Od toliko građevina koje je ostavio iza sebe i tolikih snova o Sarajevu što ih je nosao sa sobom na dugim i krvavim pohodima, pa ih razmotavao obnoć u samoći šatora dok je vojska tiho pjevala uz logorske vatre, ostao je od Skender-paše samo taj naziv – Skenderija. Prolazio je ovuda svaki put kada je vodio čete na zapad, čak do Istre i Venecije, i poigravao se mišlju kako bi bilo dobro da je sva ova zemlja koju vojnici zirate na lijevoj strani Miljacke njegova. Tu bi on podigao zaviju i uveo u nju derviše nakšibendije, pa neka Sarajevo, pored jedne mevlevijske, ima i dvije tekije ovog reda. Na suprotnoj obali, na polju što se prostire od stare tekije, tu gdje se Koševski potok utače u Miljacku, podigao bi on dvore iz kojih bi vladao ovom zemljom, i to tako da svaki prozor gleda na vodu i da se ništa drugo ne čuje izuzev žuborenja, a posvud da izniču ružičnjaci. I tako, vrtjele su se puste želje njegovom glavom sve dok ne bi pregazio Bosnu pod samim vrelom, a onda bi obo konja i svom snagom ga potjerao preko Plandišta i tjerao ga da juri u luđačkom galopu sve do Blažuja, na Kobiljaču, istjerujući na taj način iz sebe svaki san.

To pusto maštanje pretvori se nekako samo od sebe u sasvim jasnu i konkretnu odluku kada po drugi put dođe u Sarajevo za bosanskog namjesnika. Onog dana kada prevrati rijeku Mošćanicu i jedan njen krak prebaci preko brda i natjera je da teče po suhoj pustopoljini ponad Baščaršije, u inat svim zlim jezicima koji su ga ismijavali i govorili da je taj posao nemoguć, dok je gledao ljude pomahnitale od sreće kako se potrbuške bacaju u vodu i vrište kao djeca neprekidno se polijevajući vodom, osjeti on takvo zadovoljstvo kakvo zasigurno ne bi osjetio da je četiri kraljevine pokorio svojom svijetlom sabljom. “U narodnoj sreći treba tražiti otkup svakog grijeha i spas za otežalu dušu”, reče samome sebi i već sutradan, prvi put mahsuz, spusti se on ovamo do meraje pored koje je prolazio samo kada bi izjahivao na vojne pohode. Poveo je sa sobom defterdare i mjerače kao da mu je potpuno jasno šta mu je činiti.

TORNIK U VRHBOSANJU

Skender-pašini defterdari, predvođeni ćehajom Jusuf-agom i haznadarom Ibrahim-efendijom, prvo premjeriše vojničku zemlju na Skrajniku na lijevoj strani Miljacke. Bijahu uvjereni da neće biti nikakav problem da Skender-pašinu dva puta veću mezru, a koja se zvala Kakrin i razastirala se na obalama Zujevine s onu stranu Igmana, zamijene s Đurom, sinom popovim, kojem pripadaše ova zemlja pogodna za voćnjake i vrtove. Onda pređoše na desnu obalu Miljacke, u Staro trgovište. Tu saznadoše da parcela što se prostirala uz potok Koševo do Miljacke pripada zaviji koja je stajala u njenom pročelju. Za večerom rekoše Skender-paši da bi je derviši Ajni-dede i Šemsi-dede rado ustupili jednom tako poznatom sufiji i poborniku njihovog reda, jer im i onako nije od velike koristi. Na ovu su se nastavljale parcele Zagorica, Međuputnica i Nisputnica i, rekoše mu, njih bi vlasnici, bezbeli, prodali paši na takvu glasu koji bi ih ukabulio u hajr i za opće dobro. Na ove parcele, opisivaše mu dalje, vezaše se ziratno zemljište sve do mulk-imanja nekog Balabana, sina Bogčinova. I njih bi uz manji nagovor lahko izmamili od vlasnika, ali dalje ne bi mogli ići. Dobro su se raspitali na sve strane i saznadoše da taj Balaban, sin Bogčinov, unuk nekog kneza Stipka, među prvim mještanima Tornika prigrli islam, ali bijaše čovjek prijek, samoglav i nije bio ni za kakav dogovor. Njega je najbolje zaobići, predložiše paši. Treba, naposljetku, zaobići i napuštenu baštinu krstjanina Vukčenša, jer sva pripada čifluku Balabanova sina Alije, koji po naravi bijaše na oca. Da bi ga nakon ovih loših vijesti opet odobrovoljili, brže-bolje dodadoše kako je moguće kupiti svo ono polje što se stere do kršćanskog groblja, uključujući i Kneževe njive uz samo groblje, kao i Bare ponad kuće Balabanove.

