Samo trinaest država članica Ujedinjenih nacija ima diplomatske odnose s Tajvanom. Uglavnom je riječ o manje značajnim državama u svjetskom poretku, većina ih je u Pacifiku, ali među njima je i Vatikan. Kina je tokom godina diplomatskim putem uspjela uvjeriti nekolicinu zemalja da prekinu svoje diplomatske odnose s Tajvanom, naprimjer Solomonski Otoci u Melaneziji (Južni Pacifik). Ipak, među svim zemljama koje podržavaju nezavisnost Tajvana naročito je interesantna Češka. Od svih država članica Evropske unije ona ima najkonstruktivnije i najbliže odnose s Tajvanom, premda ima diplomatske odnose s Pekingom. Moglo bi se kazati da je Češka vodeća pristalica Tajvana u Evropi i jedan od najenergičnijih zagovarača Tajvana u svijetu.

Nivo češkog angažmana u vezi s ovom kineskom provincijom djeluje impresivno. U proteklih nekoliko godina Litvanija je privukla međunarodnu pažnju svojim agresivnim pristupom prema Tajvanu, s kojim je intenzivirala ekonomske i kulturne veze, posebno tokom 2021. godine. To je, naravno, izazvalo veliki revolt i nezadovoljstvo Pekinga, tako da je došlo do ozbiljnog verbalnog sukoba. Bruxelles je u sporu između Litvanije i Kine oko Tajvana stao na stranu Litvanije i pritekao u pomoć ovoj svojoj članici. Radilo se o konkretnoj pomoći budući da je Bruxelles čak pokrenuo spor u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), zaprijetivši Kini ekonomskim sankcijama. Analitičari smatraju da je ovakav nivo međunarodne pažnje, posebno globalnih medija oko litvanskog spora s Kinom, bio znatno preuveličan jer realni odnosi i nivo saradnje Litvanije i Tajvana nije uopće pružao uporište za takvu vrstu diplomatskog incidenta.

 

TAJVAN KAO VELIKI INVESTITOR U ČEŠKU EKONOMIJU

Iako je Litvanija izašla u prvi plan i suprotstavila se politici Kine, zapravo je Češka ta koja se među državama Evropske unije može smatrati dugogodišnjim liderom u njegovanju ozbiljnih odnosa s Tajvanom. Ovakav odnos Praga prema Taipeiju seže unazad do devedesetih godina, kada je Prag ukazao dobrodošlicu i bio domaćin tadašnjem tajvanskom lideru. Štaviše, administracija u Pragu pozivala je više puta međunarodnu zajednicu da Tajvanu omogući priznanje i članstvo u Ujedinjenim nacijama. Tokom 2020. godine predsjednik češkog Senata Miloš Vystrčil posjetio je Tajvan. Nakon te posjete, slijedila je posjeta predsjednice češkog Predstavničkog doma Markete Pekarove Adamove, koja je nedavno boravila u Taipeiju. Prag je 2022. godine bio i domaćin tajvanskoj zakonodavnoj delegaciji visokog ranga koja je posjetila Češku u pratnji ministra vanjskih poslova.

Iako Prag ima diplomatske odnose s Pekingom, spomenute posjete nisu uopće beznačajne, premda su uglavnom imale za cilj slanje simboličkih poruka podrške Tajvanu, solidarizirajući se s njim kao s prijateljskom demokratijom koja se bori za veći stepen autonomije od Pekinga i protiv, u očima češkog naroda, autoritarne Kine, što je krilatica koja se sve više koristi u vokabularu zapadnih zvaničnika i diplomata kako bi se diskreditiralo Kinu, Rusiju, Iran i druge zemlje koje odbijaju pokoriti se zapadnoj hegemoniji. Iako u svijetu ima mnogo više autoritarnih režima, selektivno se biraju samo one koje predstavljaju protivnike ili neprijatelje zapadnim silama. Tako je Washington želio poslati poruku Pekingu posjetom predsjedavajuće američkog predstavničkog doma Nancy Pelosi u augustu 2022. godine, a novoimenovani predsjedavajući Kevin McCarthy bio je u aprilu 2023. godine u Americi domaćin predsjednici Tajvana Tsai Ing-wen.

