Iduće godine navršit će se 190 godina od rođenja glasovitog mostarskog muftije Mustafe Sidkija Karabega, jedne od kolosalnih ličnosti naše prošlosti. Iz njegove biografije i danas je moguće uzimati žive i aktuelne poruke. Bez namjere da uspoređujemo historijske prilike ondašnjeg vremena s aktuelnim društveno-političkim okolnostima, vrijedi se podsjetiti i na metodološki pristup u donošenju zaključaka te sagledati eventualne podudarnosti i različitosti nacionalnih kušnji, iznova analizirati faktore koji su utjecali na potpunu promjenu geopolitičkih granica unutar interesnih zona velikih evropskih sila, uočiti silnice koje su utjecale na formiranje stavova kod bosanskohercegovačkog stanovništva, pronaći oslonce tvrdim uvjerenjima, jer uloga historije i jeste da bude učiteljicom života.

O Karabegu su u našoj periodici objavljena dva kapitalna rada bazirana na istom izvoru, njegovoj biografiji koju je na osmanskom jeziku napisao njegov učenik, a kasnije i sam mostarski muftija Abdulah Riđanović, prvi Hivzije Hasandedića 1944. i drugi prof. dr. Omera Nakičevića 2001. Po Hasandedićevom predlošku 1971. Nedžad Ibrišimović napisao je i istoimeni roman. Pogotovo nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu brojni intelektualci su se u svojim radovima osvrtali na ličnost i doprinos Mustafe  Karabega u svojim naučnim i publicističkim radovima.

Mustafa Sidki ef. Karabeg bio je nadasve bogobojazan i duboko religiozan. Svojom velikom učenošću, rijetkom dosjetljivošću bio je poznat ne samo diljem Bosne i Hercegovine nego su mu ta svojstva pribavila poznanstvo i prisna prijateljstva s najvećim carigradskim učenjacima i političkim predstavnicima. Potomak je stare i ugledne mostarske porodice Karabega. Rodio se u Mostaru 1249. (1832) godine. Osnovno obrazovanje stjecao je pred mostarskim učenjacima. Na studije u Carigrad otišao je 1851. Bio je učenik Mevla Halila, koji je u doba sultana Abdul-Aziza postao šejhul-islamom. Za vrijeme četverogodišnjeg boravka u Carigradu stekao je zavidno znanje u svim vjerskim i općim naučnim disciplinama. Po povratku kući i nakon velikog pritiska Mostaraca na njegovog oca mladi Mustafa ef. se 1857. prihvatio odgovorne dužnosti muftije. Bilo mu je tek 25 godina.

Karabegovim dolaskom na muftijski položaj nastaje nova etapa ne samo u njegovu životu i djelovanju nego i u životu mostarskih muslimana. On je bio muftija 20 godina i za to vrijeme učinio je mnogo usluga islamskoj zajednici i dao dosta korisnih inicijativa. Do kraja života održavao je bliske veze ne samo s našom ulemom nego i sa svom carigradskom. Čim je postao muftija, počeo je uporno tražiti da se svako najstriktnije pridržava propisa, bez obzira na to koju funkciju obavljaju.

Među tadašnjim državnim činovništvom bila se je već prilično uvukla korupcija i podmitljivost. Sebi je stavio u dužnost da se svom svojom snagom digne protiv toga. Bio je jako revolucionarne naravi i u svemu do krajnosti pedantan. Bio je uzor objektivnosti i pravednosti, nikog nije protežirao, bez obzira na to radilo se o muslimanima i nemuslimanima, o čemu postoje relevantni historijski zapisi. Jednom se oštro usprotivio mutesarif-paši (ovaj položaj danas bi odgovarao gradonačelniku), a u korist nekog kršćanina. Slučaj je toliko kulminirao da su se obojica požalila bosanskom valiji. Valija je uvažio Karabegove argumente u kojima je nastojao da zadovolji pravdu, a koja je išla u korist nemuslimana i mutesarif-paša je smijenjen. Navedeni slučaj nam najbolje pokazuje koliko je Karabeg bio kuražan i nepokolebiv u borbi protiv nepravde. Dolazio je u sukob s mnogim činovnicima i političkim predstavnicima, pa su ga se zato svi bojali i čudili se njegovoj sposobnosti, kuražnosti i pravednosti. Pored muftijske dužnosti, obavljao je još i dužnost glavnog muderisa Karađoz-begove medrese.