I sve to kupi Skender-paša, i još. Naposljetku šejhovi privoliše svoga prijatelja Aliju, sina Balabanova, te ovaj, kad ču ko kupuje i u kakvu namjenu, prodade cijeli čifluk, i mlin, i njive i livade kupljene preklani od Radoslava Mihalića, Radivoja Pohvalića, od popa Ćose i od Mihajla. I još bi kupio Skender-paša da ostale njive nisu pripadale Isa-begovom vakufu pa već bijahu izdate u zakup. Ali zato od nekog Bari Jigita i izvjesnog Ajasa kupi cijelu Goricu, od Kastamonlu Ajdin-čelebije kupi gore mlin, a od Mustafe, sina Timurova, bašču da sjedi u njoj pod čadorom i posmatra kako napreduju radovi na njegovim palačama.

“Hajde što namjeri da podiže tekiju”, rekoše Sarajlije, “to i nekako, ali zašto će mu saraj na saraj?!” A on, Skender-paša, kao da je htio ispraviti nepravdu koja je načinjena Torniku, centralnom trgu u Vrhbosanju, na kojem se, prije dolaska Osmanlija, iskupljaše svakog utorka seljaci i zanatlije i trgovci iz cijelog kraja da razmijene robu, iskustva i po koju toplu riječ punu ohrabrenja. Ovaj dio oko Alipašine-džamije, tu gdje se Koševski potok sastaje s Miljackom, bio se već dobrano razvio i dolazili su ovamo čak iz Olova, iz Srebrenice, pa prodavali zlatni i srebrni nakit, snosili su pčelari s Romanije vosak i med i Vlasi humski s Bjelašnice, gdje su ljetovali, vunu i sir. Vrilo je od ljudskog romora, od cjenkanja i pozdrava, od uzvikivanja onih koji su prodavali pečenje ili hvalili robu, kao u košnici. Polahko i sasvim sigurno zametao se ovdje grad i bivao je ovaj trg sve poznatiji i iz sve veće daljine dolazili su ljudi da trguju na njemu ili, ako nisu imali šta ponuditi, niti novca da kupuju, dolazili bi onako, da čuju šta se dešava u svijetu i šta će biti s Bosnom.

Toliko je bio važan trg Tornik da se za njega čulo do Dubrovnika, do Splita, u Mletke. Odmah poviše njega, gore prema selu Brodac, podigoše Dubrovčani naselje i živješe u njemu i kupovaše robu pa je skladištiše ovdje sve dok se ne bi nakupilo dovoljno za dobar karavan koji bi onda upućivali za Dubrovnik, a ondje na brodove pa po cijelom Mediteranu. A drugu robu, koje je nedostajalo u Bosni, kakvo kvalitetno sukno ili ogledala, iz onih brodova natovarili bi na iste karavane pa nazad ovamo, u Vrhbosanje, na Tornik, da se proda. Tako, a to stoji i zapisano, u septembru 1402. godine sklopiše Vlasi ugovor s trojicom dubrovačkih trgovaca da preuzmu robu u Dubrovniku i prevezu je “in Verbossania nautornich”.

