Krajem 12. stoljeća Treći križarski rat u Svetoj zemlji okupio je neke od najvećih kršćanskih velikaša tog vremena: Fridrika Barbarossu, njemačkog cara; Philipa Augustusa, kralja Francuske i Richarda Lavlje Srce, kralja Engleske i vojvodu od Normandije.

Dolazak svih njih u Palestinu imao je jedan jedini cilj: suprotstaviti se sultanu kurdskog porijekla koji je u nekoliko godina stvorio golemo islamsko carstvo diljem Bliskog istoka i koji je u nizu munjevitih pohoda smanjio posjede kršćana u regiji do samo nekoliko obalnih enklava.

Salahudin, Salah ad-Din ili Saladin kako ga nazivaju kršćanski hroničari, pokazao je da križari mogu biti poraženi i protjerani iz Svete zemlje, kao što će doista biti stoljeće kasnije. Rođen u Tikritu, na sjeveru današnjeg Iraka, 1138. godine u kurdskoj vojnoj porodici, njegova vojna karijera i njegova osobnost ostavili su dubok trag na njegove savremenike, uključujući i njegove neprijatelje. Velikodušan, pobožan i hrabar, dao je križarima primjer plemenitosti i viteštva koji će postati legendaran.

Islam se u to vrijeme proširio na golemu teritoriju: centralnu Aziju, područje Kaspijskog jezera, Irak, Mezopotamiju, Arabiju, Palestinu, Siriju i Egipat, sve do sjeverne Afrike i južnog dijela Pirinejskog poluotoka. Međutim, taj ogromni prostor nije bio politički unificiran. U Bagdadu su abasidski halifi imale nominalnu vlast, budući da je stvarna vlast bila u rukama njihovih vezira, odnosno turskih sultana, poglavara plemena koja su davno prodrla iz centralne Azije i koja su nakon primanja islama postali plaćenička vojska. u službi halifa.

Posljednja od ovih turskih loza koja je došla na vlast u Mezopotamiji i Siriji bili su Zangidi. Zangi i, od 1148., njegov sin i nasljednik Nur al-Din stvorili su veliku državu u regiji formalno podložnu halifi Bagdada. Kao ortodoksni, sunitski musliman koji se smatrao Poslanikovim nasljednikom, Nur al-Din je nastojao uspostaviti novo jedinstvo, političko i vjersko, u islamskom svijetu, čime je osigurao vlastitu moć u isto vrijeme vrijeme. Instrument da se to postigne bio je sveti rat.

Nur al-Din se stoga usmjerio protiv onih koje je smatrao neprijateljima muslimanske vjere. Prva od njegovih meta bio je Fatimidski halifat, država koja se protezala sjevernom Afrikom, od Egipta do Magreba, a koja je nastala u 10. stoljeću iz vrlo strogog vjerskog pokreta, sa šiitskom tendencijom.

Šezdesetih godina 11. stoljeća Nur al-Din je proširio svoj uticaj na ovo područje slanjem trupa pod izlikom da brane fatimidskog halifu od njegovih neprijatelja. Tada se prvi put ističe lik Salahudina, koji je u Egipat stigao u pratnji poručnika turskog sultana, svog amidže Shirkuha.

Salahudin je 1171. godine ukinuo Fatimidski halifat i poduzeo niz osvajačkih kampanja u sjevernoj Africi. Kada je Nur al-Din umro tri godine kasnije, njegovo nasljedstvo je pripalo njegovom sinu, dječaku od samo jedanaest godina, As-Salehu. Salahudin se proglasio skrbnikom i s tog položaja pokrenuo osvajanja Sirije i Mezopotamije, sve dok nije postao vladar cijelog Bliskog istoka, osobito nakon iznenadne smrti Nur al-Dinovog sina 1181. godine.

Osvajanje Halepa 1183. godine, mjesta koje je dugo ostalo vjerno lozi Nur al-Dina, definitivno je ojačalo njegovu moć.

