Dokumentarni film Sarajevo safari slovenačkog reditelja i scenariste Mirana Zupaniča priča je o bogatim strancima koji su novcem plaćali mogućnost da s položaja Vojske Rs-a pucaju po civilima u opkoljenom glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Film govori o do sada slabo poznatom fenomenu “lova na ljude”, o bogatim strancima koji su masno plaćali da bi dolazili na položaje Vojske Rs-a u okolini Sarajeva i odatle pucali po gradu ubijajući civile.

“Sarajevski safari” bila je, kako je opisuje slovenački reditelj, specifična, normalnom umu nezamisliva vrsta lova, lova na ljude. U toku Opsade Sarajeva bogatim strancima koji su platili određenu nadoknadu bilo je dopušteno da sa srpskih položaja pucaju na ljude u slobodnom dijelu grada. Žrtve su bili civili koji su se u tom trenutku našli u snajperu tih okrutnih stranaca. Najviše je plaćano za ubijeno dijete.

Ovogodišnje izdanje Festivala “Al Jazeera Balkans DOC” bit će održano u Sarajevu od 9. do 13. septembra. Premijera Zupaničevog filma zakazana je za 11. septembar na sarajevskim Kovačima. Prije premijere, novinarima koji su ga kontaktirali Zupanič je poslao kopiju svog sedamdesetak minuta dugog dokumentarca, koji je, nažalost, dobar film.

U centru Zupaničeve priče jeste slovenački obavještajac koji je prije raspada Jugoslavije završio Vojnu akademiju u Beogradu i odmah postao dijelom jugoslavenske obavještajne službe. Služba mu je nalazila poslove u raznim preduzećima u kojima je špijunirao za nju. Nakon što je Slovenija proglasila nezavisnost, ostaje bez posla i odlazi u Austriju, gdje ga vrbuju Amerikanci. Anonimni Slovenac svog novog poslodavca naziva samo “agencijom” iako je svakome jasno o kojoj je agenciji riječ... Mislio je da će nastaviti raditi u Sloveniji, ali agenciju je zanimala samo Bosna i Hercegovina. Poslali su ga u zemlju na koju je spremana Agresija i zanimalo ih je apsolutno sve, od cijena na pijaci do politike. U opkoljeno Sarajevo i Bosnu dolazio je tokom rata 35 puta, uglavnom kao akreditirani novinar. Kretao se po svim stranama, iza svih strana fronta, radio po Hrvatskoj i Srbiji. Bio je, kaže, tako dobro plaćen da ga uopće nije nerviralo kada bi u kazinu za noć izgubio pet hiljada maraka.

Nekad 1993. godine oficir Vojske Rs-a sa sarajevskog ratišta odlučio se na korak za koji Slovenac ni danas ne zna zašto ga je napravio. Odveo ga je na Pale, gdje su dočekali helikopter koji je iskrcao nekoliko dobro opremljenih stranaca. Imali su maskirne, lovačke uniforme i odlično naoružanje. Dočekala su ih dva terenca i otpratila preko Trebevića negdje prema sarajevskom naselju Grbavica. “Jedan je bio Rus i vidjelo se da će se nešto neobično desiti”, pričao je. Mislio je da su i oni novinari i da idu u obilazak linija.

Na kraju se ispostavilo da su došli pucati iz hira na Sarajlije s druge strane. Kako pojašnjava, došli su u snajpersko gnijezdo, snajperista Vojske Rs-a bi ga polegao pored sebe, pojasnio mu situaciju i pustio ga da puca. Slovenac je svjedočio ubistvu čovjeka snajperom s Grbavice. “Sedam puta sam gledao kako dolaze i pucaju”, svjedočenje je u Zupaničevom dokumentarcu.

Mnoštvo je mučnih elemenata Zupaničevog dokumentarca. Mučni su originalni snimci koje su slovenački novinari bilježili po ulicama Sarajeva, raskomadana tijela ubijenih i patnju živih u svakodnevnoj potrazi za hranom, vodom i ogrjevom. Strah u očima djece na ulici ili u improviziranim školama. S Francijem Zajcom i snimateljem Božom Zadravcem početkom 1993. godine Zupanič je snimio Oči Bosne, prvi slovenski dokumentarac snimljen na tlu BiH u toku Agresije. Zajc i Zadravec bili su u Sarajevu i krajem 1993. i početkom 1994. godine i snimili još više materijala.

