Parlamentarni izbori na Tajlandu, koji su održani polovinom maja 2023. godine, ocijenjeni su od eksperata za jugoistočnu Aziju, u najmanju ruku, spektakularnim događajem. Nakon više godina političkih previranja, neizvjesnosti i krize demokratije u ovoj drugoj najvećoj ekonomiji ASEAN-a Tajland je, čini se, na putu da dobije demokratsku vladu za koju se godinama zalažu građani ove daleke zemlje u Jugoistočnoj Aziji. S preko 75 posto izlaznosti birača, Tajland se može pohvaliti ozbiljnom političkom participacijom svojih građana, za razliku od mnogih drugih demokratskih zemalja gdje je izlaznost na izborima obično daleko manja, što govori o apatiji stanovništva, te nepovjerenju u transparentnost i efektivnost demokratskih procesa inače u svijetu.

Ono što je posebno karakteristično za Tajland jeste činjenica da je ogromna većina birača, oko 25 miliona, glasala za dvije reformske ili, bolje rečeno, protestne političke stranke koje su dobile najviše glasova na proteklim parlamentarnim izborima. Radi se o strankama Krenimo naprijed (Phak Kao Klai) i Stranci za Tajland (Pheu Thai), koje su se, iako međusobno rivalske stranke, u predizbornoj kampanji jasno profilirale i predstavile biračima kao antipučističke i prodemokratske stranke, koje se zalažu za povratak Tajlanda na demokratski put.

Treba podsjetiti da je u Tajlandu 2014. izveden državni udar, a nakon toga ovom je državom skoro čitavu deceniju vladala vojna hunta, odnosno nametnuta vlada koja je imala podršku vojske, a demokratski procesi bili su suspendirani. Načelnik oružanih snaga Tajlanda, general Prayuth Chan-ocha, koji je 2014. srušio demokratski izabranu vladu, tačno prije devet godina bio je na čelu Tajlanda, gdje je vladao kao relativno benigni prosvijećeni apsolutista. Međutim, pomenuti vođa puča i dosadašnje vlade najavio je nedavno da se povlači iz politike.

General Prayuth je na proteklim izborima, na čije je održavanje konačno pristala njegova pučistička vlada, učestvovao kao kandidat establišmenta za premijerski mandat, i to u ime jedne novoformirane konzervativne političke stranke, ali je njegova stranka na izborima ostvarila katastrofalan rezultat, osvojivši samo 36 poslaničkih mandata, od ukupno 500 mjesta za Donji dom Tajlandskog parlamenta. Kad je prvi put preuzeo vlast 22. maja 2014. u relativno mirnom državnom udaru, bez većeg protivljenja i efekta tadašnje organizirane opozicije, general Prayuth je važio kao odani pobornik tajlandske kraljevske porodice i ultralojalni komandant oružanih snaga.

Po običaju, kao kod svake pučističke vojne klike, obećao je da će njegov mandat biti privremenog karaktera. Međutim, na poziciji šefa vlade ostao je devet godina i za to vrijeme uspio je u dobroj mjeri preoblikovati političku strukturu moći Tajlanda. Njegova vojna vlada uspjela je 2017. godine izglasati novi ustav koji mu je omogućio da proširi svoj utjecaj preko senata (gornjeg doma Parlamenta), u koji je imao pravo imenovati 250 senatora lojalnih novom vojnom establišmentu. Tajlandski senat i danas je sastavljen uglavnom od konzervativnih rojalista poput generala Prayutha, tako da senat praktično ima moć da blokira formiranje bilo koje nove reformski orijentirane koalicione vlade koja je osvojila većinu na nedavno provedenim izborima.

