Mustafa ef. Spahić rođen je u selu Puhovac nadomak Zenice 1950. godine. Bio je srednjoškolski profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi na predmetima historija islama i sociologija. Trenutno je u mirovini. U Zenici završava osnovnu školu, u Sarajevu Gazi Husrev-begovu medresu 1973. godine, a 1978. Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. U martu 1983. godine uhapšen je i osuđen u grupi od 13 muslimanskih intelektualaca na pet godina zatvora. Iz zatvora u Foči vraća se u Sarajevo 1986. godine i nastavlja raditi kao imam, hatib i muallim. Od 1993. godine prelazi u Gazi Husrev-begovu medresu za profesora sociologije i historije islama te uz profesorsku obavlja i hatibsku dužnost.

Mustafa ef. Spahić bio je svjedokom okrutnosti komunističkog režima u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, ali je ujedno i veliki čuvar znanja o Mladim muslimanima i procesu koji se vodio protiv njih 1948. godine, odmah nakon uspostavljanja crvene vlasti na ovom području. Ovaj put nije govorio za Stav o ličnim golgotama koje je prošao u komunističkim kazamatima za vrijeme služenja kazne, već je pokušao dati jednu posve novu perspektivu. Naime, Mustafa ef. Spahić govorio je o Mladim muslimanima na jednoj fenomenološkoj razini, pričao je o razlozima sastavljanja jedne takve organizacije, ali je isto tako progovorio i o upornoj borbi protiv islama koja je započela prije gotovo 1.500 godina i koja traje sve do danas.

Ovaj narodni tribun i intelektualac svoju priču započeo je zaključcima rahmetli profesora Fikreta Karčića i njegove saradnice Ehlimane Memišević, koji su istakli da su sve muslimanske grupe i zajednice na Balkanu u postosmanskom razdoblju bile lojalne balkanskim nacionalnim državama, ustavima, zakonima i propisima.

„Sudbina muslimana Balkana nije bila određena time šta oni sami o sebi misle, već šta drugi, moćniji, misle o nama, a svijest drugih balkanskih, kako bi kazala Latinka Perović, dominantnijih nacionalnih elita pripadala je misaonom horizontu čitavog 19. stoljeća ratova protiv osmanske vlasti s ciljem uspostavljanja njihovih zajednica. Nemogućnost muslimana Balkana u cjelini, a posebno u Bosni i Hercegovini, gdje je najveća koncentracija muslimana, da razumijevaju i artikuliraju svoju društvenu, političku, pa i državotvornu svijest, i da se efikasno suprotstave negativnim narativima, stereotipima, stigmama, rezultat je, kako je to do srži precizno opisao rahmetli Fikret Karčić, nedostajanja njihovog vlastitog historijskog sjećanja. To vlastito historijsko sjećanje je nemoguće bez institucionalno utemeljenog sjećanja koje nije od danas do sutra. Institucionalno etabliranje muslimana ni na jezičkom, ni na kulturnom, ni na društvenom planu nije bilo osigurano u prošlosti. Za razliku od svih drugih evropskih naroda, muslimani u BiH dugo nisu imali mogućnost da nazovu svoj kolektiv pravim imenom, da na pravi način imenuju vlastitu narodnost ili nacionalnost. Nisu mogli zvati svoj jezik kako su ga zvali pola milenijuma. To sjećanje ostalo je samo u glavama pojedinaca ili nekih grupica koje je okolina smatrala radikalnim, ekstremnim“, počeo je ef. Spahić.

Među ljude koji su imali osviještenu tu komponentu Mustafa ef. Spahić ubraja Mehmeda Kapetanovića Ljubušaka, Edhema Mulabdića, Hamdiju Kreševljakovića, veliki broj reisu-l-ulema i drugih vjerskih velikodostojnika, a u novije vrijeme i Muhsina Rizvića, Nerkeza Smailagića, Aliju Izetbegovića...

VIŠE O TEMI: SPECIJAL STAVA Mladi muslimani (1949. - 1983. - 2023.)

