Smajo Bešo je za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu s porodicom bio primoran izbjeći u Veliku Britaniju, kao i još preko 10.000 Bošnjaka koji su svoju sigurnost pronašli u ovoj državi. Bešo je primjer koliko pojedini članovi naše dijaspore mogu učiniti na promociji Bosne i Hercegovine na međunarodnom planu, a ovaj profesor s Univerziteta u engleskom Newcastleu posvetio se informiranju građana Velike Britanije o svemu što je počinjeno Bošnjacima, ali i lobiranju za domovinu Bosnu i Hercegovinu. Stavu otkriva svoju izbjegličku priču, rad na promociji istine o domovini, lobiranju i licemjerju međunarodne zajednice.

STAV: Kako započinje Vaša izbjeglička priča, te kakva Vas sjećanja vežu za period Agresije na Bosnu i Hercegovinu?

BEŠO: Moja priča je vjerovatno vrlo slična mnogim pričama iz Bosne i volio bih da sada mogu ući u sve detalje, ali uvijek pokušavam sažimati svoju priču u kraće segmente za svoje razgovore i predavanja. Živjeli smo sretno u selu u blizini Stoca, koje se zove Barane. Moj babo je radio u lokalnoj fabrici, mama je čuvala mene, brata i sestru. Krajem 1991. i početkom 1992. godine tek smo se uselili u naš novi dom. Odrastanje na selu je bilo nevjerovatno. Bio sam premlad da bih primijetio kako se stvari oko mene mijenjaju sve dok zaista naše selo nije opkolila Jugoslavenska narodna armija.

U proljeće 1992. godine tek sam napunio 7 godina. Tada su nam vojnici ulazili u kuću tražeći oružje. Uvijek sam se brinuo da će mi odvesti babu. Moji roditelji su uvijek štitili mene, mog brata i sestru od onoga što se dešavalo. Možda jedno od mojih najranijih sjećanja kada sam osjetio da nešto nije uredu bilo je otprilike 6 mjeseci prije nego što smo bili okruženi. Otrčao sam u kuću da popijem sok, a mama je sjedila ispred TV-a i plakala. Pokušala je da sakrije suze, ali sam vidio da je uznemirena. Kao dijete, osjećate emocije na licu svojih roditelja. Sjećam se da me je jako zagrlila, poljubila i rekla da nije ništa: “Idi napolje i igraj se.” Shvatio sam mnogo godina kasnije da je gledala vijesti o ratu koje se šire sjevernom Bosnom. Bilo nam je sve bliže i bila je potpuno bespomoćna. Kako starim, i dok viđam svoje nećake i nećake, još više razmišljam o ovom početnom periodu rata. Kako je moralo biti teško mojim roditeljima...

Postepeno, pucnjava i granatiranje su nam se sve više približavali. Gotovo svaki dan su nam srpski vojnici dolazili u kuću. Nakon više od 2 mjeseca okruženja, pobjegli smo kroz brda u Stolac. U prvih 9 mjeseci rata selili smo se više od 14 puta. Svaki put ne znajući kuda idemo ili šta ćemo naći. Na kraju smo se smjestili na periferiji Stoca kod mog amidže Halila, babinog starijeg brata. Do proljeća/ljeta 1993. godine, hrvatska vojska je počela da okuplja sve muškarce i dječake Bošnjake. U okolini su bili postavljeni logori, moj babo je odveden u logor Dretelj 1. jula 1993. godine. Tu su bili i logori za žene i djecu, o čemu se ovdje često ne priča. U novembru 1993. saznajemo da je moj otac živ. Izgubio je 26 kg u prvih nekoliko nedjelja. Najnehumanije mučenje i premlaćivanje na dnevnoj bazi. Onda smo u decembru 1993. godine dobili pismo od mog babe preko Crvenog krsta. Od hiljada zarobljenika pušteno je 500 zarobljenika u najgorem stanju, ali pod uvjetom da se ne vrate u Bosnu.

