Uvijek su nas neki drugi pakirali i o nama pričali kao zaostalom, neškolovanom, neprimjerenom, glupom i nemoralnom narodu jer je to pravdalo njihove genocidne ideje i planove. Šale o Fati, Husi i Hasi kao nemoralnoj i glupoj trojki nisu bile bez razloga nego su bile ciljane da se normalizira negativna percepcija o Muslimanima i među drugima, a i među nama samima. To je tipična taktika koja se prakticira širom svijeta kada je cilj moralno, rasistički i duševno uništiti jedan narod. Bili smo prezentirani kao nedolični dostojanstvenom životu na koji ima pravo svaki čovjek.
Kao narod ne smijemo dopustiti da nam drugi kroje sudbine niti pričaju našu historiju. To je naše pravo i naša odgovornost da obrazujemo druge o tome kakav nam se je genocid desio. Tu istinu ne zna i ne može niko drugi bolje ispričati od nas samih. To je nešto što niko od nas ne smije zaboraviti.
Ja sam dirnuta hiljadama poruka i komentara koje dobijam od naših ljudi širom svijeta koji se javljaju i čije priče su bolne, a koji su i dalje skromni i uspješni, kojima su familije ubijene, zaklane, silovane, a koji su opet zahvalni na onima i onome što im je ostalo. Jedna nevjerovatna snaga i istrajnost postoji u našem narodu, neuništiva. Iz našeg kolektivnog bola treba da se rodi i ponos na to ko smo. Za par sati sam u Australiji sa našim narodom i sa našim pričama.
Nema više priča o glupoj Fati ili glupom Hasi ili Husi nego o prepametnim i dostojanstvenim našim ljudima koji uprkos bolu u duši postižu fantastične rezultate širom svijeta. Ponosna sam na sve vas koji ste se javili, podijelili priču ili detalj sa vašeg puta, jer sad tek znam koliko smo puno postigli a sa tako malo smo počeli borbu za opstanak, sami u bijelom svijetu.
A za sve one koji su željeli da nas prezentiraju na neki drugi način, ovo je jedno podsjećanje na to ko smo. Nismo uništeni nego se iz pepela digli i dosegli visine o kojima ni sanjati nekad nismo smjeli. Neka naše druge i treće generacije ne zaborave snagu i ponos iz kojih su se izrodile.