„To sjećanje nije umrlo najviše zahvaljujući kolektivnoj osjećajnosti naroda. Ideja o organizaciji muslimana u neko društvo postoji od 1938. godine, najviše među srednjoškolskom i studentskom populacijom, i to u BiH te dijelovima Hrvatske i Srbije. Mladi muslimani se pojavljuju kao jedna krajnje svjesna i savjesna reakcija omladine koja se susrela sa svjetskim dedžalima, svjetskim kataklizmama – s jedne strane nacizmom i fašizmom, a s druge komunizmom. Nacizam i fašizam su isključivi rasizam, a komunizam je donosio radikalni ateizam i materijalizam kao ontologiju svijeta. S Vladimirom Iljičem Lenjinom komunizam je bio nešto blaži, dok je s Josifom Visarionovičem Staljinom doživio vrhunac radikalnosti. Mladi muslimani su bili jedan izričito vjersko-moralno-etički pokret, uvijek su bili protivnici i nacizma, i fašizma, ali i komunizma. Mladi muslimani, kao sekcija, registrirani su 1940-ih godina u okviru El-Hidaje i tada su djelovali legalno. Tek sada Evropski parlament, osam decenija nakon djelovanja tih mladića, daje ocjenu o nacizmu, fašizmu i komunizmu kao o totalitarnim režimima. Jedni su imali koncentracione logore, a drugi gulage“, objašnjava.

Mladi muslimani isključivo vjersko-moralno-etička organizacija

Mladi muslimani su u svom fokusu imali obrazovanje, druženje i povezivanje u dobru. Pošto generalno, prema njegovim riječima, muslimani Balkana nisu mogli misliti o sebi niti odlučivati o sebi, nakon Drugog svjetskog rata Federativna Narodna Republika Jugoslavija i muslimani u njoj bili su suočeni s nemogućim izazovima.

„U Srbiji i regiji imali ste najmanje 400.000 do 500.000 četnika. Do oktobra 1944. godine u Srbiji nije ispaljeno ni 1.000 metaka za pružanje otpora okupatorima. Kada su se udružile sovjetske snage i Titovi partizani u akciji oslobađanja Beograda, po direktivi Staljina i Winstona Churchilla Josip Broz Tito morao je više od 350.000 kokardi zamijeniti petokrakama. U Srbiji imate strah i trepet u vidu ljotićevaca, nedićevaca, četnike Draže Mihailovića i Pavla Đurišića te mnoge druge koji su presvukli svoja odijela. Ideološko-praktični ekvivalent četnicima u Hrvatskoj bivaju ustaše, a u Sloveniji belogardejci. Na teritoriji BiH od sedam ofanziva vođeno je pet, dugo ne ulazi šesta baklja u sastav grba, muslimani ostaju bez nacionalnog imena, a sve to dok BiH podnosi najveći teret Drugog svjetskog rata. U okviru tog 'bratstva i jedinstva' koje se gradi imate ustaše, četnike, belogardejce, a Komunističkoj partiji Jugoslavije i UDBA-i Mladi muslimani su došli kao otkriće neke nove galaksije, kao El Dorado u američkim western filmovima. Mladi muslimani kao isključivo vjersko-moralno-etička organizacija koja nikada ni na koga nije ispalila niti jedan jedini metak postaje sistemu najveći neprijatelj 1948. godine“, nadovezao se.

Šta se dešava te 1948. godine?

„Dolazi do frontalnog sukoba jugoslavenskih i sovjetskih komunista, KPJ se sukobljava sa Staljinom i Informbiroom. Valja podsjetiti da je najveći broj informbiroovaca bio upravo iz Srbije i Crne Gore. U Hrvatskoj i Sloveniji oni su bili incidenti. Javnost uopće ne zna da se u BiH partijsko, tj. političko rukovodstvo na početku u cjelini izjasnilo za Rezoluciju Informbiroa i za Staljina, svi osim Avde Hume. Istog Avde Hume koji se nigdje ne spominje, a koji je ilegalni narodnooslobodilački pokret vodio od 1940. do oktobra 1943. godine. Svi su danas narodni heroji, a niko ne spominje ko je bio vođa otpora u tom razdoblju. Do 1948. godine Mladi muslimani su za sistem bili samo neprijateljska organizacija, a otkako je došao Informbiro i Goli otok postaju i teroristi. Ubijeno je 12 ljudi, stotinama je krivičnim presudama presuđeno, a tzv. društveno-korisnim radom obuhvaćeno je na hiljade ljudi. Tim tzv. DKR-om su se ljudi lomili psihički. Mladi muslimani su bili potrebni režimu radi tog 'negativnog balansa', kako bi režim u svakoj od republika imao one koji 'koče revoluciju'. U BiH oni su takvima označili Mlade muslimane i to je naprosto bila politička neminovnost. Taj kod se nikada, do sadašnjeg momenta, nije promijenio“, pojasnio je Mustafa ef. Spahić.

