Priča o ovoj “kršli” mogla bi početi i pri Vatikanu. Odlučimo li se za to, onda bi prva rečenica išla ovako: Generalni kapitul franjevačkog reda pozva 1639. fra Pavla Pelicera Rovinjanina da odmah dođe u Rim te mu naredi da ide u Bosnu Srebrenu i da ondje izgladi raskol između trojice biskupa. Bio je to jedinstven slučaj i to se izgleda samo u Bosni moglo dogoditi, da istovremeno u jednoj biskupiji rezidiraju tri biskupa i da svaki od njih ima svoje pobornike među redovnicima, svećenstvom i pukom.

Fra Pavao prvo se vrati u Kopar, u Samostan Svete Ane, u kojem je provodio redovnički život, i tu se pripremi za put. Došavši u Bosnu, fra Pavao obavi povjerenu mu zadaću toliko temeljito da ga pri povratku za nagradu postaviše pred mletačkog slikara Stefana Celestija. Neki historičari tvrde da je bio predložen i za biskupa, ali je zasigurno utvrđeno da se nikada nije zabiskupio, njemu će sudbina dodijeliti titulu jednog od najvještijih diplomata među fratrima. Što se tiče prvopomenute nagrade, o njoj i danas nad vratima samostanske blagavaonice u Kopru svjedoči portret fra Pavla Pelicera, za kojeg kažu da je bio tako istinoljubiv i iskren da su nakon njegove smrti koparski crkveni oci iz njegovog životopisa istrgnuli i spalili mnoge stranice na kojima je oslikavao njihove prijeke karaktere i nečastive postupke.

Onakav, radoznao po prirodi, zapisa fra Pavao sve što je vidio. Tako učini i za audijencije kod bosanskog valije te ostavi zapis o saraju koji na uzvišenju pored Careve džamije izgradi Isa-beg Ishaković i po kojem Sarajevo dobi ime. U svojim dnevnicima s putovanja, koje je u samostanskim arhivima u Visovcu i u Sumartinu na otoku Braču pronašao Stipan Zlatović, hrvatski historičar i arheolog iz Šibenika, fra Pavao u nekoliko rečenica prvo opisuje defterdarev saraj: “Odvedoše me da vidim defterdarevu, što će reći blagajnikovu palaču. Tu bijaše jedna velika sala na četiri ugla, u kojoj je sav pod bio zastrt velikim ćilimima, a naokolo mnogo jastuka od brokata, koji donekle služe kao stolice.”

Nakon toga, još škrtije opisuje glavni saraj: “Onda mi pokazaše begovu palaču. U njoj je bilo velikih ogledala. Vidjeh njegov kabinet s lijepim pisaćim stolom i malim stolićem od abonosa.” Na kraju “prođosmo kroz sučevu palaču, ali se zbog mnogog svijeta ne popesmo uz stepenice. Bacismo letimičan pogled, te vidjeh da je palača lijepa.” Zapis o saraju, još škrtiji od fra Pavlovog, ali ništa manje vrijedan, ostavi i Evlija Čelebija, koji u Sarajevo dođe 20 godina nakon fra Pavla. Onako kako je fra Pavao opisivao unutrašnjost saraja, kao da su ga uveli s povezom preko očiju, tako ga Čelebija opisuje svana, kao da mu ne dadoše ući. Obojica slikaju širokim i općim potezima iz kojih se malo toga da izvući osim da je bio tu, nad At Mejdanom, naspram Turbeta sedam braće, na mjestu koje uspomenu na saraj čuva još samo u svom nazivu: Zabegluk.

Za razliku od fra Pavla, kojeg omađijaše ogledala, Čelebija saraj ne izdvaja već ga gleda u mnoštvu građevina: “U Sarajevu ima 17.000 kuća, prizemnih i na sprat, građenih od tvrdog materijala. U dobrom su stanju, a pokrivene su ćeremidom i šindrom. Impozantni su tek pašini dvori. Ostali saraji ejaleta uglavnom su tijesni odžaci, ne ističu se, niti su dostojni jednog paše. Znameniti su još i saraji defterdara Musli-efendije i Ejub-paše.”