Unatoč relativno benignom modelu diktature kojim je predsjedavao pomenuti general, njegova je vlada ipak bila prilično oštra prema svim oblicima političkog disidentstva i prodemokratske agitacije, o čemu svjedoči veliki broj procesuiranih i zatvorenih disidenata koji su pritvoreni na bazi vojnih odredbi i zakona o narušavanju nacionalne sigurnosti. Vojni je režim u Bangkoku očigledno imao punu podršku kraljevske porodice, a jedan od najstrožijih zakona prethodne vlasti (koja je još uvijek na tronu) svakako je strogi zakon o zabrani kritike i vrijeđanja monarha i njegove porodice, koji se u velikoj mjeri koristio protiv svih onih koji su se usudili na bilo koji način kritizirati, a kamoli dovoditi u pitanje ulogu monarha u tajlandskoj politici i društvu, gdje monarh važi ne samo kao državni poglavar već također uživa poziciju koja se može izjednačiti s nekom vrstom božanstva.

Bez obzira na negativne efekte pučističke vlasti, generalu Prayathu mnogi priznaju kao najveće postignuće to što je uspio bez većih turbulencija, nemira i nestabilnosti, provesti tranziciju Tajlanda kroz težak period prenosa monarhističkih dužnosti s kralja Bhumibola, koji je na prijestolju bio 70 godina, na njegovog sina, kralja Vajiralongkorna, koji ne uživa ni izbliza popularnost svoga oca. Neki analitičari vjeruju da je bojazan da bi ova tranzicija rojalističke vlasti mogla Tajland učiniti nestabilnim i izazvati građanski rat, možda bila i glavni motiv zbog kojeg je vojska provela državni udar kako bi preduprijedila široke nerede i održala kakvu-takvu stabilnost ove druge najveće ekonomije u Jugoistočnoj Aziji, koja važi za jedno od najotvorenijih društava u Aziji s visokom zastupljenošću stranog kapitala.

Upravo je zbog toga general Prayuth još uvijek popularan među starijim Tajlanđanima, ali je postao fokus nezadovoljstva i gnjeva mlađih građana koji su se usprotivili vladavini vojne diktature, iako je ona bila uvijena u oblandu civilne vlade. Neuspjeh premijera da popravi posrnulu ekonomiju Tajlanda i percepcija o raširenoj korupciji njegove administracije dodatno su potaknuli riješenost populacije, a posebno mladih Tajlanđana da se aktivnije suprotstave njegovoj autokratskoj vlasti.

Fascinira rezultat novoformirane stranke Krenimo naprijed

Prodemokratska stranka Krenimo naprijed (Phak Kao Klai) uspjela je mobilizirati najveću podršku u borbi protiv režima u Bangkoku, a jedno od glavnih obećanja ove stranke jeste da će, ako pobijedi, zauvijek okončati praksu miješanja vojske u politiku Tajlanda. Pomenuta partija je osvojila najveći broj glasova na proteklim parlamentarnim izborima u maju.

Četiri bivše provladine stranke ukupno su osvojile 172 poslanička mandata od ukupno 500 raspoloživih mjesta za Donji dom Parlamenta, niti izbliza dovoljno da mogu zadržati vlast. Ono, pak, što je najviše fascinira jeste posve neočekivani rezultat novoformirane stranke Krenimo naprijed (Phak Kao Klai), mlade stranke koja je uspjela osvojiti 151 mandat i nadmašiti čak i dobro etabliranu, glavnu opozicionu stranku Za Tajland (Pheu Thai), koja je na drugom mjestu sa 141 osvojenim mandatom. Naravno, ni jedna od dvije stranke pobjednice nema dovoljan broj mandata da bi sama mogla formirati vladu.

Ono što predstavlja kamen spoticanja na putu formiranja nove demokratske vlade jeste činjenica da je koalicija ove dvije stranke, s različitim programima, iako su one pokušale formirati koalicionu vladu, naišla na ozbiljan otpor Senata koji kontroliraju konzervativne snage i vojska, a koji je već uspio eliminirati predloženog kandidata stranke pobjednice za premijera Tajlanda, lidera stranke Krenimo naprijed. U svakom slučaju, najnoviji izbori u Tajlandu s pravom se mogu okarakterizirati ne samo kao glasanje o novoj vladi u Bangkoku, već također kao neka vrsta referenduma o vrsti ili obliku režima koji će vladati Tajlandom u narednom periodu. Tajlanđani su na proteklim izborima, očigledno je, odbacili hibridni režim tzv. poludemokratije koju kontrolira vojska i odlučili su se za obnovu stvarne i pune liberalne demokratije.