Optužnica iz 1983. godine, samim tim i hapšenje 13 intelektualaca, dok je preslušavano na hiljade osoba, bili su, čvrstog je stava, politička neminovnost tog vremena koja je temeljno ideologija, demagogija, propaganda i laž.

„Optužnica iz 1983. godine obuhvata takve članove zakona na temelju kojih se u vanrednim okolnostima ljudima ne sudi, već im se skidaju glave. Ta optužnica je od samog početka ideologija, demagogija, propaganda, jedna velika laž. Po toj optužnici su za udruženo-grupni rad optuženi Alija Izetbegović, Omer Behmen, Edhem Bičakčić, Husein Živalj, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić. Nas preostalih šest, tj. Salih Behmen, Rušid Prguda, Džemaludin Latić, Melika Salihbegović, Derviš Đurđević i ja, optuženi smo za verbalni delikt, za govor koji, navodno, neistinito i zlonamjerno prikazuje stanje u društvu. Doslovno, za brbljanje. Đula Bičakčić bila je prekršajno sankcionirana. U cijeloj svjetskoj javnosti prikazani smo kao muslimanski fundamentalisti. Od svih optuženih za udruženo-grupni rad Omer Behmen i Alija Izetbegović bili su optuženi i za organizaciju neprijateljske grupe te vršenje neprijateljske djelatnosti s ciljem rušenja ustavnog poretka. U komunističkim režimima to se zvalo kontrarevolucijom. To je presudio Okružni sud, pa i Vrhovni sud BiH. Međutim, Savezni sud u Beogradu 1985. godine donio je oslobađajući presudu jer u optužnici koja ima 170 stranica nije pronađena niti jedna jedina riječ koja ukazuje na to da smo kao udružena grupa napravili neki neprijateljski, antidržavni potez. Jedino što je od svega iz optužnice ostalo bio je verbalni delikt“, priča za Stav.

Godine 1983., kada je vođen proces protiv Mladih muslimana, Josip Broz Tito više nije bio živ, u Iranu je izvršena Islamska revolucija, a došlo je i do totalne socio-ekonomske krize u ovom dijelu svijeta. Čak u bivšoj Jugoslaviji u to vrijeme u pojedinim republikama postoji i totalna opozicija, tj. u Sloveniji i Srbiji organiziraju se javne tribine na kojima se šalju antikomunističke poruke, ali je to bilo, primijetio je Mustafa ef. Spahić, samo problematično, pa i strogo kažnjivo, u BiH.

„U Srbiji je takvo djelovanje zaustavio politički otac Slobodana Miloševića Nikola Ljubičić, a u Sloveniji Stane Dolanc. Stane Dolanc je našoj grupi Mladih muslimana prvi natovario rečenicu koja je, odgovorno tvrdim, teža od čitave optužnice. Tu rečenicu nikada niko od svjedoka nije izgovorio niti je igdje zapisana u zaplijenjenim dokumentima. Stane Dolanc je za Mlade muslimane rekao da su 'imali zahtjeve za etnički čistom Bosnom'. Etnički čista Bosna nije ništa drugo doli čisti nacizam, sprovođenje u djelo Hitlerove ideje, protiv koje smo silno bili. Ja sam u sudnici javno govorio da to sultanima i njihovim podređenicima nije padalo na um i kada se Osmansko carstvo prostiralo do Beča. Poslije navedenog Slovenca, istu stvar ponovio je Hamdija Pozderac, a onda i Branko Mikulić. Sve to javlja se kao nusprodukt toga što mi sami o sebi ne možemo brinuti niti sami možemo artikulirati svoje stavove. Od ljeta 2022. godine slične stvari se ponavljaju, tj. u to doba u javnosti se javlja jedna rečenica koja je repriza onoga šta je prije nekoliko decenija kazao i Stane Dolanc. Jedan političar iz BiH kazao je jasno i glasno, bez imalo stida: 'Bošnjaci mrze Hrvate.' To je rečenica koja je sigurno vodila prema intervencijama visokog predstavnika Christiana Schmidta“, povukao je paralelu ef. Spahić.