Iz ovog škrtog zapisa nije teško izvući zaključak da je saraj bio monumentalan i da je dominirao Sarajevom. Ipak, najjasniju sliku saraja našli su hroničari u sidžilima u kojima se opisuje njegov popravak. Takav jedan sidžil nastao je tri godine nakon pohoda Eugena Savojskog, kada je i saraj nestao u plamenu pa ga je valjalo popraviti.

Upoređujući ovaj s još nekim dokumentima iz poznijih godina, historičar Hamdija Kreševljaković u knjizi Saraji ili dvori bosanskih namjesnika kazuje da se saraj sastojao od dvije zgrade na sprat spojene natkrivenim hodnikom. U jednoj je bio vezirov ured, a u drugoj stan. “Osim toga, bilo je još i drugih manjih zgrada za poslugu, muzikante ili mehtere, ambar, staje i sl. Sve su zgrade bile pokrivene šimlom. Na sprat su vodile dvoje stepenice, velike i male. U jednoj od ovih zgrada bila je kućna banja presvođena kupolom. Sve su te zgrade bile u velikom dvorištu opasanom zidom. U to se dvorište ulazilo kroz dvije kapije: s Bistrika i At Mejdana”, piše Kreševljaković i navodi da je 1770. za popravak saraja potrošeno 2.260 groša.

Cijelo stoljeće i po, tačno 155 godina, upravljali su sultanovi namjesnici Bosnom iz ovog dvora. Prvo 90 godina, od 1463. do 1553. godine, kada je uprava preseljena u Banju Luku, zatim 65 godina, od 1638. do 1703. godine, kada se veziri preseliše u Travnik, a 1850. godine, kada Omer-paša Latas vrati upravu nanovo u najveći grad elajeta, slavni saraj bio je tek ruina, ruglo nahereno nad gradom.

Kao posljednjeg vezira koji je povremeno stanovao u ovom dvoru, historija će upamtiti Abdurahim-pašu. On je bespoštedno pisao Porti u Istanbul, uzaludno objašnjavajući da sjedište valije treba iz Travnika vratiti u Sarajevo i izgraditi novi saraj, veći i sjajan, kakav pristaje namjesniku gospodara cijelog svijeta, kako su se sultani u Istanbulu još uvijek nazivali u svojim fermanima.

Dvije je godine Abdurahim-paša ćorio nad svijećom i nabijao svoje rečenice eksplozivnim riječima opisujući buntovnički karakter Sarajlija. Stoljećima su ti ljudi uživali specijalne povlastice pa ih razmazilo i sada bivši janjičari, koje je sultan ukinuo iste godine kada je njega poslao u Bosnu, hodaju Sarajevom bez ikakvog straha i dižu narod na pobunu, pa bi zbog toga vezir stalno trebao sjediti ovdje. Ali Porta se i ne osvrnu na njegove molbe, čak ni onda kada se pobuniše vojnici mobilizirani za rat protiv Rusa i popeše se do ruiniranog saraja, te ga izbaciše iz njega, a glavu mu spasi Husein-kapetan Gradaščević, kojem sarajevski janjičari onemiliše kada lišiše života nakibulešrafa Nurudin-efendiju Šerifovića, koji je u Bosni bdio nad direktnim Poslanikovim potomcima, i skloni ga Husein u Gradačac, a odatle pobježe paša u Istanbul.

U još veću nemilost pade Abdurahman-paša četiri godine kasnije. Tada se pokaza da nije trnka u Sarajevu, već da su bosanski trutovi svoju maticu hranili u Gradačcu, i to u liku njegovog zaštitnika i savjetnika, mlađahnog Husein-bega. O tome možda najbolje govori podatak da je bilo dovoljno da Kara Mahmud-paša, nakon što je porazio Zmaja od Bosne, napiše samo jedno pismo s prijedlogom da se sjedište vezira vrati iz Travnika u Sarajevo i da se izgradi novi saraj, pa da njegovoj želji odmah bude udovoljeno.