Pedeset tri godine poslije sklapanja ovog ugovora, kada dođoše Osmanlije i načiniše popis domaćinstava, zapisaše njihovi popisivači da u vilajetu Hodidjed ima 80 naseljenih mjesta. Jedno od njih bio je trg Tornik, kao centralno naselje gdje se razmjenjivala roba, a imao je 59 domaćinstava. Trinaest godina nakon prvog popisa opet dođoše sultanovi popisivači i ovaj put izbrojaše 75 kuća i među njima pet muslimanskih. A kada prođe sedamnaest godina od drugog popisa, dođe beglerbeg bosanski Skender-paša i kupi zemlju da zauvijek svoje ime istetovira u lice ovog kraja, kojem njegov prethodnik Isa-beg promijeni centar i pomaknu ga uz Miljacku.

PAŠIN KARAKTER

Kada su čuli da bosanski beglerbeg gradi nove dvore, Dubrovčani mu odmah poslaše najbolje majstore. S njima uputiše i poklisara i zatrpaše Skender-pašu poklonima, te reljefni velur, te zeleni saten i damast boje pistacija i, povrh svega, poslaše mu, kako je to običaj i red, kesu s pedeset dukata, ali, kao ni jedan namjesnik u Bosni, Skender-paša im povrne one dukate s porukom da mu novac ne treba, a da mu je za poklon dovoljno nešto tkanine i kakav slatkiš. Tada Dubrovčani doznadoše da se Skender-paša voli dotjerivati i gizdati te naručiše iz Mlečića i Firence najbolja platna i ogrnuše ga njima. Kao da bijahu uvrijeđeni zbog vraćenih dukata, sada su Dubrovčani svako malo slali poklone u Sarajevo, ne mogavši nikako podnijeti da u Bosni sjedi vladar koji nije lakom na njihove dukate. Ali, ne samo da ne uspješe natjerati Skender-pašu da konačno počne primati i novčane nagrade jer se svojski zalagao za njihovu stvar na Porti kao veliki vezir i u Bosni kao beglerbeg već im on za koji mjesec vrati i one majstore.

A evo šta je bio povod pa da nam se u historijskim maglama jasno iscrta Skender-pašina principijelnost, humanost i osjećaj za slabog i onog koji je u manjini. Te godine – a bila je 1502. i Skender-paša bijaše po treći put namjesnik u Bosni – u Dubrovniku je ubijena nekakva starica. Vlasti dubrovačkoj nikako nije polazilo za rukom da otkrije ubicu ili da nađe dokaze. Narod, isprepadan, bijaše nestrpljiv, samo o tome je pričao i sve češće povisivao glas, ko biva, zna se ko je. Kako se istraga nije micala s mjesta, ovi što su tvrdili da cijela Republika zna ko je ubica sve drčnije počeše upirati prst prema Jevrejima, koji su brodovima dolazili do Dubrovnika, a onda čekahu trgovačke karavane da im se pridruže na putu za Bosnu, gdje se kaniše trajno naseliti; usput bi kupovali raznu robu pa je prebacivahu sa sobom, a Dubrovčani nisu voljeli da im se drugi petlja u trgovinu s Bosnom. Na kraju privedoše pred Vijeće umoljenih sedmoricu Jevreja i mnogi posvjedočiše protiv njih. Narod zatraži smrtnu presudu, a Vijeću ne ostade ništa drugo nego da je potvrdi.

Kada je ta vijest došla na Portu, zagrmiše otuda glasovi protesta tako siloviti da je Dubrovčanima trebalo nekoliko mjeseci, i sam Bog zna koliko još novca pored redovnog danka i kakvi sve pokloni velikom veziru, sultanu i sultanijama, pa da se stvar konačno smiri. Mjesecima cijela Republika drhtaše jer se pronese vijest kako će ih Osmanlije sada porobiti, a da će vojsku povesti njihov dojučerašnji zaštitnik Skender-paša. Pričalo se da je među sedam pogubljenih Jevreja bio i ljekar Mojsije, kojeg je jednom prilikom Vijeće umoljenih poslalo na Veselu Stražu u Uskoplju, gdje bolestan ležaše Skender-paša, te ga je mjesecima liječio i spasio mu život.