U januaru 1994. smo krenuli u školu, zapravo smo išli u školu noću jer je danju bilo preopasno. Škola je zapravo bila izvan forme prkosa i otpora, očajnički pokušavajući da se zadržimo na našim vrijednostima, našoj kulturi i našem identitetu. Voljeli smo školu jer je to bio kratak trenutak normalnosti, jedini put kada smo mogli biti normalni, mogli smo biti djeca. Moja posljednja noć u školi bila je 23. januara 1994. godine, kada su Hrvati koristili avion za bacanje bombi na Mostar. Moja tetka Emina je ubijena i ovo je zaista bila prekretnica za nas. Mislim da sam izgubio svaku vjeru u čovječanstvo, mislim da nisam vjerovao da je tamo ostalo išta ljudskosti. Sjećam se da su odrasli pričali o međunarodnoj zajednici, nisam u potpunosti razumio šta je to, ali sam znao da nas niko neće spasiti. Tada smo se iselili iz kuće moje tetke, bilo nam je teško tamo ostati.

STAV: Vaša krajnja izbjeglička destinacija bila je Velika Britanija. Na koji način dolazite u ovu zemlju? Kako se Vaša porodica privikava na nove okolnosti i život u novoj zemlji?

BEŠO: Moga oca je 19. januara 1994. doveo u Veliku Britaniju britanski Crveni krst u saradnji s Britanskom vladom. Obećano mu je da ćemo mu se pridružiti ako ode. Na kraju smo napustili Bosnu 19. juna, proveli mjesec dana u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj prije nego što smo stigli u Veliku Britaniju (UK) 19. jula 1994. godine. Dolaskom u Veliku Britaniju, ostavljajući iza sebe sve na čemu počivaš u životu i počevši od nule, život je bio težak. Sve stvari koje učvršćuju osobu u životu odjednom su nestale, porodica, moj dom, moja zajednica, moj jezik, moja sposobnost čitanja i pisanja, moja kultura i moj identitet, ali bilo je sjajno konačno vidjeti svog babu prvi put nakon više od godinu dana. Oboje smo se toliko promijenili. Naš plan je uvijek bio da se vratimo u Bosnu, još uvijek imamo ključ od kuće. Oduvijek smo željeli da se vratimo na obnovu, to je razlog zašto sam odlučio da postanem arhitekta. Prvi put smo se vratili u Bosnu 1998. godine, našu kuću su zapalili hrvatski ekstremisti, shvatili smo da se nemamo gdje vratiti. Morali smo ponovo izgraditi svoje živote u UK.

Krenuo sam u školu a da nisam znao ni riječi engleskog. To je bilo teško, ali ljudi iz UK-a su bili tako dobrodošli. Bio sam najmlađi od svoje braće i sestara, imao sam 9 godina i bilo mi je najlakše. Završio sam školu i otišao na fakultet da studiram arhitekturu, radio sam u praksi nekoliko godina prije nego što sam počeo predavati na Univerzitetu Newcastle. Moj brat je imao 11 godina, prvo je studirao biomedicinske nauke na Univerzitetu, a nakon što je to završio, odlučio je da studira medicinu i sada radi kao doktor ovdje u Newcastleu. Moja sestra je imala 15 godina i počela je raditi s izbjeglicama nakon fakulteta i sada vodi odjel u istoj dobrotvornoj organizaciji u kojoj je počela prije svih tih godina.

STAV: U profesionalnom smislu postižete značajne uspjehe u kontekstu očuvanja kulture sjećanja na počinjeni Genocid nad Bošnjacima. Šta smatrate najvećim dosadašnjim poslovnim uspjehom?