Sudjelovao je 1862. u ratu protiv Crnogoraca. Crnogorci su u to doba otkazali poslušnost sultanu, napali i osvojili neka pogranična mjesta Hercegovine. Taj rat trajao je više godina. Vojska u kojoj je bio i Karabeg doprla je do Podgorice i mislilo se da će zauzeti čak i Cetinje, ali se na intervenciju Francuske od toga odustalo. Crnogorci su od sultana zatražili oprost i obavezali se da neće više praviti nikakvih upada. Sultan im je oprostio i na molbu Francuske proširio im granicu prema Hercegovini. U ovom ratu Karabeg je bio odlikovan ordenom Medžidijje i visokim carskim beratom “iftihar”. U to vrijeme pokrenuto je tzv. istočno pitanje, koje je Rusija već godinama očekivala. Turska nije bila u stanju držati red i mir u svim svojim pokrajinama.

Uvidjevši slabost Turske, Rusija je prva ubacila smutnju među slavenske narode (Bugare, Srbe i Crnogorce) na Balkanu, obećavši im samostalnost i šaljući im oružje i druge ratne potrepštine. Prvi neredi na tlu BiH pojavili su se u selima oko Nevesinja uz ramazan 1874. Buntovnici su otkazali poslušnost vlastima, prihvatili za oružje i odmetnuli se. Neki su otišli u Crnu Goru, gdje su se zadržali nekoliko mjeseci i, nakon što su tamo primili instrukcije, vratili su se kućama. Počeli su krstariti po selima, pljačkati svijet i ubijati ga, ne obazirući se nimalo na prijetnje vlasti. Muslimani iz Nevesinja i okoline počeli su se tužiti sarajevskom valiji i tražiti od njega da ih zaštiti. I Karabeg je otišao valiji i insistirao da te nerede odmah uguši. Valija je to odbio, rekavši mu da je to samo njegova briga i dužnost i da se Karabeg u to ne smije miješati. Vidjevši da se valija nimalo ne brine o stanju muslimana, počeo je sam raditi na ugušivanju tih nereda. Kad je valija čuo da Karabeg radi na svoju ruku i protiv njegove odredbe, potužio se velikom veziru u Carigradu, zatraživši da ga odmah ukloni iz Hercegovine, jer da je po državu i njene probitke veoma štetan.

Na poziv velikog vezira Karabeg je otišao u Carigrad, gdje je upoznao sve vodeće ličnosti Turske s pravim stanjem u Bosni i Hercegovini. Tom im je prilikom rekao da je stanje muslimana u ovim pokrajinama veoma teško, a svemu tome da je krivo činovništvo, koje je nesposobno i iskvareno. Karabeg se u Carigradu zadržao četiri mjeseca i za to vrijeme bio je u stalnom dodiru s najvećom carigradskom ulemom i sa svim vodećim političkim ličnostima. Kad su upoznali njegovu sposobnost i odvažnost, počeli su mu predlagati da se stalno nastani u Carigradu. Naročito ga je na ovo nagovarao tadašnji šejhul-islam. Sve te prijedloge je odbio rekavši da on voli služiti svojoj zemlji i svom narodu i zajednički se s njima boriti protiv neprijatelja. Tokom boravka susreo se i sa sultanom Abdul-Hamidom, koji ga je odlikovao stepenom kadijskog mule. Za vrijeme ovog Karabegovog boravka u Carigradu prilike u Bosni i Hercegovini su se znatno izmijenile. Na njegov prijedlog svrgnuti su bili i sarajevski valija i mostarski mutesarif-paša, a na njihova mjesta došli su novi ljudi. Tada je Karabegu bilo dozvoljeno da se vrati u Mostar. No prije toga obavio je hadž. U Mostaru je zatekao veoma teško stanje. Prilike su se opet pogoršale.