Skender-paša više nije htio ni da čuje za Dubrovčane. Taj nesoj, govorio je, koji na pravdi Boga ubija narod bez domovine. Uzalud Dubrovčani poslaše najbolju sušenu ribu i egzotično voće, Skender-paša ih odbi i poruči im da mu više ne šalju ni poklone ni poklisare. Ovi malo sačekaše pa mu poslaše Petra Menčetića, pjesnika na glasu, računajući da ni jedan sufija neće odbiti pjesničku dušu. Ali Skender-paša odbi i njega i poruči im da mu ne šalju nikog. Dubrovčani, šta će, sačekaše tri mjeseca. Na kraju, kada se iz Venecije vrati Mihailo Zuzorić, za kojeg svi pričahu da je lično poznavao Skender-pašu i da se jedno vrijeme družio s njim, paša popusti. Ne zna se o čemu su razgovarali i šta mu je sve Zuzorić pripovijedao za svoga boravka u Sarajevu, niti na koji ga način privoli, ali otad Dubrovčani opet počeše slati dukate, a Skender-paša ih primaše, ispod tkanine, govorilo se u šali. Ostade zapisano u dubrovačkim listinama da je Zuzorić za taj posao nagrađen s 20 dukata, a da je Skender-paša preko njega poručio Dubrovčanima da mu pošalju neke tkanine i još šećera.

SKENDER-PAŠIN VAKUF

Historičarka Behija Zlatar u svojoj studiji o Skender-paši piše da je, na osnovu jednog dokumenta koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Skender-paša tekiju počeo graditi već za svog prvog namjesnikovanja u Bosni, ali da ju nije dovršio prije nego se, umoran i ostario, povukao na svoj zeamet u Veseloj Straži. Otuda je poslao sina Hasan-bega da dovrši poslove u Sarajevu. Iz raznih izvora historičari iščitaše da je tekija podignuta “na veoma lijepom mjestu u blizini vode”, a jedan škrt opis nađoše i u popisu vakufa iz 1540. godine. Ondje se kaže da je “s dvije strane tekije bila bašča, travnjak, šuma”. Pored tekije, izgrađeni su i musafirhana, za smještaj gostiju, te imaret, u kojem se kuhala hrana za derviše, za njihove goste i za siromahe iz Skender-pašine mahale.

Osim ovih građevina, uz tekiju su bile i dvije tabhane, u kojima se štavila koža, što, zbog groznog mirisa koji su širile oko sebe, nikako nije išlo uz jednu ustanovu koja je trebala biti duhovni centar ovog dijela grada. Uz tabhane bile su još ostave i štale, a ponad tekije prostirahu se voćnjaci i livade. Odozgo, sa Soukbunara, dao je Skender-paša spustiti cijevi i tako osigurati vodu za svoje građevine. Hamdija Kreševljaković piše da je pred tekijom sve do 1891. godine stajala česma s dvije lule i kamenim koritom, te da je od nje ostao samo tarih.


Skender-pašina tekija

Na drugoj strani Miljacke, na zemlji koju kupi od Alije, Skender-paša podignu saraj, vlastiti dvor iz kojeg će vladati, jer ga, priča se, nije dojmio onaj koji poviše Atmejdana izgradi Isa-beg Isaković. Pored dvora podigao je karavan-saraj s jedanaest dućana, a onda je sve ove građevina jednim mostom povezao s tekijom i tabhanama na lijevoj strani. “Taj most bio je od drveta i često je stradao u poplavama”, piše Behija Zlatar, “te ga je 1861. obnovio Fadil-paša Šerifović, o čemu se sačuva kronogram u njegovom ‘Divanu’. Napokon, 1893. most je zamijenjen željeznim, ali ne na istom mjestu nego nešto uzvodno.”