 BEŠO: Radim ovaj posao jer ga vidim kao svoju životnu misiju. Kroz razmišljanje o svom vlastitom iskustvu i pronalaženje smisla, slušanje moje porodice kako o tome govori, a zatim viđenje počinilaca ratnih zločina kako slobodno hodaju i šire istu ideologiju mržnje doveli su me do ovog rada zaista kao načina da se ostvari pravda za sebe i svoju porodicu. Nikada nismo imali priliku da ustanemo u sudnici da podijelimo ono što nam se dogodilo, tako da je svaki put kada ispričam našu priču za mene oblik pravde. Ovim poslom se bavim aktivno više od 7 godina. Govorio sam za mnoge različite institucije, vladina ministarstva i odjele, škole, fakultete, nacionalnu TV i medije. Redovno sarađujem sa “Sjećanjem na Srebrenicu”, vodim njihov Sjeveroistočni odbor, a također sam i njihov savjetodavni odbor. Također sarađujem s Fondom za Dan sjećanja na Holokaust i drugim humanitarnim organizacijama za obrazovanje u vezi s genocidom. Zatim sam prije 2 godine osnovao “Bosnian Genocide Educational Trust” s ciljem da se ova bolna historija predaje u britanskim školama i da se doda u nacionalni nastavni plan i program, kroz moć pripovijedanja. Nadam se da će povjerenje biti platforma za druge Bosance, posebno one koji su došli u UK kao izbjeglice, da ispričaju svoju priču. Svi imamo važne priče za ispričati i možemo ih koristiti kao alate za stvaranje mira ovdje u UK i u Bosni.

Posljednjih godinu i po dana mi (povjerenstvo) radimo s jednom od najvećih humanitarnih organizacija za borbu protiv rasizma u Velikoj Britaniji – “Show Racism the Red Card” – kako bismo razvili petosedmični obrazovni program zasnovan na mom iskustvu u Bosni. Upravo smo završili s vođenjem pilota u školi ovdje u Newcastleu i bio je nevjerovatno uspješan. Vidjeti kako je to utjecalo na djecu, kako je informiralo svaki dio njihovog školovanja, pa čak i stiglo do igrališta, to je jednostavno bilo nevjerovatno. Nevjerovatno sam ponosan na ovo. Moj najveći uspjeh jeste to što mogu dati glas onima bez glasa. Primjer za to jeste priča moje tetke Emine. Kad je ubijena, osjećalo se kao da je dio svakog od nas nestao, niko nikada nije pomislio da joj se ovako nešto može dogoditi. Bila je tako jaka, bila je neustrašiva, pomogla nam je da prebrodimo rat i svi smo se uzdali u nju. Godinama smo uvijek pričali o njoj, kakva je bila, kako nas je inspirisala, ali nikada nismo pričali o njenoj smrti.

STAV: Često govorite o genocidu i zločinima nad bošnjačkim narodom tokom svojih obraćanja građanima Velike Britanije. Koliko oni ustvari znaju šta se u Bosni i Hercegovini događalo devedesetih godina prošlog stoljeća?

BEŠO: Govorim na događajima širom zemlje i to radim aktivno već više od sedam godina. Prije toga uvijek sam govorio o Bosni u ličnom kapacitetu i prva stvar koju shvatite jeste da, nažalost, većina ljudi ne zna mnogo o tome šta se desilo u Bosni. Neki ljudi su možda čuli za “konflikt”, možda opsadu Sarajeva ili Srebrenice. Postoje neki dobronamjerni ljudi i organizacije koje će agresiju na Bosnu čak nazivati ​​građanskim ratom ili sve što se dešavalo svesti na juli 1995. godine i Srebrenicu. Kada pričate o traumi i patnjama koje smo pretrpjeli, ubijanju, silovanju, mučenju i koncentracionim logorima, a sve dok je međunarodna zajednica ne samo gledala godinama nego nas je i stavljala u nepovoljniji položaj kroz sankcije, ljudi su šokirani i ljuti. Šokirani su što smo preživjeli, ali i šokirani što su nas ovako tretirali. Često se pitaju kako nisu čuli za ovo i zašto se ova evropska historija ne uči u školama. Tako da je obrazovanjem i učenjem o tome šta se dogodilo u Bosni teško raspakirati laži, manipulaciju i poricanje genocida koje su širili nacionalisti kao način repozicioniranja Bosne u prostoru i vremenu. Iste ideologije i često isti pojedinci, počinioci ratnih zločina, slobodni su da nastave svoje nedovršene ciljeve iz 1990-ih. Trenutna politička klima u Evropi, prije rata u Ukrajini, mislim, s porastom nacionalizma, zajedno s gore spomenutim poricanjem Bosne nije pomogla Bosni.