Crnogorci su po drugi put navalili na pogranična hercegovačka mjesta, popalili ih i doprli čak do planine Velež, koja se proteže između Mostara i Nevesinja. Tu su se dobro utvrdili, napravivši jake utvrde, s kojih su počeli opsjedati Nevesinje, pucajući na njega iz topova oko šest dana. Karabeg je organizirao čitav civilni muslimanski svijet iz Mostara i okoline, koji je zajedno s vojskom krenuo protiv ovih odmetnika. U krvavoj i veoma žestokoj trosatnoj borbi uspjeli su pobijediti neprijatelja i natjerati ga u bijeg. Za nekoliko dana potpuno su očistili Hercegovinu od odmetnika. Ruska vojska u to doba bila se približila turskoj granici, pa je zato Mušir Sulejman-paša, nakon svršetka ove borbe s Crnogorcima, bio odmah pozvan u Edrenu. Karabeg se vratio u Mostar zadržavši se na putu 25 dana. Ovu su priliku Crnogorci odmah iskoristili pa su ponovno počeli opsjedati Nikšić, tukući ga oko dva mjeseca iz topova. Nakon zauzeća Nikšića, Crnogorci su navalili na tvrđave u Dugi, zatim na Bileću, osvojivši sva ova mjesta i protjeravši iz njih muslimane.

Turska je tada bila u veoma teškoj situaciji, Rusi su bili već zauzeli neke dijelove Rumelije, a Bugarska je počela napadati pojedina pogranična mjesta. Engleska je dovela svoje brodove do Çanakkalea, koje je od Carigrada udaljeno samo dva sata, a Austrija je pod svaku cijenu nastojala okupirati Bosnu i Hercegovinu. Zato je Turska vlada pozvala tada u Carigrad sve uglednije ljude iz Bosne i Hercegovine. Među ovima je bio Karabeg. Na saboru, koji je održan u Carigradu, Karabeg je održao govor, u kome je napao Vladu i otvoreno rekao da je ona glavni krivac svega toga. Sabor se razišao ne donesavši nikakvog stvarnog zaključka. Karabeg se u Mostar vratio ožalošćen i razočaran. Po povratku iz Carigrada potpuno se povukao, napustivši muftijski ured i svako sudjelovanje u javnom životu. Uzrok ovom njegovom povlačenju bio je, što je uvidio, da je islamska vlast jako poljuljana i da se sami muslimanski svijet veoma iskvario. Od tada je stalno držao predavanja u medresi i pisao naučna djela i rasprave.

Na Berlinskom kongresu evropskih velesila 1878. zaključeno je da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu. Sav bosanskohercegovački muslimanski svijet ovu je vijest nerado primio. Među nemuslimanima je nastala podvojenost. Prve pobune protiv okupacije javile su se u Sarajevu. Valija, vojni komandant i svi državni službenici su protjerani. Vođe otpora brzo su uspjeli da provedu agitaciju po svim mjestima Bosne i Hercegovine. U Mostaru su sebi izabrali narodnu vladu na čijem se čelu nalazio Alijaga Haljevac. Mnogi su tada zašli po ulicama i počeli svijet pozivati, tvrdeći da je rat farz svim muslimanima i prijeteći smrću svakom ko se tome suprotstavi. Kad je Karabeg vidio šta se radi i kakvi bi neredi mogli nastati, pozvao je zavedenu masu na dogovor, gdje je u jednom podužem govoru obrazložio da je svaki otpor nekoristan i besmislen. Zavedena masa se na čas smirila, jer je u Karabegu uvijek gledala beskompromisnog muslimana, ali vođe otpora nisu htjele mirovati, nego su se ponovo sastale i zaključile da Karabega bezuvjetno pogube.

O tome su i ugovor napisali, koji su svi potpisali i zavjerili se jedni drugima. Uslijedilo je niz sastanaka s kojih su slane otvorene prijetnje Karabegu. Na sve moguće načine poticali su da se uz obilnu nagradu na njega izvrši atentat. Međutim, on je bio nepokolebljiv, tvrdeći da je u ovom slučaju rat ne samo apsurdan nego čak i zabranjen, jer će time samo upropastiti porodice i imetak, dok Austriju neće moći od ulaska spriječiti. Sva njegova obrazlaganja i savjetovanja bila su bezuspješna. Na koncu im je rekao da ga više za savjet ne pitaju i da ih on u tome neće ni pomagati, a ni odmagati. Napustio je Mostar i povukao se kod svoga brata u selo Iliće.

