Historija izraelske hegemonističke politike, koja ne bira sredstva da postigne planirani cilj, nije počela jučer. I prije posljednjeg rata koji Izrael vodi protiv palestinskog naroda znalo se da cionistički režim na Bliskom istoku planira zauzeti mnogo veću teritoriju od one koju danas kontrolira: prvo cijelu Palestinu, a onda se proširiti na račun Libana, Jordana, Sirije, što znači uspostaviti sigurnu, stabilnu i dominantnu jevrejsku državu na arapskoj zemlji. Na tome izraelske političke, vojne, obavještajne strukture rade decenijama, koristeći sredstva za koja u datom trenutku procijene da daju najbolje rezultate, a to znači i masovno ubijanje palestinskih civila kakvo danas gledamo u Gazi, uništavanje čitavih palestinskih naselja, bombardiranje izbjegličkih kampova, svakodnevnu represiju, hapšenje i ponižavanje Palestinaca, uz temeljitu kontrolu i potpunu blokadu teritorija na kojima Palestinci još žive.

GENOCID UŽIVO

Izrael svoje ciljeve nikada nije ni krio, kampanja je vođena otvoreno, javno, uz propagandnu mašineriju koja je sve što Izrael čini opravdavala “kosmički utemeljenim pravom” na postojanje izraelske države i njenom obavezom “da se brani”.

Od Balfourove deklaracije iz 1917. godine, koja je na neki način označila početak procesa formiranja cionističke tvorevine na Bliskom Istoku, preko formalnog uspostavljanja nezavisnog Izraela 1948, čestih izraelsko-arapskih ratova, pa sve do danas, svakome je bilo jasno i da zapadne zemlje, u prvom redu Velika Britanija, Amerika i najjače kontinentalne evropske sile, stoje iza cionističkoga režima, obilato mu pomažući da ostvari svoje ciljeve, bez obzira na sredstva, a sve pod izgovorom kako “Izrael ima pravo da se brani”. A glavno sredstvo kojim se oduvijek vršila ekspanzija Izraela bio je teror nad Palestincima i njihov masovni progon iz vlastitih domova.

Međutim, nikada nijedna izraelska ili zapadnjačka vojna akcija u jednoj arapskoj zemlji nije izazvala ovoliku pažnju svijeta, od Mašrika do Magriba, poput ovog posljednjeg masovnog napada na Gazu i njene stanovnike. Danas, u eri modernih informacionih tehnologija, nije moguće sakriti gotovo ništa i čitav svijet, kao u živom televizijskom prijenosu, gleda kako Izrael ostvaruje svoj cilj, istovremeno svjedočeći golgoti kroz koju prolazi čitav jedan narod. Državne politike, koje su sebi silom priskrbile ulogu svjetskog policajca, cijelom svijetu namećući neke svoje imaginarne vrijednosti kao jedine ispravne, nastoje nas uvjeriti da je to što gledamo opravdano i legitimno.  

Iako je za pet sedmica ubijeno približno 12.000 ljudi, od čega dvije trećine žena i djece, zapadni lideri i dobro kontrolirani mediji to i dalje nazivaju ratom Izraela i Hamasa. Najutjecajnije vlade svijeta s vremena na vrijeme zamole Netanyahua da “malo odmori” i “napravi pauzu”, kako bi se palestinskom narodu dostavila neka pomoć ili kako bi imao vremena pokopati ubijene. Tek u posljednjih nekoliko dana neki su zapadni državnici, poput francuskog predsjednika Macrona, svoj molbu preformulirali pa sada pozivaju “da se zaustavi ubijanje žena i djece u Gazi”, i to tek nakon što je porastao pritisak međunarodne javnosti na Izrael. Američki predsjednik Biden također je napredovao i sada apelira da se, zamislite licemjerstva, “zaštite bolnice u Gazi”.

Koliko će ovo bjesomučno ubijanje Palestinaca trajati, kako će se okončati te kakve će posljedice sve zajedno imati po regiju i svijet možemo samo pretpostavljati, bolje rečeno nagađati, ali je sigurno da poslije genocida u Gazi više ništa neće biti isto. I sa sigurnošću znamo još jedno: providne maske zapadnjačkog poretka, koji se decenijama predstavlja kao civilizirani svijet zasnovan na slobodi i zaštiti ljudskih prava, definitivno su pale.