Govor Miloša Vystrčila u Tajvanskom parlamentu sadržavao je frazu “Ja sam Tajvanac”, a njegova kolegica Adamova poručila je da se češki narod solidarizira s narodom Tajvana. Iako Kina ima općeprihvaćenu praksu da tolerira to što Taipei ima svoje ekonomske ili kulturne urede za saradnju u državama koje imaju diplomatske odnose s Pekingom, Kina je posebno osjetljiva kada ti odnosi poprime političku dimenziju, posebno ako je to na visokom nivou. Zvaničnici u Pekingu takve postupke smatraju aktom provokacije, jer se njima prelazi općeprihvaćeni nivo prakticiranja ekonomske diplomacije i kulturne ili edukativne saradnje.

Osim ovih tajvansko-čeških odnosa, koji su pretežno simboličnog značaja, treba konstatirati da su ekonomski odnosi Praga i Taipeija zaista impresivni. Tajvan je vodeći investitor u ovoj srednjoevropskoj članici Evropske unije. Češka je trenutno destinacija u koju je uloženo više od milijardu eura direktnih stranih investicija iz Tajvana. Kao rezultat tog nivoa investicija, tajvanski investitori zaslužni su za kreiranje najviše radnih mjesta u Češkoj u poređenju s investicijama iz drugih istočnoazijskih zemalja. Primjerice, češki ogranak tajvanskog proizvođača elektronskih proizvoda “Foxconn” drugi je najveći izvoznik u Češkoj. No, to nije sve, u toku su pregovori za dodatne investicije, uključujući i 200 miliona američkih dolara iz sredstava investicionog fonda “Taiwan Capital”, čije je sjedište u Pragu. Ovaj fond namijenjen je za projekte u Češkoj, ali također u susjednoj Slovačkoj te u Litvaniji.

Primjetno je i to da Češka na određen način pomiče granice saradnje s Tajvanom i u drugim oblastima, poput vojnih tehnologija. Najznačajnija je najava čeških vlasti da namjeravaju poslati vojnu opremu u Tajvan i intenzivirati blisku saradnju u domenu razvoja vojnih dronova. Ako bi se ovaj oblik saradnje ostvario, Češka bi u tom slučaju postala evropski lider u domenu pružanja makar i simbolične vojne podrške Tajvanu.

 

 

PORAZ POLITIKE PRIBLIŽAVANJA PEKINGU

Zanimljiv je ovaj dramatični zaokret politike Praga, čija najnovija dinamika predstavlja stanovito iznenađenje za mnoge posmatrače vanjske politike Češke Republike, čiji je bivši predsjednik Miloš Zeman 2016. godine davao posve kontroverzne izjave o tome kako će njegova zemlja u budućnosti služiti kao svojevrstan kineski “nepotopivi nosač aviona” u Evropi. Naravno, od tih se njegovih izjava do danas politika Praga dramatično promijenila.

U protekloj deceniji došlo je do velikih turbulencija u političkoj orijentaciji Praga prema Kini, o čemu, dakako, svjedoče intenzivirani odnosi s Tajvanom. Češka je praktično dijametralno promijenila svoju vanjsku politiku, koja je u odnosu na prokinesku i realpolitičku pragmatičnu liniju vođenu u vrijeme administracije Miloša Zemana danas bazirana isključivo na proameričkoj liberalnoj politici zajedničkih demokratskih liberalnih vrijednosti.

U vrijeme kad je Bohuslav Sobotka izabran za češkog premijera 2014. godine, politika Praga bila je motivirana privlačenjem kineskih investicija, a to je iziskivalo ublažavanje kritika adresiranih ka Pekingu. Međutim, takvi pragmatični ili, rekli bismo, oportunistički koraci u politici prema Kini na kraju nisu polučili željene rezultate. Stoga su primat preuzeli nosioci politike inspirirane “zajedničkim vrijednostima”. Taj zaokret u vanjskoj politici neminovno je doveo do temeljite rekonstrukcije i repozicioniranja u odnosu na Kinu, a Prag se okrenuo prema Tajvanu kao sigurnijem izvoru investicija. Kao opravdanje za takvu politiku poslužilo je isticanje zajedničkih vrijednosti slobode i demokracije koju dijele Češka Republika i Tajvan i njihovi građani. Politika približavanja Praga Pekingu potpuno je poražena.

