Hafiza Nuriju ef. Čikarića, imama u džematu Plane kod Tuzle, nakon puno godina, sreo sam u Vitinici ponad Sapne. Bili smo na dženazi babi Sadika i Omera Spahića, naših zajedničkih prijatelja. Hafiz Nurija u noviju historiju Islamske zajednice ušao je s činjenicom da je u 62. godini života položio hifz i dobio diploma hafiza Kur’ana časnog. Uvijek je zračio skromnošću, druželjubivošću, ljudstvom.
“I u ovom poslu moj rahmetli babo je bio moj prvi učitelj. Kada sam imao pet godina, odnosno s nepunih pet godina počeo sam učiti Kur'an. Pred njim sam naučio arapsko pismo i bosančicu, odmah sam naučio i latinicu, a u prvom razredu osnovne škole i ćirilicu. Najveća želja mog rahmetli babe je bila upravo da postanem hafiz i, mislim, da je živ, a dvadeset godina je prošlo otkako je preselio, najveća bi mu radost bila moje polaganje hifza”, otkrio nam je hafiz Nurija, a budući da smo došli nekoliko sati prije dženaze, predložio je da odemo do obližnjih Kovačevića na kahvu.
Mislio sam da se radi o nekakvoj slastičarnici. Međutim, došli smo u kuću porodice Muminović, iz koje je prije deset godina oženio Senu, čiji je suprug poginuo kao šehid prije 30 godina. I bi mi drago što je tako ispalo. Jer Sena-hanuma je najplemenitiji primjer supruge šehida koja je, poslije pogibije supruga, 20 godina s kćerkom Mirelom živjela u njegovoj kući, u skladnoj harmoniji s djeverom Izetom, jetrvom Saburom i svekrom Ismetom. S kćerkom i hafizom Nurijom taj je dan bila u posjeti djeveru i jetrvi jer su joj bili i ostali najrođeniji.
I dok Mirela priprema kahvu, uključujem diktafon i govorim Sena-hanumi da za čitaoce lista Stav prenesem dio njene zanimljive životne priče. Bez ikakvih dvoumljenja, pristaje na razgovor, jer je tu i njen suprug hafiz Nurija, koji će biti u prilici da je, ako bude potrebno, dopuni, pa kaže:
“Rođena sam u Teočaku. Tri godine bila u braku. Suprug mi je poginuo 1992, a ja sam ostala s kćerkom od 15 mjeseci. S đeverom Izetom i njegovom hanumom živjele smo u sobi tri s tri metra. I nikad nam nije bilo tijesno. Imam jednog brata i tog đevera. Ne mogu ih razdvajati. Izet mi je i brat, i đever, i drug. Nas dvije jetrve smo se odlično slagale. Imale smo iste čarape, haljine, mahrame, dimije. Sve je kod nas bilo isto. Nikad nije postojala ljubomora među nama. Nikad nismo imali tajne. Kad je Mirela bila mala, a jetrva je imala 45 godina, iz ljubavi prema djevojčici, igrala se s njom kao kakva tinejdžerica. Sve što bi ona poželjela, njen amidža Izet i amidžinica Sabura bi joj ispuni.
Tako, jednom prilikom, 1993. godine, budući da nije bilo čokolada, njen amidža odlazi u Tuzlu da kupi čokoladu za svoju bratičnu Mirelu. Čokoladu plaća 20 KM kako bi obradovao bratičnu. Usput je kupio i metar brašna kako bi dijete imalo zaliha za hljeb. To brašno je platio 1.000 KM. Mirela nije bila zahtjevna. Kad je izrazila želju da ima kozu ili psa, oni su njoj kupili. Kćerka mi je u ratu bila jedino dijete u Kovačevićima. Žive smo izašle iz Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Mirela je u Vitinici završila osnovnu školu, a srednju, Behram-begovu medresu, u Tuzli. I poslije pogibije rahmetli supruga nas dvije smo dvadeset godina živjele s njima. Nikud nisam izlazila bez svoje kćerke. Radili smo na zemlji. Čak smo i u ratu sijali žitarice, povrće. Puno sam radila. Nisam znala za bolje. Nikad nisam imala problema ni od koga iz muževljele rodbine.”
Iako mu je sadržaj Senine priče poznat, s posebnom pažnjom prati njeno izlaganje. Na moje pitanje kako su se upoznali, hafiz odgovara:
“Nakon smrti moje hanume, kolege su mi rekle da u Kovačevićima ima vrlo čestita hudovica koja ima osobine moje rahmetli supruge. Jedan vozač mi je rekao: ‘Ta žena bi bila dobra za tebe, kad bi te htjela.’ Zamolim Ahmeda ef. Memića da je pita. On taj amanet prepusti svojoj ženi. Amela ju je pitala, a ona je odgovorila da o ponovnoj udaji nikad nije razmišljala. Još neki su mi govorili da mi je prilika, pod uslovom ako bi me ona htjela. Jednom prilikom tadašnji muftija tuzlanski, a danas reis Husein efendija Kavazović mi kaže da bi bilo vrijeme da se oženim.
Odgovorio sam mu: 'Uvaženi muftija, daj mi posao u Tuzli. U Muftijstvu oko sebe imaš hudovica, pa u koju god upreš prstom, nije problem. Ispoštovat ću dogovor.' U međuvremenu dobijem haber od Ahmed-efendije da se nešto promijenilo kod Sena-hanume. Upoznali smo se na sijelu kod Islam-efendije. U tim prvim razgovorima rekla je: ‘Nek dragi Bog svakom da dobro, pa i meni.’ Dodao sam da mi je i rahmetli supruga isto govorila. Bila mi je i žena i prijatelj. Ona je odgovorila da i ona ima isti stav. Rekla je i da joj se čovjek ne petlja oko kuhinje. Isto je govorila i moja prva žena. Allah je tako odredio. Tu noć nismo mogli spavati.”
Sena-hanuma nastavlja priču riječima: “Nakon što mi je ponudio brak, rekla sam mu da ću prvo pitati kćerku Mirelu. Ona mi je odgovorila: ‘Majko, mnogo toga si preživjela zbog mene, udaj se.’ Potom sam pitala brata. Kažem bratu tako i tako, a on veli: ‘A gdje će Mirela?’ Rekla sam mu da je meni Mirela prioritet. Tada mi je rekao: ‘Nek ti je sretno.’ Dođem kući i popričam s jetrvom i đeverom. I oni mi rekoše: ‘Nek ti je sretno.’ Kad sam dobila blagoslov od brata, đevera i jetrve, predložila sam efendiji da sačekamo dok Mirela završi fakultet, a on je na to odgovorio: ‘Dvadeset godina bila si poštena i niko ti niko ništa nije mogao reći, a sutra ako nas vide zajedno, odmah će početi priče, kako o tebi, tako i o meni. Ja imam dovoljno prostora u kući. Sin mi je na spratu, a Mirela će imati svoju sobu u prizemlju. Ima namještaj, a ako joj se ne bude svidio, kupit ćemo drugi. Nek bude tu kao i moje dijete. Uzeli smo se 6. 6. 2012. godine. Mirela je bila kod nas. I dan danas je tu. I udala se od nas.”
Želio sam čuti i koju riječ od Mirele, a ona je kazala: “Za vrijeme rata bila sam jedino dijete u Kovačevićima. Najstarije sam unuče đede Ismeta, a nana mi je poginula. Studirala sam geografiju. Udala sam se u Banoviće. Muž je sad u Sloveniji, a kad je on u Bosni, ja sam s njim u Banovićima, a kad je tamo, ja sam kod majke i hafiza Nurije.”