Salahudin je kao suveren, kako bi izbjegao podjele i unutarnje probleme, odlučio intenzivirati politiku vjerskog jedinstva prema načelima sunitske ortodoksije. U tu svrhu promovirao je otvaranje brojnih medresa, mjesta učenja Kur'ana gdje su pripremani budući muslimanski vjerski i politički vođe. Iz medresa je vršena gorljiva obrana sunitske ortodoksije, a u njima je Salahudin našao podrškun za svoju borbu protiv egipatskih Fatimida.

Neizbježna posljedica ove politike jedinstva i vjerskog žara bila je direktna konfrontacija s velikim neprijateljem islamske vjere na Bliskom istoku: kršćanskim državama uspostavljenim u Palestini i Siriji. Prva dva križarska rata, poduzeta 1095. i 1145. godine, dovela su do dolaska kršćanskih ratnika na teritorije u blizini Jeruzalema, u današnjoj Palestini i Siriji. Bile su to pobjedničke čete i dovele su do osvajanja Jeruzalema i niza teritorija koji su podijeljeni između glavnih vitezova, tvoreći mala feudalna područja.

Salahudin je trebao poraziti križare kako bi osigurao svoj autoritet, budući da mu tih godina nije nedostajalo unutarnjih suparnika, što dokazuje nekoliko pokušaja trovanja koje je pretrpio i dva napada organizirana protiv njega od strane "ubica", šiitske sekte poznate po ritualnoj konzumaciji hašiša (otuda mu i naziv hashshashin). Rat protiv kršćana služio bi okupljanju svih vjernika pod vodstvom "sultana islama i muslimana", kako je sebe nazivao Salahadin od 1184. godine.

Salahudin je znao vrlo vješto iskoristiti razlike koje su postojale između različitih kršćanskih država: jeruzalemskog kraljevstva, grofovije Tripolija i kneževine Antiohije. Neki križari, posebno došljaci, bili su za stalno ratovanje protiv muslimana kako bi se održao križarski duh.

Drugi su pak – poput Raymonda, grofa od Tripolija, s kojim je Salahudin održavao srdačne odnose – preferirali miran suživot, dijelom iz ekonomskih razloga, budući da su zapošljavali muslimanske seljake da im obrađuju zemlje.

Godine 1185. smrt kralja Balduina IV. Gubavca izazvala je krizu u Jeruzalemskom kraljevstvu koja je dovela do najratobornijih huškčkih elemenata među kršćanima i na kraju dovela do otvorenog rata. Okidač su bile provokacije protiv muslimana od strane kršćanskog pograničnog gospodara Reinalda de Châtillona, koji je nakon pohoda na Meku napao arapski karavan 1186. godine.

Salahudin je smatrao da je primirje koje je na snazi između kršćana i muslimana prekinuto od prethodne godine te je okupio svoje trupe i trupe svojih saveznika da napadnu kraljevstvo Jeruzalem. Godine 1187. Guy od Lusiñána, koji je upravo bio okrunjen za vladara Jeruzalema od strane ratnohuškačke frakcije križara, pokrenuo je veliku ofanzivu protiv Salahudina u blizini Tiberijade, ali je sultan uspio okružiti kršćansku vojsku i nanijeti joj razoran poraz kod Hattina., 4. jula 1187.

Pobjednički vojskovođa dopustio je Raymondu da pobjegne iz Tripolija sa svojim ljudima, ali je tražio visoku otkupninu za ostale zarobljene vitezove. Reinalda od Châtillona Salahudin je pogubio vlastitim rukama, kao što je obećao nakon pohoda križara na Meku.

Od tog trenutka Salahudin je zauzimao najvažnija križarska područja; samu Tiberijadu, Akru, Askalon, Gazu... Posljednja faza ovog napredovanja bio je grad Jeruzalem. Među kršćanima Svetog grada postojale su dvije jasno definirane skupine: pravoslavni kršćani, koji su bili odani carigradskom patrijarhu i sljedbenici rimskog pape. Prvi su bili spremni predati grad u zamjenu za poštivanje kršćanskog bogoslužja, ali su se katolici tome usprotivili. Stoga je Salahudin 20. septembra 1187. opsjeo grad. Bez vojske za odbranu, kršćani su bili prisiljeni otvoriti vrata 2. oktobra.