Ipak, ustav donesen 2017. pod patronatom vojske omogućio je Senatu široki manevarski prostor, uključujući i mogućnost da spriječi dolazak neželjenog kandidata na čelo vlade, bez obzira na njegov demokratski legitimitet. Jasan izborni ishod trebao je značiti brze i nesmetane pregovore o formiranju vlade. Ipak, tri mjeseca kasnije, nova vlada u Bangkoku još uvijek nije formirana. Pregovori o imenovanju novog premijera se nastavljaju, ali ti pregovori ukazuju na neke zabrinjavajuće trendove mogućeg političkog kolapsa. Ustvari, Tajland se ponovo nalazi na rubu još jedne ustavne krize. Postoje indicije da konzervativne snage, među kojim su najmoćnije vojska i pobornici monarhije i njima odane političke partije, sinhronizirano djeluju kako bi spriječili formiranje nove demokratske vlade i tim potkopali volju naroda. Neki analitičari vjeruju da je u Tajlandu na sceni novi oblik državnog udara, jer ako se državni udar definira kao preuzimanje vlasti neustavnim sredstvima i metodama, onda Tajland trenutno prolazi kroz još jedan spori i pomno inscenirani puč, iako ovoga puta bez eksplicitnog prisustva vojske na ulicama.

Scenarij kreiranja državnog udara

Da bi se, barem u slučaju Tajlanda, mogao provesti jedan uspješan državni udar, taj državni udar zahtijeva nekoliko elemenata. Mora postojati kritična masa antidemokratski orijentiranih demonstranata na ulicama čije bi prisustvo stvorilo lažni osjećaj i percepciju bezakonja i straha od anarhije. Nakon toga, nekoliko političkih stranaka trebalo bi odbiti participaciju u parlamentarnom procesu, prije nego državne agencije ili sudovi osude ponašanje i neuspjeh vladinog rukovodstva da provede procese. Zastoj koji tada obično nastaje daje za pravo i opravdava preuzimanje vlasti od vojske. U Tajlandu je ova formula korištena kao povod za državne udare 2006. i 2014. Danas je situacija potpuno drukčija, antidemokratski masovni pokret gotovo da i ne postoji, ili je posve reduciran, tako da vojsci nedostaje neophodni legitimitet da se direktno umiješa.

Ali, bez obzira na odsustvo komponenata neophodnih za realizaciju klasičnog puča, tajlandski ustav iz 2017. pruža mogućnost korištenja alternativnih metoda potkopavanja rezultata izbora, utvrđivanjem uloge Senata, koji je imenovala vojska, u imenovanju premijera Vlade, zajedno s izabranim Predstavničkim domom (ovo dakako podsjeća na scenarije izbora Vlade Federacije BiH). U slučaju Tajlanda, prema novom ustavu iz 2017, svaki kandidat koji želi postati premijer Vlade mora osigurati najmanje 376 glasova podrške u Parlamentu, a ne samo uobičajenih 251 glas podrške (ruku) u Predstavničkom domu Parlamenta. S obzirom na to da Senat kontrolira vojska, tu je podršku teško osigurati za kandidata koji se smatra opasnim i nepoželjnim za postojeći establišment. Osim toga, svaki kandidat za novog premijera mora biti podvrgnut rigoroznom procesu provjere. Ustav takvu vrstu kontrole ne predviđa za rukovodioce nadzornih državnih agencija i pravosuđa.