O dvostrukim aršinima

On je citirao i Tukidida, poslije Herodota najvećeg antičkog historičara, koji je kazao: „Sadašnjost iako nikada ne ponavlja prošlost, mora joj neizostavno ličiti. Prema tome, na nju mora ličiti i budućnost“. Savremena društveno-politička gibanja u BiH i regiji Mustafa ef. Spahić pokušao je dočarati jednom pričom u kojoj su glavni akteri pisci Branko Ćopić i Skender Kulenović.

„Branko Ćopić i Skender Kulenović, pisci iz BiH koji su živjeli u Beogradu nakon 1945. godine, jednom prilikom su posjetili mezarje u Kragujevcu u kojem su sahranjeni muslimanski omladinci za koje se smatralo da su nacistički kolaboracionisti. Kada je Skender Kulenović vidio to mezarje, uzbuđeno se obratio Branku Ćopiću rekavši mu: „Branko, ne mogu zamisliti koliko Srbi mrze Nijemce“. Priča se da mu je tada ovaj uzvratio: „Skendere, toliku ti je glavu Bog dao, pomaže li ti išta? Srbi ne mrze Nijemce, oni mrze Turke“. Nakon četiri godine agresije na BiH, prve javne svjetske, unaprijed najavljene u skupštinskim klupama od predsjednika Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića, skida se prefiks 'republika' ispred BiH i dodjeljuje se jednom njenom dijelu, onome koji sada nazivamo manjim bh. entitetom. Ne trebamo zaboraviti da je RBiH, pod tim imenom, primljena u Ujedinjene nacije 22. juna 1992. godine. Tim se BiH nastojala ogoliti, a državotvornost dati jednom entitetu. U Evropi kada se izgovori termin 'republika', to se automatski razumijeva kao država. Danas, dominantna politička i društvena elita Hrvata u BiH predstavljena kroz Hrvatski narodni sabor poslije prošlih općih izbora ne da je samo blokirala formiranje izvršne vlasti, već je blokirala i popunjavanje svih važnih mjesta u federalnim institucijama. Totalni bojkot koji je trajao četiri i po godine. Sada je došlo do formiranja nove vlasti, a interesantno je da ovu četveroipogodišnju blokadu više niko i ne spominje“, podsjeća nas.

Kako napominje, sada se tvrdi da druga strana u okviru bošnjačkog naroda – Stranka demokratske akcije – blokira politički život. Sa stajališta zdrave pameti, logike, etike i morala, pa i prava, Mustafa ef. Spahić pita kako to može biti isto?! Kako onaj koji neće može biti isti kao onaj koji hoće da sjedne i razgovara?!

„Kada SDA iskoristi onu zakonsku mogućnost koju je HDZ BiH zloupotrebljavao kako bi blokirao institucionalni život u FBiH, visoki predstavnik Christian Schmidt donosi dvije odluke kojima Bošnjake u potpunosti eliminira kao politički faktor u državi u kojoj su statistička većina. Dragan Čović skoro dvije decenije govori o legitimnom predstavljanju, a na tome Bošnjaci nikada nisu insistirali. Da Bošnjaci insistiraju na tome, ne bi kao apsolutna demografska većina u Varešu, bez obzira na dešavanja u Stupnom Dolu, birali Hrvata kao načelnika. Zlonamjernici bi rekli da je to incident. Međutim, to nije incident. Kada Bošnjaci u tramvaju ubiju mladića iz tzv. mješovitog braka, u kojem su otac Bošnjak i majka Hrvatica, tri Bošnjaka bivaju osuđena i dan-danas leže u zatvoru. I neka leže!!! Oni nisu ubili samo dječaka, oni su ubili život koji je sam po sebi Božiji dar. Kada Hrvat, profesionalni policajac, u Širokom Brijegu ubije navijača FK Sarajevo Vedrana Puljića, također dijete iz tzv. mješovitog braka, u kojem je otac Hrvat i majka Bošnjakinja, ubica Hrvat i dalje slobodno šeta po Hrvatskoj i živi mirnim životom. U mjestima s bošnjačkom većinom bivaju formirani i Katolički školski centri. Niti jednom jedinom umno zdravom Bošnjaku ne pada uopće napamet da to problematizira. Ima li ijedna općina u kojoj su Bošnjaci većina i u kojoj je Bošnjak načelnik da su se ti isti Bošnjaci suprotstavili i da ne daju da Hrvat bude, naprimjer, na čelu općinskog vijeća. Koliko znam – nema. Da li su onda Bošnjaci, koji toliko mrze Hrvate, toliko zdušno mogli braniti Hrvatsku u Domovinskom ratu?! Gledamo li kroz prizmu procenta stanovništva, više je Bošnjaka branilo Hrvatsku nego Hrvata“, rekao je.