Osvajanjem Jeruzalema, Salahudin je dao Zapadu izgovor koji je čekao da vodi novi sveti rat: Treći križarski rat. Od 1189. počeli su pristizati brodovi s križarima koji su opsjedali Akru, čiju su luku namjeravali koristiti kao bazu za operacije u ratu protiv sultana. U mjesecu oktlobru iste godine, moćna vojska pod zapovjedništvom njemačkog cara Fridriha Barbarosse stigla je kopnom u Carigrad. Njegovi su vojnici naišli na velike probleme prelazeći Malu Aziju u ljeto slijedeće godine, a car se utopio dok se kupao u potoku, vjerojatno od srčanog udara. To je motiviralo njegovu vojsku da se raziđe po turskoj i bizantskoj teritoriji, bez ikakvog uspjeha.

U aprilu 1191. stigle su trupe francuskog kralja Filipa Augusta, pojačavši opsadu Akre, a početkom juna stigao je i engleski kralj Richard Lavljeg Srca. Odnosi između oba evropska monarha nisu bili jednostavni; udružili su se slučajno u odbrani kršćanske vjere i poslušnosti papi, ali su imali suprotstavljene interese. Francuz je bio stalno bolestan, što ga je natjeralo da, nakon što je konačno osvojio Akru u julu 1191. godine smatra svoju misiju obavljenom i vraća se u Francusku.

Richard je sa svoje strane pokrenuo isprva uspješnu ofanzivu protiv Salahudinovih položaja na palestinskoj obali. Godine 1192. ponovno je utvrdio Ascalon i čak zaprijetio Jeruzalemu. U isto vrijeme, engleski monarh je imao čudnu fascinaciju Salahudinom, čija je slava stigla do Engleske. Od prvog trenutka namjeravao je obaviti razgovor sa sultanom i s njim se dogovoriti.

Stoga je, vidjevši da neće moći ponovno osvojiti Jeruzalem, htio dogovoriti brak svoje sestre, koja je upravo ostala udovica, sa Salahudinovim bratom, Al Adilom, stvarajući za njih kraljevstvo sa zemljama i gradovima obalnog pojasa. Budući mladoženja nije loše doživio vjenčanje; Salahudin je, skeptičan, također prihvatio, ali je Richard ipak objavio da se njegova sestra odbija udati za muslimana.

Richard nije postigao što je naumio protiv Salahudina, ni silom ni diplomatijom. Osobnost i politika oba suparnika bile su vrlo različite. Engleski monarh težio je uspjehu pod svaku cijenu i nisu ga zaustavljala ni najekstremnija dešavanja, poput masakra 3000 muslimanskih zarobljenika u Akri. Salahudin je takođe uzimao učešća u krvavim akcijama, poput pogubljenja 200 vitezova templara zarobljenih u Hattinu; ali, općenito, koristio je popustljivost i pregovore kao svoje najbolje oružje.

U pregovorima, Richard je zahtijevao povratak Jeruzalema, ali Salahudin je to glatko odbio. “Sveti grad je naš koliko i vaš”, odgovorio je. Prihvatio je, da kršćani mogu hodočastiti u Jeruzalem kako bi se molili na Svetim mjestima. Richard se silno želio vratiti u Englesku i tako je u septembru 1192. sklopljen petogodišnji mir, kojim su križari osigurali kontrolu nad obalnim pojasom između Tira i Jaffe, ali su odustali od ponovnog osvajanja Jeruzalema. .

Salahudin nije dugo uživao u svom uspjehu: umro je samo šest mjeseci nakon potpisivanja mira, 2. marta 1193. godine u Damasku, okružen brojnim sinovima i kćerkom jedinicom, suprugama i vjernicima. Imao je 55 godina, iako je zbog stalnih bolesti prerano ostario. K njemu je dolazio i Maimonides, andaluzijski jevrejski filozof i liječnik, koga je doveo iz Cordobe i s kojim je bio veoma zadovoljan.

Na kršćanskom zapadu, vitezovi koji su se vratili iz križarskog rata a nisu uspjeli ponovno osvojiti Jeruzalem, širili su hiljade okrutnih priča o Salahudinu i njegovoj vojsci kako bi opravdali svoj poraz. Ali ubrzo je i u Europi prevladao do danas sačuvani lik sultana: nepobjedivog ratnika i iznad svega uzora viteškog duha.