujući na solidarnost između dvije zemlje pogođene sankcijama. „Venezuela, Nikaragva, Kuba i Iran su među onim zemljama koje su se s čvrstim otporom herojski suočile sa sankcijama, prijetnjama, blokadama i miješanjem imperijalista i njegovih saveznika.“ Turneja iranskog predsjednika po Latinskoj Americi nedvojbeno pokazuje otpornost i riješenost zemalja koje su sankcionirale SAD, da osiguraju svoje interese i neutraliziraju pokušaje da ih se potpuno izolira. U intervjuu za venecuelansku državnu novinsku kuću TeleSUR u Karakasu Raisi je rekao da su SAD nekada smatrale Latinsku Ameriku svojim „dvorištem“, ali da ova regija danas uživa suverenitet, prije svega zahvaljujući duhu naroda, ukazujući na zajedničke interese i ciljeve Irana i Latinske Amerike. „Iran je očuvao svoju nezavisnost 44 godine (od revolucije 1979). Nismo nikom dozvolili da nas pokori. Nikoga ne tlačimo i nikada nećemo prihvatiti da nas neko tlači. Naša je namjera da uživamo u ekonomskom prosperitetu i razvoju.“
Raisijeva posjeta imala je još jednu moćnu poruku koja bi se mogla sažeti u sljedećoj rečenici, ako američka mornarica može stacionirati svoje brodove u Perzijskom zaljevu 7.000 milja od kopna SAD-a i uspostaviti vojne baze i flote u iranskom susjedstvu, od Iraka do Bahreina, zašto Iran također ne bi mogao proširiti svoje prisustvo u američkom dvorištu? Razlika je u tome što je SAD morala izmišljati razne izgovore za invazije i vojne intervencije, nepostojeće oružje za masovno uništavanje i tzv. rat protiv terorizma, samo su dva nedavna primjera, kazao je Raisi.
Nakon decenija lažnih uzbuna i kontinuiranog i destruktivnog sukoba, SAD danas uviđa kako njen utjecaj rapidno opada. U isto vrijeme, primjer nedavne posjete iranskog šefa države po Latinskoj Americi pokazuje da su Iranci ne samo pozvani i toplo prihvaćeni, kako u Latinskoj Americi, tako i na drugom kraju svijeta u Indoneziji, gdje je Raisi boravio prošlog mjeseca. Pomenute posjete dokaz su da Iran ipak nije izoliran, već da aktivno gradi važne političke, trgovinske i sigurnosne veze s nezavisnim i suverenim državama širom globalnog juga koje se u novije vrijeme sve snažnije odupiru politici ekskluzivnog internacionalnog zapadnog kluba.