Posebno se to osjeti od početka 2023. godine, kada su sve pozicije u državi – uključujući mjesto novog češkog predsjednika, premijera Vlade, oba doma parlamenta, pa čak i Gradsku vladu Praga – preuzeli političari koji insistiraju na tome da im je prioritet “vanjska politika vođena vrijednostima” u odnosu na raniju pragmatičnu realpolitiku. Tajvan je u tom kontekstu i u novoj konstelaciji političkih odnosa poprimio stanoviti oreol borbe za slobodarske i demokratske vrijednosti s kojim se poistovjećuju češki liberalni političari, što ih dobrano u ideološkom smislu razlikuje od njihovih političkih prethodnika koji su se primarno rukovodili pragmatičnošću.

Iako i Evropska unija također ulaže određene napore za unapređenje odnosa s Tajvanom, postoje ozbiljne prepreke i objektivni razlozi koji ukazuju na male šanse da će njene druge članice slijediti put Češke u jačanju veza s Tajvanom nauštrb Kine.

 

 

HAVELOVO NASLIJEĐE U POLITICI PREMA TAJVANU

Još od antikomunističke baršunaste revolucije 1989. godine Češka je bila ohrabrena idejama Václava Havela i njegovim razumijevanjem uloge Tajvana. Mogli bismo kazati da Havelovo nasljeđe nikada nije bilo jače u Češkoj nego danas, nakon što je proteklu deceniju obilježila politika neuspjeha kada je riječ o očekivanim materijalnim koncesijama od Kine. Za razliku od nekih drugih postkomunističkih zemalja istočne Evrope, Češku posebno karakterizira snažan antikomunistički sentiment i otklon od komunističke Kine. Odnosi Češke s Kinom nedovoljno su razvijeni, a ekonomska uloga Kine u Češkoj mnogo je manja od uloge ove istočne velesile u drugim zapadnoevropskim članicama Evropske unije. Zbog odsustva velikih investicija i trgovinske razmjene, Kina ima znatno manje utjecaja na Češku u odnosu na neke druge države, naprimjer na Njemačku, Francusku ili Evropsku uniju kao najveću supranacionalnu organizaciju na svijetu. Pobrojane vodeće evropske ekonomske sile imaju velike poslovne i diplomatske interese u Kini. Upravo zato ove interese Peking bi mogao lahko iskoristiti kao instrument za odmazdu ako bi se ove države odvažile znatnije posvetiti odnosima s Tajvanom.

Ruska agresija i invazija na Ukrajinu dodatno je potaknula zemlje centralne i istočne Evrope da ojačaju svoje transatlantske veze s Washingtonom i NATO paktom. Ovi odnosi često se preferiraju i nauštrb odnosa sa Zapadnom Evropom ili Evropskom unijom. Takav raskorak mogao se primijetiti iz izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je kazao da Evropa nema ozbiljnijeg interesa za Tajvan. Češka je, dakle, svojevrstan barjaktar Evrope u odnosima s Tajvanom. Prag očigledno prkosi Kini, ali ne u ime Evropske unije.

Moguće da je riječ čak i o koordiniranoj politici s Washingtonom kako bi se primjer Češke predstavio kao svojevrstan uzor ostatku Evrope od koje Amerikanci očekuju sličan odnos i sličnu hrabrost u prkošenju Pekingu. Ipak, teško je vjerovati da će takozvana stara Evropa krenuti češkim putem, jer su evropske ekonomije prilično zasnovane na trgovini s Kinom. Politika odvajanja od kineske ekonomije, tzv. decoupling, koja postaje sve popularnija u vokabularu američkih diplomata, teško da će biti prihvaćena u Evropi. Evropski prosperitet do danas je bio uglavnom zasnovan na jeftinim ruskim energentima i proizvodnim kapacitetima u Kini i istočnoj Aziji, dok su razvoj, planiranje, brendiranje i marketing zadržani u Evropi, posebno istraživanje i razvoj (R&D) te kontrola transfera tehnologija.

Analitičari vjeruju da se pristup Češke prema Tajvanu i Kini, koji je vođen specifičnom mješavinom ideologije liberalizma i političke i ekonomske realnosti, ne može preslikati na ostatak Evrope, pa čak ni na one postkomunističke države poput Mađarske. Stoga se može pretpostaviti da će Češka, i donekle Litvanija, kao lojalni poklonici Washingtona i dalje ostati prilično usamljene kao protagonisti produbljivanja političkih odnosa s Tajvanom.