Posljednji su oktobarski dani. Na Krečane smo poslani da vratimo dio linije. Četnici su prije petnaestak dana u nasumičnom napadu, potpomognuti s dva tenka, uspjeli pomjeriti naše položaje. Puna su dva mjeseca naše linije odbrane na ovom gradačačkom ratištu na udaru agresorskih snaga. Došlo je do pomicanja još nekih naših položaja na Sibovcu, ali su linije i dalje stabilne i održive.

Nas petnaest pribijeno je iza velike međe na samom ulazu u liniju. Niko mnogo ne priča, niko ne “filozofira”. Znamo da moramo izvesti ovaj udar kao pripremu za ulazak ostalih naših jedinica. Dogovor je vrlo jednostavan. Razvući ćemo se u liniju. Nas petnaest. Razdaljina od jednog do drugog bit će po deset metara: frontalni napad “prema pravilu službe”. Meša i Suad ispucat će zolju i jedan projektil iz ručnog bacača. To je naša artiljerijska priprema. Dići ćemo se iz trave, zapucati i tekbirati trčeći prema njihovim rovovima. Pa ko živ, ko mrtav. Hamdija je imao drugi plan, koji nije prihvaćen. Mislio je da bi na lijevi bok trebao otići neko s mitraljezom i da pred sami napad zapuca prema četnicima. Time bi odvukao pažnju na sebe da bi se ostali mogli prebaciti do njihovih rovova. Ideja je naišla na neodobravanje. Jer ako bi propao naš napad, onda bi taj s mitraljezom bio halaljen. Ne bi imao nikakve šanse da se izvuče s položaja.

Ležimo i pušimo u sigurnosti naše linije. Šljemovi su na glavama, grudni rapovi ispunjeni okvirima od po trideset metaka. Meša namješta zolju na svoja leđa, Safet sa svojim pomoćnikom Miralemom stavlja granate za ručni bacač na “samar”.

Neki dedo izlazi iz zemunice s velikom džezvom kahve. Opojni miris miješa se s mirisom jesenje šume. Jedan od momaka koji su tu držali položaje prinosi mu svoju šolju. Dedo ga kulturno odguruje u stranu: “Nije ovo za nas, ovo je za momke koji idu u vraćanje linije, neka se malo okrijepe.”

Momak ostade postiđen po strani, samo dedi s poštovanjem klimnu glavom. Osjećam se pomalo neprijatno, uzimam svoju šolju, ustajem i odlijevam pola ovom momku. Dedo me gleda.

“Nisam neki ljubitelj kahve, a, realno, možda budem u problemu da me ovaj momak mora ranjenog izvlačiti, pa nek’ se i on okrijepi”, rekoh. Dedo se nasmija i udari po ramenu prvog do sebe: “Ima kol’ko ima, djeco, a vi ste naučili dijeliti, pa podijelite, eto, kako najbolje znate.”

Većina linijaša gleda nas s nekim poštovanjem. Znaju oni dobro kako će biti žestoko kada krene napad.

Muhamed me gurnu rukom: “Vidiš, oni ti misle da smo mi kamikaze. Svi koji su dolazili rekli su da ovo pomjeranje linije nije vrijedno žrtava. I, evo, tako je nakon četrnaest dana dočekalo nas... Mi, momci iz Srebrenika, i ovi sretnici iz Gračanice ta smo dobitna kombinacija. Neće nećo, hoće hoćo. E, tako ti je to moj dobri”, objašnjavao mi je Muhamed.

Klimajući glavom, odobravao sam tu Muhamedovu teoriju iako nisam imao pojma je li iko pokušavao ovdje nešto uraditi. Bilo kako bilo, četnici se moraju maknuti iz tog špica. Cilj je da oni više tu ni jednu noć ne zanoće. A ko će ih otjerati, najmanje je važno.

Polahko skupljamo opremu i u koloni krećemo prema uzanom potoku. Gore, ispred nas, ulaz u šumu ličio je na neko grotlo, potpuno zamračen od velikih stoljetnih stabala s ogromnim krošnjama. Šutke stižemo na mjesto koje smo smatrali sredinom šume. Sada je trebalo krenuti dalje prema proplanku.

Privlačimo se do kržljavog grmlja. Ako neko slučajno zapuca, mi smo “donji” jer se nalazimo između linija. Sluh je jedino na što se oslanjamo. Čujemo nerazgovijetan ljudski govor. Susprežemo disanje. Iz njihovih rovova dopire neko lupkanje po zemlji. Zvuk je tup. Kao da se ukopavaju.

Raspoređujemo se po dogovoru i počinjemo puzati. Polahko napredujemo do planiranog mjesta. Ne vidimo njihove rovove. Bit će da su malo ispod samoga vrha čuke.

Mehmed mahnu rukom i pokaza ulijevo prema isturenom rovu. Na samom vrhu putića nalazio se ukopan položaj, najvjerovatnije s mitraljeskim gnijezdom.