Pored ovih ustavnih prepreka, koje su očigledno kreirane u namjeri kako bi favorizirale politički establišment, konzervativne elite također vješto koriste postojeće ideološke podjele i razlike između dvije pobjedničke političke stranke, iako su obje antirežimski orijentirane. Radi se o partijama Krenimo naprijed (Phak Kao Klai) i Za Thailand (Pheu Thai), koje su zajedno osvojile 297 poslaničkih mandata, ali kojim je za formiranje koalicione vlade neophodno 367 glasova podrške u Parlamentu, uključujući i Senat.

SAD se upliće u političke procese

Prvu pobjedničku stranku antiestablišmenta predvodi 43-godišnji biznismen i političar Pita Limjaroenrat, poznat kao Tim, pretendent na mjesto novog premijera, kojem je 13. jula 2023. falio 51 glas u Parlamentu da bi bio imenovan za mandatara nove Vlade. Nedugo nakon toga, 19. jula Ustavni sud Tajlanda ga je suspendovao iz Parlamenta, nakon što je ustanovljeno da je bio u sukobu interesa zbog dionica koje je posjedovao u sada već deregistriranoj TV kući ITV, koja je ranije bila dio poslovne imperije Shin, u vlasništvu bivšeg premijera u egzilu Taksina Shinawatre. Nacionalna skupština Tajlanda njegovu je ponovnu kandidaturu za premijera spriječila.

Iako se njegova politička stranka deklarira kao reformska i kao partija lijevog centra, ovaj se političar smatra dijelom prethodne korumpirane elite, prije puča 2014, i uskog kruga nekoć moćnih i utjecajnih lojalista bivšeg premijera Thaksina Shinawatre, proameričkog lidera, koji se nalazi u egzilu, ali koji i danas ima utjecaja u politici Tajlanda. Peta se školovao na Novom Zelandu i Americi, na Harvardu, i to kao prvi student iz Tajlanda na ovom poznatom američkom univerzitetu. Prije ulaska u politiku vodio je privatni biznis svojih roditelja, da bi se kasnije, po ulasku u Parlament 2019, aktivno zalagao za reformu politike u domenu poljoprivredne proizvodnje, a njegovim su idejama tada, navodno, bili oduševljeni i neki ministri vladajuće vojne hunte.

Pored ostalog, Pita i koalicioni partneri njegove partije, kao dio programske platforme, predložili su izradu nacrta novog ustava imenovanjem Ustavotvorne skupštine, reformu oružanih snaga, dobrovoljno regrutiranje u vojsku, istospolne brakove i decentralizaciju ekonomije, između ostalih pitanja. Kritičari opozicione politike u Tajlandu vjeruju da su obje pobjedničke partije imale veliku medijsku i diplomatsku podršku Vlade Sjedinjenih Američkih Država preko raznih fondacija građanskog društva, a Pita se pohvalio da je koristio strategiju inspiriranu kampanjom Baracka Obame za predsjedničke izbore u SAD 2008. Predstavnički dom Tajlandskog parlamenta izabrao je za predsjednika Wana Muhamada Noora Matha, osnivača stranke Prachachat, koja je također članica pobjedničke koalicije.

Nakon neuspjelih pokušaja preuzimanja vlasti, 2. augusta 2023, drugorangirana politička partija Za Tajland (Pheu Thai) povukla se iz pobjedničke koalicije, formirane nakon općih izbora. Glavni razlog političkog razlaza između dviju najuspješnijih političkih stranaka antiestablišmenta (očigledno zahvaljujući uspješnim mahinacijama vojske preko Senata), bilo je nezadovoljstvo Partije za Tajland, odbijanjem njenog koalicionog partnera da odustane od svoje ranije odluke i namjere o reformi zakona o kleveti, kojim se posebno propisuju rigorozne kazne za kritiziranje monarha i kraljevske porodice, zakon poznat kao Lèse-majesté.