Pobunjenici su čak i zato što im turska vojska u konaku nije predala oružje krivili Karabega pa su u tom bijesu sve snage angažirali da privole nekoga da ode u Iliće i tamo ga ubije. Nudili su to već dokazanim ubicama, izbjeglicama iz Nikšića, Bileće i Gacka, rekavši im da je on nevjernik i da ga je dužnost ubiti. O njemu su iznosili nevjerovatne laži. Jedan od njih, inače dobar Karabegov prijatelj, uspio ga je nagovoriti da dođe u Mostar. Obećao mu je da mu se neće ništa dogoditi jer će ga on i mnogi drugi čuvati. Kad je stigao u Mostar, otišao je odmah u medresu, gdje su ga s velikim poštovanjem dočekali i ponudili mu da im bude imam (vođa). Karabeg je to odbio i upozorio ih da je rat veoma teška i ozbiljna stvar i da ovaj put imaju posla s jednim veoma jakim i spremnim neprijateljem. Dramatične rasprave uz otvorene prijetnje potrajale su još naredna dva dana.

Vođa hercegovačkih ustanaka uporno je insistirao da Karabeg preuzme vodstvo vojske. “Pogledaj i budi objektivan. Kako će se ovi ljudi boriti kad oni bez imalo volje i poleta idu u boj? Možemo li se mi osloniti na ovakve ljude kad među njima vlada pravo saboterstvo? Oslanjanje na ovakve je isto kao i oslanjanje na maglu. Mi nismo opterećeni sa onim što ne možemo, pa zato ja neću nikako dozvoliti da sami sobom prouzročimo paljenje grada i uništavanje naših porodica, jer bih za to na sudnjem danu bio odgovoran. Iz Bosne nam ne može stići nikakva pomoć, jer su Austrijanci kod njih prije na dva dana prešli granicu nego kod nas. Također nam ni Albanezi ne mogu pružiti nikakve pomoći, jer se oni nalaze na granici Austrije, a i radi udaljenosti od oko 15 dana hoda”, argumentirao je Karabeg. Bile su to suhe činjenice na koje taj vođa nije imao nikakve primjedbe. Buntovnici su, pak, već bili odlučili da toga dana Karabega ubiju na putu koji vodi od konaka prema čaršiji, i to kad se bude vraćao kući na ručak. Kasnije su se oni predomislili i odustali od te namjere.

Dogovorili su novi sastanak u brzojavom uredu u Konaku. Masa je ubrzo navalila vičući: “Rat, rat” i nazivajući nevjernicima sve koji su protiv rata. Neko iz mase je povikao: “Vas ćemo najprije pobiti pa ćemo onda ići i protiv Austrije se boriti.” Nakon žestoke i veoma žučne prepirke, vijeće je jedva uspjelo da masu iz Konaka istjera i kratko vrijeme ih od sebe udalji. Pritisak je izvršen i vijeće je od Karabega tražilo da konačno izda fetvu za borbu. Karabeg je zaplakao i održao duži govor, u kome je pomoću ajeta, hadisa i raznih događaja iz islamske prošlosti dokazao ponovo apsurdnost svakog otpora. U govoru im je između ostaloga naglasio da austrijska vojska, koja se već primakla Mostaru, broji oko 30.000, dočim Mostarci imaju jedva 3.000 ljudi, i to u svakom pogledu nespremnih.

Uprkos tome, vođa pobunjenika je tražio pismenu fetvu, na što Karabeg nije pristao. Jedan od buntovnika, koji se tada u vijeću nalazio, rekao je Karabegu ovo: “Znaj da ja volim biti s ostalim muslimanima koji su svi za rat, nego sa samim tobom, koji si protiv rata. Ali mi ćemo najprije ovdje krv proliti pa ćemo onda ići i protiv Austrije se boriti.” Karabeg im je proučio nekoliko ajeta iz Kur'ana s kojima ih je ponovo posavjetovao, a zatim je raskopčao prsa i rekao: “Ako je vaš cilj mene ubiti, ubijte me, ako se Boga ne bojite. Znajte dobro svi da ću ja radije žrtvovati sebe, nego istinu prešutjeti.” Tad su i vođa i sve njegove pristalice od srdžbe pocrvenili uporno tražeći fetvu.

S muftijom Karabegom tog dana su ubijeni još i kajmekam Murat-beg, koji je pao kao prva žrtva ovog pokolja, mutesarif-paša i njegov zet, kadija i još jedan čovjek. Ovo užasno krvoproliće zbilo se u petak 3. šabana 1295. godine (2. augusta 1878). Naredni dan austrijska vojska je umarširala u Mostar.