Da su “zapadnjačke vrijednosti” samo otrcana i besmislena fraza, malo bolje informirani svijet znao je odavno. Samo su naivni i neupućeni slijepo vjerovali u slatke priče zapadnih političara i diplomata, raznih prodavača magle. Liberalizam, demokratija, vladavina prava, borba protiv korupcije, civilizacijske vrijednosti pretvorile su se u svoju suprotnost. Više je nego jasno, pogotovo dok traje genocidno ubijanje Gaze, da Zapad funkcionira isključivo na principima moći, straha i interesa. Prema načelu “sve su životinje jednake, samo su neke jednakije od drugih” za njih je legitimno ostvarivati svoje ciljeve samo ako si jak, a sva su sredstva dozvoljena ako si najjači. Oni slabi imaju pravo na “pauze za humanitarnu pomoć”.

TREBA USTATI KAD SE KAŽE – GAZA

Za to je vrijeme muslimanski svijet po ko zna koji put pao na ispitu, pokazujući još jednom svoje pravo lice. Najbogatije arapske zemlje savršeno se uklapaju u “zapadnjačke vrijednosti”, tačno znajući gdje im je mjesto i ko im je gazda. Još su jednom pokazali svu svoju nemoć, koja je rezultat nerada, neučenja, neorganiziranja, neplaniranja, ali i lahkomislenosti, potkupljivosti, korumpiranosti – svega onoga što islam nije. Konkretne aktivnosti koje je poduzela turska politika i diplomatija, pod uvjetom da ova zemlja u tome ne ostane usamljena, mogle bi nagovijestiti svjetliju budućnost za obespravljene i potlačene na Bliskom istoku. 

A posebno je zanimljivo što se na drugoj strani, širom zapadnoga svijeta, sve više javljaju glasovi savjesti. Zbog zvaničnog stava kojim njihova partija podržava Izrael, Laburističku stranku u Velikoj Britaniji napuštaju čitavi lokalni ogranci, a među američkim Demokratama sve je veći razdor zbog potpuno suprotnih pogleda na stanje u Gazi. Do sada su u gotovo svim većim gradovima održane demonstracije na kojima prosvjednici traže “hitni prekid vatre” i “slobodu za Palestinu”. U Londonu, Parizu, New Yorku, Chicagu i mnogim drugim gradovima diljem Amerike i Evrope, milioni građana različitoga porijekla, boje kože, religije, političkoga opredjeljenja, okupljaju se da pošalju poruku kako osuđuju zvanične stavove svojih država dok gledaju kako Izrael vrši genocid u Palestini. Studenti, univerzitetski profesori, umjetnici, pisci, popularni muzičari, vjerujući da nešto mogu promijeniti, izlaze na ulice i traže da se prestane s ubijanjem nedužnog naroda, stajući na stranu potlačenih i ugnjetavanih, a protiv onih koji nasilje i nepravdu čine, bez obzira na to kojoj vjeri pripadaju prvi i kako se zovu ovu drugi. Slobodni ljudi imaju hrabrosti reći ono što misle i osjećaju, bez obzira na cijenu koju za to mogu platiti. Mnogi su već dobili otkaze s posla, izbačeni su s fakulteta, privođeni, zatvarani, procesuirani.

Gaza je postala lakmus-papir na kojem se ocrtavaju svjetske politike i interesi, ideologije i religije, snage i slabosti, ali i stavovi svakog slobodnog mislećeg pojedinca. U vremenu globalnog totalitarizma, kada uz pomoć savremenih tehnologija i finansijske moći svijetom nepravedno vladaju oni koji su “jednakiji od drugih” dragocjen je svaki glas koji traži pravdu. A takvih će biti sve više i na Mašriku i na Magribu jer, koliko se god globalne mreže i silne kompanije trudile iskriviti i prikriti istinu, ona svoj put nađe do onih koji je žele saznati.

Nakon Gaze niko ko bude držao do vlastitoga integriteta neće padati na koljena pred zapadnim diplomatima i liderima, ali će ustati kada spominje one koji su se na tom istom Zapadu odvažno i bez kalkulacija suprotstavili nasilju i globalnoj nepravdi.