Lijevo pored nas Samir daje posljednje upute Hamzi i još trojici vojnika. Oni će biti ta udarna snaga koja će razbiti barem jedan agresorski rov.

Približavamo se četničkim rovovima. Samir podiže ruku. Pokazuje da se raširimo lijevo i desno. Hamza treba dopuzati do bukve i ondje uzeti zaklon. Čim ispali prvi projektil, Armin će ispaliti iz ručnog bacača drugi, a onda Hamza ponovo. Tada mi krećemo. Mehmedova grupa krenut će po dogovorenom redoslijedu.

Polahko pužem nekoliko metara od Hamze i gledam dok se on i Armin privlače ka bukvi. U prsima me steže nešto teško kao nikada do tada. Pokušavam odagnati misli, ali duboko u sebi nešto slutim, iako je sve provjereno dva puta, nešto mi tu i dalje ne štima. Brine me onaj rov na samom putiću – jučer ga nije bilo. Jesu li primijetili naše izviđanje? Ili su to postavili kao zamku, možda unutra nema nikoga?

Gledam na sat, još samo pet minuta do udara. Samir rukom pokazuje na pođemo naprijed.

Ubrzo smo svi u liniji. Na obzorju iznad Krečana naziru se prvi znaci zore. Samir se odupire laktom i daje znak Hamzi. Tren kasnije projektil polijeće ka zemunici praćen jakom eksplozijom. Druga eksplozija, ona iz ručnog bacača, dolazi odmah iza prve stapajući se s plamenom i četničkim jaucima u krošnjama okolnog drveća. Sekundu poslije zatreštali su rafali iz pješadijskog oružja. Komadi balvana raznesenih na bunkerima i grudobranima padaju po šumi.

Kroz dim se čuo povik: “Udriii ih!” Iz šume istrčavaju prvi borci sa Samirom, idu na rovove kao da ne idu na četničku pušku. Odjeknu jedan, a za njim i drugi tekbirrrr, a onda eksplodiraše ručne granate. Dim obavi šumu, grane su se njihale od pucnjave i detonacija.

Mehmedov vod udara posred onog rova na putiću. Dvije detonacije kresnule su gotovo istovremeno. Blijesak potpuno obasja šumu. Okrenut sam leđima prema rovu i mogu na nebu vidjeti tu plavičastu svjetlost prije nego će projektili eksplodirati.

Ogradila se žestoka pucnjava sa svih strana. Očito potpuno iznenađeni, četnici pucaju više nasumično nego što imaju vremena da nanišane. Mi smo već na nekoliko koraka od rova na putiću. Još nema odgovora iz njega i obližnje tranšeje.

Dug skok, kao kad u snu skačeš pa nikako da doskočiš – Miralem i ja našli smo se u tranšeji. Zauzimamo poziciju za napad ulijevo, jer su desno Samirovi momci upali u tranšeje. Pravi krkljanac na sve strane. Meci zvižde na sve strane i završavaju tupo u velikim balvanima iznad naših glava. Nastavljamo naprijed. Ulazimo u rov. Potpuno je razvaljen direktnim pogotkom naših projektila. Svuda razbacani leže dijelovi tijela, komada odjeće, dijelova oružja... Niko od agresorskih vojnika nije preživio.

Krećemo dalje. Lijevo od nas žestoka pucnjava. Čujemo galamu naših momaka i povike četnicima da se predaju. Poneki pucanj iza naših leđa. Više je nego sigurno da su mnogi četnici bez davanja ikakvog otpora iskočili iz tranšeje i pobjegli dolje prema šumi. Pucnji odmah do nas. Rafali na sve strane. Detonacija jedne, pa druge ručne granate. Vika i galama naših momaka. Dva četnika bježe preko tranšeje. Dočekani rafalima, padaju obojica. Jedan je pogođen u glavu, drugi u samrtnom ropcu nekoliko puta pokušava nešto kazati.

Hamdo i Suad trče dozivajući sanitetliju. Meša je ranjen, treba nam pomoć. Mi nismo smjeli ići dalje, trebalo je osigurati ovaj pravac linije dok se ostale snage ne uvedu. Mešu previjaju i izvlače dolje do rovova. Ranjen je u obje noge, ali van životne opasnosti.

Za nepunih sat i po nakon izlaska sunca uspijevamo uvezati kompletnu liniju s našim novodostiglim položajima. Dolje ispod našeg rova s nekoliko momaka stiže i dedo koji nam je pripremao kahvu.

Podiže ruku i selami nas: “Aferim, momci, znao sam ja da ćete uspjeti. Aferim.”

Vedar oktobarski dan donio je još jednu pobjedu. Sve okolo vrvi od naših vojnika. Samir pokazuje prema cesti: “Idemo, mi smo svoj posao ovdje završili.”

Kupimo stvari i polahko krećemo dolje ka cesti, usput se pozdravljamo s vojskom koja nam ide u susret. Lijevo od nas još odjekuju rafali i čuju se prigušene detonacije teškog kalibra. U Gradačcu svira uzbuna za opću opasnost.