Noć preteška, bez mjesečine. Zima i strah. Kiša kroz snijeg i blato. Teško predosjećanje. Osjećam bol u prsima. Mrak i tuga pritisli su moja brda i moju dolinu i tako sve negdje do pred jutro. S prvim pijetlovima dođe i tišina. Mehmed i Mustafa do mene hukću u ruke, trljaju ih jednu o drugu u pokušaju da se ugriju. “Boga mi, najgore je ono pred svitanje, steže li – steže”, cupkajući u mjestu, kroz neku maramu na ustima dobacivao je Mustafa.

Prebacio sam tanko ćebe preko redenika i mitraljeza. Ledenice, baš im pristaje naziv uz ovo godišnje doba.

“Eto, vidi, a prošlu Novu godinu sjedio sam u hotelu s nekim kolegama s posla”, uključi se Fikret u naš gotovo nerazgovijetan razgovor prigušen šalovima preko usta.

“Ratuje se u Hrvatskoj a vi budaletine slavite Novu godinu. Eto ti koliko ste pametni bili...”, Mustafine riječi prekide prasak osvjetljavajuće rakete iznad nas. Sva bjelina pokazala se u veličanstvenoj ljepoti.

A onda sve poludi. Granate počeše dolijetati sa svih strana. Odjekuju detonacije, saznajemo da padaju po svim dijelovima Gradačca.

Dolje ispod nas su momci iz Srebrenika, a gore desno, uz livadu, Gračanlije. Dobri i iskusni borci iz Klokotnice. Jučer su u žestokom sukobu s četnicima pokazali da su tvrd orah.

Tako je bilo jučer i prekjučer i ovog jutra. Mitraljeska pucnjava ne jenjava. Na našem potezu očekujemo također napad, mada je lijevi bok naše linije četnicima mnogo pristupačniji. Javljaju da gori i na Sibovcu, na Vidi i Krečanama.

Borbe ne prestaju. Nervi popuštaju. Svako gruhanje granate i štektanje mitraljeza, sve to kida živce. Svake minute čini mi se da za sljedeću nemam snage. Ne jenjava. Bojim se dana što tek sviće, ne znam što sve može donijeti.

Četnici kreću u jak napad na naše položaje. Dio njih pokušava nam prići što bliže kroz potok obrastao sitnim šibljem. Pucnjava je žestoka. Prebacio sam još jedan redenik i pomažem Fikretu. Podiglo se inje oko nas u svjetlucavu bijelu zavjesu. Sipaju čahure uz neki melodični zvuk udarajući u smrznutu zemlju. Nekoliko agresorskih vojnika pokošeno pada na samom izlazu iz kanala. Njihovi ih vuku dolje prema svojim položajima i traže spas u šipražju šikare.

Gore desno jake detonacije i mnogo žešća pucnjava nego kod nas. Dio momaka odlazi u ispomoć na desni bok. Minobacačke granate ponovo prelijeću i padaju iza naših položaja. Svjesni smo mi da ne promašuju, nego tuku pozadinu da spriječe dostavljanje pomoći na liniju.

Trče gore prema nama i nose ranjene. Nemoguće je izaći na puteljak prema sanitetu. PAM, koji je ušao u šumarak, drži nas pod konstantnom vatrom. Jedan od naših vuče prema nama ranjenog momka. Naslonio sam se na zid tranšeje, pokušavam mu pomoći da ga spusti. Za njima u tranšeju uskače još jedan momak.