Hamdija Kreševljaković piše da je Kara-paša svoje pismo poslao 4. juna 1832. godine, a već 14. jula “započeto je sa gradnjom dvora na Gorici u Sarajevu. Službeno se i ova zgrada zvala Begluk-saraj. Gradnja je trajala 115 dana.” Ali, veziri ne zavolješe saraj na Gorici. Osjećali su se u njemu kao odvojeni od svijeta, kao da plutaju na kakvom otkinutom ostrvu koje klizi nad gradom valovima sarajevskih magli. Bio je udaljen od srca grada i podsjećao ih je na jedno staro poniženje: izgrađen je na mjestu gdje su Sarajlije, u vrijeme kada njihov grad bijaše sultanov miljenik, dozvoljavali vezirima da podignu šatore i da ostanu gore samo tri dana prije nego krenu za Travnik. Stoga je u njemu stanovao samo Kara-paša, samujući gore kao okužen. Ne izdrža ni godinu.

 “Njegovi nasljednici Davud-paša i Mehmed Salih-paša Vedžihija stolovali su u Sarajevu i kako se njima nisu svidjeli dvori na Gorici zbog svoje udaljenosti od centra grada, sjedili su oni u kući Mustafa-age Zlatarevića, koja je stajala ondje gdje je danas zgrada Narodne banke u Titovoj ulici”, piše Kreševljaković. Taj je Vedžihija poslije pobjegao pred kolerom i stolovao je u Travniku, gdje se smještahu i njegovi nasljednici, sve do 1850. godine, kada Omer-paša Latas opet uspostavi sjedište valije u Sarajevu. A dvor na Gorici opustje i skruni se u zaborav.

Sarajlije ga se dosjetiše tek za deset godina. Priča se da su, bojeći se da im se opet ne povrati vezir, nagovorili jednu ludu ženu da ga zapali. Kreševljaković zapisuje da je to bilo 29. marta 1841. godine, a “ruševine su se vidjele sve do 1853. Te godine počela se graditi pomenuta Medžidija i svaka mahala je morala donijeti izvjestan broj kamena na At Mejdan. Stanovnici Gorice iskopaše kamen iz temelja ove zgrade i odnesoše ga na At Mejdan.”

Medžidija koju pominje Kreševljaković ustvari je kršla, kasarna, koja bi izgrađena na mjestu Isa-begovog saraja, a naziv dobi po sultanu Abdul-Medžidu. Bilo je to 1853. Te godine srušeni su ostaci građevine koja je stajala nad ovim gradom više od 400 godina i po kojoj je ime dobio. Ali ni kršli ne bi suđen dug vijek. Kad je otišla otomanska vojska, useliše u nju vojnici baruna Josipa Filipovića Filipsberškog, komandanta austrougarskih okupacionih snaga. Dvadeset godina bio je smješten u njoj garnizon kraljevske i carske vojske, a onda, kada je u Beču odlučeno da Sarajevo bude grad oko kojeg će se okupljati carevi podanici s juga i da se u njemu izgrade građevine dosljedne te časti, i ona bi srušena.

Na njenom mjestu odmah je započeta gradnja zgrade u današnjem obliku, a sarajevski hroničari kažu da su projekt uradili arhitekti Karl Panek i Franc Blažek. Međutim, izgleda da vlast u Beču nije bila zadovoljna izgledom fasade pa su već sljedeće godine naredili da se uradi rekonstrukcija. Presvukoše je arhitekti Karl Paržik i Ludvik Huber, dadoše joj elemente secesije i otad stoji ona tu ovakva. Na kraju, ispratila je i svoje graditelje koji se povukoše pred vojvodom Stepom Stepanovićem, komandantom Druge srbijanske armije, za kojim su se svijali lovori slave tri rata, a pjesnici ga još za života uklesavahu u stihove.

Ovdje je, star i iscrpljen, kao komandant Druge armijske oblasti vojske Kraljevine SHS, proveo tek godinu. Kada su Stepanovićevi nasljednici napustili Sarajevo, zasjeli su ovdje komandanti Wehrmachta, a nakon oslobođenja komandanti JNA. Isprativši posljednjeg od njih, generala Milutina Kukanjca, komandanta Druge vojne oblasti, useliše se ovdje komandanti Armije Republike Bosne i Hercegovine, a kada i bosanska armija bude rasformirana, popeše se ovamo bosanskohercegovački ministri odbrane i komandanti Oružanih snaga Bosne i Hercegovine da i oni napokon vide tjeme ovog grada.