Ističe da duboko vjeruje da Bošnjaci nikada nisu birali ljude na odgovorne pozicije vodeći se vjerskim i/ili nacionalnim odrednicama. Muslimani su, kako kaže, pitanje vlasti riješili 1258. godine kada su Mongoli zauzeli Bagdad. Tadašnja ulema u Bagdadu zauzela je jasan stav da veća prava na vlast ima pravedan nemusliman u odnosu na nepravednog muslimana.

„Zar uopće postoji sumnja da li bi Bošnjaci prije glasali za Willyja Brandta ili Sadama Huseina? Da je Stjepan Mesić kandidat za predsjednika BiH, siguran sam da bi više od osamdeset posto Bošnjaka glasalo za njega. Isto važi i za Latinku Perović, Konstantina Koču Popovića, Marka Nikezića, Bogdana Bogdanovića, Nenada Čanka i mnoge druge. Da li Velež Zrinjskom ne da da igra utakmice pod Bijelim Brijegom ili Zrinjski Veležu?! Može li reprezentacija BiH igrati svoje utakmice, bez obzira o kojem sportu se radi, u mjestima gdje su dominantno Hrvati?! Odgovore, naravno, znamo. Ako postoje objektivne činjenice o nekom fenomenu, subjektivni iskazi su suvišni“, kategoričan je.

Svi su problemi problemčići, samo je Bosna problem

Podsjeća da je još 1875. godine premijer Velike Britanije Benjamin Disraeli rekao da su u Evropi svi problemi problemčići, a da je Bosna jedini pravi problem. Problem je samo, tvrdi ef. Spahić, što su u njoj muslimani u tolikom broju zastupljeni. U bilo kojoj evropskoj državi nacionalna većina ili manjina jeste isključivo statističko-demografsko pitanje, samo je u BiH to političko pitanje par excellence.

„Ako je neko za legitimno političko predstavljanje, što je za hrvatsku politiku u BiH aksiom, onda bi to trebalo zagovarati i ondje gdje su većina. Pozivam čitavu međunarodnu zajednicu da pošalju svjetske eksperte u šest gradova BiH u kojima su Bošnjaci dominantna većina – Sarajevo, Zenica, Vareš, Visoko, Kakanj i Travnik – i utvrde kakav je status Hrvata na ovim područjima u ekonomskom, socijalnom, obrazovnom i svakom drugom pogledu. S druge strane, neka posjete Stolac, Čapljinu i Kiseljak i neka vide kako tamo Bošnjaci žive. Te priče o majorizaciji su neuhvatljivi ideološki oblaci. Meni ta priča ne bi bila do kraja jasna da u jednoj televizijskoj emisiji nisam vidio i čuo gostovanje profesora Dejana Jovića, nekada savjetnika bivšeg predsjednika Hrvatske Ive Josipovića, koji je rekao da je Franjo Tuđman pristao na FBiH jer je bio apsolutno uvjeren da će Hrvati, uz svesrdnu podršku Hrvatske i Evropske unije, tu u budućnosti biti jedini politički subjekt, dok će Bošnjaci biti posluga. Ne zaboravimo da je taj isti Franjo Tuđman doktorirao na sporazumu Cvetković-Maček te da je bio vrsni strateg za razliku od Slobodana Miloševića koji je bio obični taktičar“, priča Mustafa ef. Spahić.