Lider pobjedničke partije kojem se izmakla stolica premijera i koji je suspendiran iz Parlamenta smatra da je protekla decenija „protraćena i izgubljena“, tvrdeći da je Tajland nazadovao kako u sferi ekonomskog rasta, tako i regresije na planu demokratije. Pored toga, također tvrdi da tajlandske oružane snage imaju previše utjecaja na civilnu vlast, obećavši da će smanjiti utjecaj vojske. Štaviše, smatra da se Tajland mora „demilitarizirati“. Što se tiče ekonomske politike, pobjednik izbora vjeruje u demonopolizaciju i decentralizaciju ekonomije, te da će liberalizirati tajlandsku industriju pića. Radi se dakle o ekonomskim politikama koje favoriziraju zapadne, posebno američke poslovne korporacije i koje direktno udaraju na ekonomske interese vojnog establišmenta. Pobjednici tajlandskih izbora također podržavaju legalizaciju istospolnih brakova, a lider partije Krenimo naprijed prisustvovao je i paradi ponosa u Bangkoku.

U domenu vanjske politike, pobjednici demokratskih izbora, ako dobiju šansu da vladaju Tajlandom u nekoj koalicionoj varijanti, fokusirani su na rebalansiranje i rekalibriranje diplomatskih odnosa, insistirajući pritom da Tajland mora biti puno aktivniji na globalnom planu, posebno da se treba više otvarati prema velikim silama, vodeći računa da okosnica u vanjskoj politici Tajlanda moraju biti demokratske vrijednosti. Naravno, ova retorika suptilno ukazuje na zauzimanje proameričkog kursa u vanjskoj politici, budući da se Tajland tokom protekle decenije znatno udaljio od američke politike i njenih interesa u Jugoistočnoj Aziji i istovremeno približio Kini, s kojom je uspostavio stratešku ekonomsku, ali i vojnu saradnju. Lider pobjedničke partije u Tajlandu koja je osvojila najviše glasova osudio je rusku invaziju Ukrajine, kritizirajući odgovor prethodne pučističke, i još uvijek aktuelne Tajlandske vlade dvoličnim. Zbog svoje proklamirane i jasno artikulirane politike, pobjedničke stranke izbora u Tajlandu od establišmenta se doživljavaju kao ozbiljna i to radikalna prijetnja konzervativnom establišmentu i statusu quo. U suštini, tajlandska monarhija i vojska i njihovi politički mehanizmi kojim vladaju Tajlandom svjesni su činjenice da je i druga po broju glasova pobjednička partija Pheu Thai (Za Tajland) pravi nasljednik političke opcije Thai Rak Thai, koju još uvijek iz egzila kontrolira Thaksin Shinawatra, bivši premijer i milijarder kineskog porijekla u egzilu, koji se više od deceniju na sve moguće načine bori da preuzme političko upravljanje i svu vlast, smatrajući se jedinim pravim demokratskim taborom u Tajlandu.

Postoji li tajni dogovor s bivšim premijerom u egzilu

Konzervativni establišment, uz pomoć vojske i vladajuće monarhije, odlično je eksploatirao ideološki rascjep i konkurentski status dvije pobjedničke partije koje praktično ciljaju na istu grupu birača kao podršku za svoje politike. Za vrijeme bivšeg demokratskog režima Thaksina Shinawatre, prije preuzimanja vlasti od vojske 2014, Tajland je ekonomski napredovao, ali su ljudska prava bila ugrožena, a korupcija je bila široko rasprostranjena. Upravo zbog sklonosti njegove partije i vlade ka korupciji i kršenju ljudskih prava, na posljednjim izborima demokratski orijentirani birači su odabrali rivalsku, novu i mladu partiju Krenimo naprijed. Thaksinu prijeti zatvorska kazna od 10 godina ako se vrati u zemlju. Njegova je strategija iz egzila, preko podrške partiji Za Tajland da se na neki način umili vlastodršcima u Bangkoku na način što je njegov politički favorit na terenu u Tajlandu pokazao stanovitu dozu umjerenog opozicionarstva koje nije ni izbliza radikalno kao politika partije Krenimo naprijed. Drugim riječima, Za Tajland se ne želi previše konfrontirati s vlastima, monarhijom i vojskom.