Spustili smo ga u tranšeju. Bio je blijed, bespomoćan, nepomičan. Lijep. Imao je malo godina, ta smrt mogla je biti samo greška, slučajnost ili neka bolesna, velika istina. Imao je divnu gustu kosu, urednu bradu i lijepe ruke. Beskrvne i hladne. Oči sklopljene, čini ti se da spava. A vani dan. Nijedan njegov pokret se ne uočava, ali svejedno ne vjeruješ da je sve svršeno: mladost, igranke, ljubav, škola. I osmijeh, koji vjerujem da je postojao na mladićevom licu kada je pogođen. Može li se nekoga ubiti dok se smije, dok je mlad i nizašto kriv, osim što je imao urođenu određenost – bio je Bošnjak. Ovih krvavih dana izgleda da je to naš jedini grijeh i jedina krivica zbog koje su tako krvožedno hitali prema nama da nas ubiju. Da nas smaknu, zatru, unište.

Veliki trag krvi ostao je za njim. Sanitetlija je samo prebacio zavoj preko nogu kada je konstatirao smrt. Momak stisnut uz njega mu je amidžić, koji stalno ponavlja: “Zašto, zašto, zašto...”

Pogodili su ga u arteriju lijeve natkoljenice. Momak je otišao jako brzo. Nestao. Potonuo je u neki brzi san iz kojeg nije mogao izaći, oteti se, vratiti... U blizini nije bilo nikoga, iskrvario je, nakvasio zemlju svojom krvlju, sve je bilo gotovo za tren. Nije se uspio ni uplašiti, a i za bol je bilo premalo vremena. Nama ostaje da vjerujemo da se oslobodio svega, da nije patio, da mu je oprošteno što god da je bilo za oprostiti, makar bilo veliko ko zrno.

Detonacije i pucnjava su jenjavali. Podigli smo njegovo tijelo na balvane iznad tranšeje. Uredno zavezane pertle na čizmama. Gledao sam u đonove. Do prije sat gazio je ovu bosansku krvlju natopljenu zemlju, a sad je i sam postao dio nje. Koliko nas čeka ista ova sudbina? Koliko dugo ćemo izdržati? Kada li je naše vrijeme? Milion pitanja niti jednog odgovora. A on, on se oslobodio.

“Sin jedinac svojih roditelja”, kao kroz jecaj izgovori rođak. “Amidža moj, a njegov babo je na liniji prema Visu, mati mu radi u ‘Fortuni’. Ko će njima sada javiti da ga više nema? Ja ne mogu.” Svi zašutjesmo noseći poginulog momka na nosilima prema kući u kojoj je bio smješten sanitet. Samo škripa snijega i smrznute zemlje pod đonovima naših čizama.

Ponovo razmišljam – ako se mladić oslobodio svega, dao sebe nama za ljubav, što je naš zalog čistoti te ljubavi? Danas, dok stojim na stepenicama saniteta, dok slušam urnebes granata i pješadiju, ne mogu prestati misliti na mladićev odlazak, na njegove godine, na ono što je on mislio tog jutra. Je li imao kakav predosjećaj, je li uopće razumio tu ludost nametnutog rata našem narodu? Vjerujem da je mislio samo na bolju budućnost. Mislio je na toplinu svog doma i još topliju roditeljsku ljubav koja ga čeka kod kuće.

Njegovoj majci i njegovom ocu noćas ili sutra neko će javiti tu strašnu vijest. Da ga više nema. Otišao je, nestao, oslobodio se ovog zla oko nas.

Utovaraju njegovo tijelo s još nekoliko poginulih u vojni kamion. Na snijegu krvave deke koje su skliznule s nosila. Naslonjen na ogradu čekam nove momke. Valja nam opet nazad gore, čekaju nas. Kamion polahko izlazi na cestu i zamiče za krivinu. Ovim putem, možda već ujutro, krenut ću ja, ili Fikret, Suad, ili Mehmed... ili možda svi – samo Allah zna istinu.

Ništa se ovdje ne nazire osim ludila i smrti. Šapuće se, govori se, priča se sve glasnije da rat tek počinje kod nas u Bosni. Da li je i to misao Božija ili to vučemo neku nedovršenu priču iz prošlosti? Nešto što nam nisu prenijeli stariji, nešto što je zaboravljeno, neriješeno... Ko zna?