Iznimno je u Zupaničevom filmu mučno i potresno svjedočanstvo Faruka Šabanovića. Sunčani kraj mirnog martovskog dana izmamio ga je van. Ostao je nepokretan nakon što je ljepotu sunca koje zalazi trećeg marta 1995. godine prekinuo snajperski metak u njegovim leđima. Šabanović u filmu pokušava objasniti ko su ljudi koji su snajperom pucali po djeci Sarajeva. Isto se pita i slovenački agent. “To nisu bili obični ljudi. To su bili moćnici koji lobiraju, koji postavljaju političare, kojima je toliko dosadno, koji su zahvaljujući novcu isprobali sve u životu i sada im dosadu može razbiti samo ubijanje ljudi. Ubijanje djece. A za djecu su najskuplje plaćali.”

I tu počinje, zapravo, najpotresniji dio filma. Priča Samira i Stane Čišić, roditelja djevojčice Irine. Nju je 1993. godine, četiri dana nakon njezinog prvog rođendana, ubio snajperista Vojske Rs-a. Četiri dana nakon rođendana majka ju je izvela ispred haustora, na svjež zrak. Držala ju je u rukama i samo nakratko spustila na pločnik. Snajperista ju je pogodio dok je stajala na pločniku držeći majku za ruku. Nakon teške operacije koja je trajala pet sati, Irina je preminula u sarajevskom Kliničkom centru.

Svjedočenje Irininih roditelja, iz čijih očiju i iz svake rečenice i danas, skoro tri decenije nakon što im je ubijeno dijete, izbija očaj najteži je dio Zupaničevog dokumentarca, dio iznimno težak za gledanje, posebno onima koji su preživjeli Opsadu Sarajeva i na svojoj koži osjetili horor svakodnevno kreiran s okolnih brda.

U Zupaničevom dokumentarcu pojavljuje se i Edin Subašić, koji je tokom Agresije bio dio obavještajne službe Prvog korpusa Armije RBiH. Subašić priča kako su na Hrasnom Brdu, dijelu Sarajeva u blizini Grbavice, na liniji razdvajanja, pripadnici Armije BiH zarobili plaćenika iz Srbije, 20-godišnjaka rodom iz Paraćina koji je netom prije stigao na sarajevsko ratište. Kazao je kako su ga vrbovali iz Srpske radikalne stranke i kako je, nakon obuke u Beogradu, poslan kao plaćenik na ratište u Bosnu.

Ispričao je tokom ispitivanja kako su s njim u autobusu iz Srbije ka Bosni putovala i petorica odlično obučenih i dobro opremljenih stranaca. Dvojica su odbijala kontakt, s trojicom je nekako uspio porazgovarati. Kazali su mu da su Italijani i da oni, za razliku od njega koji ide ratovati za novac, plaćaju odlazak u Sarajevo kamo idu pucati na ljude. Paraćinac je još ispričao kako ih je po dolasku dočekalo nekoliko pripadnika, kako on kaže, specijalne jedinice. Oni su prihvatili Italijane, odveli ih ka Sarajevu i više za njih nije čuo.

Kako je svaka zemlja koja je u Bosnu i Hercegovinu poslala jedinicu u okviru kontingenta UNPROFOR-a unutar te jedinice imala i svoje obavještajce, rahmetli Mustafa Hajrulahović, komandant Prvog korpusa, tražio je sastanak s italijanskim obavještajcima kojima je prenio saznanja o italijanskim državljanima koji su platili da dođu na “safari”.

“Bili su šokirani, zaista nisu znali ništa o tome i bilo je jasno da je u pitanju privatna organizacija, da Italija s tim nema ništa”, priča Subašić. Nekoliko mjeseci kasnije Italijani su im, u neformalnom razgovoru, kazali da je cijela stvar okončana, da je tačka polaska razbijena i da iz Italije više niko neće dolaziti u Bosnu tim povodom.