 

STAV: Evropa ima značajno drugačiji pristup prema ruskoj agresiji na Ukrajini u odnosu na srpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Možemo li zaključiti da je na sceni prisutna i jedna doza licemjerja od međunarodne zajednice?

BEŠO: Sada vidimo da je s međunarodnim odgovorom na invaziju na Ukrajinu evropsko licemjerje ponovo potpuno razotkriveno. To dokazuje da je isto moglo biti učinjeno u Bosni 1990-ih i da se moglo učiniti mnogo više od tada. Ali, moramo učiniti sve što možemo da izvršimo pritisak na međunarodnu zajednicu, posebno na EU, da to sada ne samo prizna već i preuzme odgovornost za trenutnu situaciju. Presretan sam što vidim solidarnost prema Ukrajini. Nisu to prazna obećanja i floskule. Bilo je jasno i odlučno, a sada je to potkrijepljeno jasnim akcijama. Ne mogu a da ne pomislim da, ako je Bosna dobila nešto slično ovome 1990-ih, možda bi mnogi od naših najmilijih i danas bili živi. Ali kada je u pitanju Bosna danas, čak i osuđujući ono što sada rade srpski i hrvatski nacionalisti, EU i međunarodna zajednica pominju korupciju, suzdržavanje svih strana itd., ne znaju ni odlučnim jezikom, a kamoli odlučnim djelovanjem!

 

STAV: Bh. zajednica u Velikoj Britaniji jedna je od manjih dijaspornih zajednica. Ipak, rezultati koje postiže u kontekstu promocije Bosne i Hercegovine veoma su značajni, što možemo zaključiti i iz Vašeg ličnog primjera. Sigurno je da to utječe i na formiranje vanjske politike ove zemlje prema Bosni i Hercegovini. Kako ocjenjujete odnos Velike Britanije prema našoj državi?

BEŠO: Bosanskohercegovačka zajednica u Ujedinjenom Kraljevstvu je mala, Vlada Ujedinjenog Kraljevstva primila je između 8.000 i 10.000 bosanskih izbjeglica 1990-ih, ali mi smo dobro integrisana, obrazovana i uspješna zajednica. Imamo doktore, medicinske sestre, arhitekte, učitelje i tako dalje. U cijeloj zemlji postoji mnogo bosanskih dopunskih škola. Redovno se održavaju komemorativni i kulturni događaji i manifestacije. Mnogi od nas redovno posjećuju Bosnu, a mnogi poput mene rade posao koji je prvenstveno vezan ili fokusiran na Bosnu. Svi mi još uvijek imamo nevjerovatno intimnu vezu s Bosnom i svi želimo da Bosna bude uspješna i prosperitetna zemlja. Mislim da je bosanska dijaspora uradila nevjerovatan posao kako bi pomogla u podizanju svijesti o tome šta se dogodilo 1990-ih i mislim da sada vidimo rezultate tog rada s odgovorom Vlade Ujedinjenog Kraljevstva na ovu trenutnu krizu u Bosni. Ja uvijek kažem, najveći prijatelj Bosne u ovom trenutku jeste Velika Britanija, a to smo vidjeli kroz mnoge debate u parlamentu, pozivanje poslanika na jasno i odlučno djelovanje, jasno imenovanje Milorada Dodika i Dragana Čovića. Sada nam je potrebno da EU učini isto. Imamo ogromnu globalnu dijasporu, dobro obrazovanu dijasporu, koja može biti ogromna prednost za Bosnu.