Upravo zbog ovih okolnosti postoje određene indicije, koje nisu nimalo neosnovane, da je konzervativni režim odnosno establišment (vojska i monarhija) postigao neku vrstu tajnog dogovora s bivšim premijerom u egzilu Thaksinom Shinawatrom, što bi, ako se pokaže tačnim, bivšem premijeru moglo omogućiti povratak u domovinu. Zbog pomenutih glasina koje kruže u političkim kuloarima koalicioni savez između dviju pobjedničkih stranaka u Tajlandu od prvog časa je bio neizvjestan jer pobjednička stranka nema povjerenja u drugoplasiranu stranku Za Tajland. Njihove razlike u političkom pristupu naprosto su nepomirljive iako su djelovale u opoziciji režimu. Za Tajland je u nekoliko navrata, iako u opoziciji, glasao za politička rješenja vojnog pučističkog režima, smatrajući politike partije Krenimo naprijed isuviše radikalnim i revolucionarnim. Zalaganje sada već pobjedničke partije u Tajlandu za reforme zakona o kleveti doživljava se kao početak tajnog plana za ukidanje monarhije i transformaciju Tajlanda u republiku po uzoru na Filipine ili Indoneziju.

Iako je drugoplasirani Za Tajland pristao na imenovanje Pita Limjaroenrata iz pobjedničke stranke, uz ustupak da predsjedavajući Predstavničkog doma bude kandidat drugoplasirane partije, kao daleko iskusniji politički operater bio je svjestan da to neće ići glatko. Pokazalo se da su bili u pravu, jer otpor konzervativaca imenovanju lidera partije Krenimo Naprijed za premijera je bio žestok. Drugoplasirani Za Tajland je zbog toga vješto instalirao Wana Muhamada Noora Matha, muslimanskog političara veterana, koji dolazi iz područja poznatog kao duboki jug Tajlanda, nestabilnog područja gdje živi najveći broj muslimana kao malajska manjina u Tajlandu i koje je već nekoliko decenija u fokusu kao oblast secesionističkih pa i terorističkih tendencija.

Zanimljivo da je pobjednička partija predložila i potpuno novi pristup muslimanskoj pobuni u dubokom jugu Tajlanda, u pokrajini Patani. Taj pristup nimalo ne odgovara interesima vojnog establišmenta jer bi dobrano udario na interese statusa quo, posebno vojske, krupnog biznisa, ali i birokratije.

Analitičari smatraju da je vladajućem konzervativnom establišmentu itekako dobro došlo skrivanje iza zaštite zakona o kleveti (Lese Majeste) kao zgodan izgovor za prikrivanje političkih, društvenih i ekonomskih neuspjeha. Čak i da je pobjednička stranka odustala od namjere da reformira ovaj zakon, vjeruju neki analitičari, konzervativni politički akteri ih ne bi podržali na putu preuzimanja vlasti, bez obzira na to što su pobjednici demokratskih izbora.

Ako je, sudeći prema signalima koji dolaze iz Bangkoka, a na osnovu analize proteklih parlamentarnih izbora, i stranaka koje su pobijedile na tim izborima, njihovih političkih platformi, ideologija, rivalstava i odnosa vojnog establišmenta i monarhije prema njima, moglo bi se zaključiti da se priprema teren za povratak bivšeg premijera u egzilu Thaksina Šinavatre u Tajland, a njegova politička opcija kultivira se kao potencijalni nosilac buduće demokratske vlade, koja bi mogla imati podršku vojske i monarhije. Očekuje se da bi takva vlada bila prihvatljiva većini jer bi mogla revitalizirati posrnulu ekonomiju, a establišment bi imao posrednu kontrolu nad novom vladom koja nije najprihvatljivija za establišment, ali je manje rizična od radikalnog programa koji nudi pobjednička stranka, koja, navodno, uživa podršku Washingtona.