Ističe da su Bošnjaci na kraju 20. i početku 21. stoljeća u mnogim stvarima na tlu Evrope bili prvi.

„Najprije, niko se u onim okolnostima s onim vlastitim nemogućnostima odbrane ne bi branio od onolike vojne sile i agresije tri države – Srbije, Crne Gore i od 1993. godine Hrvatske. Jugoslavenska naroda armija je u to doba bila na samom vrhu svjetskih vojnih sila po klasičnom naoružanju. Čitav se dunjaluk tome divio. Nakon 1995. godine na polju politike rekorderi smo u negativnom smislu – po broju političkih stranaka, po bijeloj kugi i po tome koliko mladih ljudi nam odlazi. Očekivati je za desetak godina, što ja, nadam se, neću doživjeti, da ćemo imati više političkih stranaka nego stanovnika. Druga činjenica je da mi u okviru elitocida medijskim linčem naše državne ličnosti bacamo na smetljište povijesti. Tako malobrojan narod je za nešto manje od tri decenije progutao i rastočio pet federalnih premijera (Izudina Kapetanovića, Edhema Bičakčića, Mustafu Mujezinovića, Nedžada Brankovića i Fadila Novalića) i četiri država premijera (Harisa Silajdžića, Hasana Muratovića, Adnana Terzića i Zlatka Lagumdžiju, a na neki način je izgubljen i Denis Zvizdić)“, nabrojao je.

Iako vječiti optimista, Mustafa ef. Spahić govori da sada slabo vidi izlaz iz krize u kojoj su trenutno Bošnjaci i muslimani u cjelini. Podvlači da Mladi muslimani uopće nisu bili grupa s političkim ambicijama, ali da je splet okolnosti doveo do toga da se naposljetku neki aktiviraju. No danas ne vidi ko su ti koji bi mogli, bez svesrdne podrške međunarodne zajednice, biti snaga koja će odbraniti BiH od navale istočnih i zapadnih susjeda.

„Mi sami nemamo snage da se odupremo. Ne bismo se ni odbranili da nije bilo razumijevanja i pomoći međunarodne zajednice. Naravno, najmoćnija zajednica svijeta – SAD – 1995. godine uključila se kako bi pomogla u okončanju agresije na našu državu, a potom i neke evropske sile poput Velike Britanije i Francuske. Po sastavu stanovništva i društveno-političkom ambijentu SAD najlakše mogu i razumjeti BiH. SAD, kao što znamo, nisu nacionalna država, već jedna univerzalna ekonomska carevina. Pitanje svih pitanja krije se upravo u prethodno spomenutoj izjavi Benjamina Disraelija koji je rekao da su u Evropi svi problemi problemčići, ali da je Bosna jedini pravi problem. Pravo je pitanje da li nas prije svega Evropa, sa SAD-om je druga priča, želi, da li nas hoće prihvatiti kao jedan istinski međunarodni ravnopravni politički subjekt? Ako nas ne žele, trebaju nam to javno saopćiti da znamo na čemu smo. Baš kao što je u prošlosti i bivši njemački kancelar rekao Helmut Kohl nekadašnjem turskom predsjedniku Süleymanu Demirelu da je EU zapravo zajednica evropskih kršćanskih zemalja. Ako nas trpe kao egzotičnu, etičku grupu, kao neko sportsko društvo, trebaju nam to reći da se ne rasipamo, da se ne trošimo. Mladi muslimani su, kako rekoh, bili vjersko-moralno-etička organizacija koja je progonjena samo zbog pripadnosti islamu, baš kao što su i aktuelni napadi na političke i vjerske predstavnike Bošnjaka duboko islamofobni. Mora se iskreno reći da su Mladi muslimani dočekali obnovu nezavisnosti BiH prije svega zbog pada Berlinskog zida, urušavanja crvenog carstva komunizma unutar sebe. Pitanje je koliko trenutna zbivanja na globalnom planu pogoduju muslimanima, a samim tim i onima u BiH“, ostavio je otvoreno pitanje Mustafa ef. Spahić.