Za održavanje ovih građevina Skender-paša je uvakufio nekoliko čifluka oko tekije, kao i one na Pofalićima, u Halilovićima, Kovačićima te na Stupu. Uvakufio je i zemljište Ravanluk kod Višegrada, čifluk Kovanluk kod Rogatice, pašnjake na Igmanu i Bjelašnici, petnaest čifluka u selu Kovači, osam mlinova na Mošćanici, pet na Koševskom potoku, pet u Visokom, tri kod Rogatice, četiri kod Višegrada, a podigao je i 33 česme. U vakufnami je odredio da se u imaretu svakog dana kuha fudulija, uoči petka i za Bjaram pilav i zerde, a svakog 10. muharema, na dan kada se pred Musom otvorilo more, a Nuh Arkom napokon dodirnu kopno, ima da se zgotovi ašura.

Bio je toliko brižljiv da je na kraju odredio i sredstva za koja će se kupovati med, njime će se dočekati i biti počašćen svaki putnik koji zakonači u njegovoj musafirhani. Med se kupovao skupa sa sirom, koji se također posluživao gostima, te se za ove dvije namirnice dnevno izdvajala jedna akča. Za pšenicu je dnevno trošeno pet akči, za rižu tri, za meso deset, za hljeb četrnaest, za drva četiri, na mutaveliju pet, na šejha tri, po dvije na pisara, nazira, pekara, kuhara, kajima, feraša, za razne opravke tri akče dnevno, a za ulje, prostirke, svijećnjake, začine i sol dnevno se trošilo pet akči, dok se za spravljanje ašure godišnje izdvajalo 300 akči.

I tako nekoliko stotina godina. I povrh toga: kada se Sarajlije nakon pohoda Eugena Savojskog vratiše u spepeljen grad, u ovoj kuhinji hranila se cijela Skender-pašina mahala. Nakon nekoliko mjeseci kadija naredi muteveliji da prestane s tim, ali narod se pobuni, te je godinama na Skender-pašinom kazanu bila cijela Skenderija.

Neki kazuju da je Skender-paša bio ljubomoran na Isa-bega, a drugi da mu njegova priroda, sufijski mir i jednostavnost nisu dopuštali da živi na brdašcetu, uzdignut iznad naroda, kao kakav vlastelin. Zato je, vele, prije nego će podići svoj dvor najviše vremena provodio na imanju u Veseloj Straži u Uskoplju. Ali to ne znači da nije volio Sarajevo. Naprotiv. Ta zar sama činjenica da je podigao vlastiti dvor ne govori da je svaki put kada bi otišao iz Sarajeva nastojao i, za razliku od svih ostalih paša koji se do krvi boriše da ostanu što duže u Istanbulu, tražio da ga vrate ovamo?! Zbog toga i jeste tri puta stolovao u Bosni.

Treći je put, kazuje se, došao na vlastiti zahtjev, i to pošto je već bio poslan u penziju da se odmara i uživa u svim blagodatima prijestolnice. Stambol je zamijenio za Sarajevo. Ovdje i kosti ostavi, ali njegovom grobu ne ostade ni traga, a cijeli njegov vakuf bi na kraju sravnjen sa zemljom. Ne ostade ni džamija koju njegov sin Mustafa-beg Skenderpašić, kao prvu potkupolnu džamiju u Bosni, sagradi u blizini njegove zavije. Ali zato je, kažu, ostala jedna Skender-pašina džamija u Istanbulu, i danas je ondje, na Fatihu. I ostala je Nova Varoš, gradić koji je osnovao na putu između gradova Isa-begovih – Novog Pazara i Sarajeva.