Večer je. Početak decembra. Prva ratna godina. Napolju je hladno, gotovo da prelazi u minus. Vrijeme je loženja, a to u ovim uvjetima znači kuburenje, muku s ogrjevom: izreži, iscijepaj, prosuši, unesi, naloži, naloži, i tako po x puta u toku dana, iznesi lug... Sve u cilju da se postigne odgovarajuća temperatura u podrumu, a podrum su tek goli zidovi i ploča, i to uzemljen prostor. Mnogo je teže dostići željeni Celzijus. Osobito ako je ujutro visok atmosferski pritisak pa je potpala gotovo nemoguća misija, a i dim ne smije biti suviše crn i primjetan! Ne dolazi u obzir potpala uz kocke. Mora biti isključivo drvo, i to suho, isjeckano na sitne komade... Svi ti faktori usložnjavaju ionako mučnu atmosferu života humanoidnih krtica, nas “podrumaša” koji smo odlučili ostati živjeti nedaleko od prve linije fronta.

Mora da smo uspjeli postići koliko-toliko ugodnu temperaturu, atmosferu za kakav-takav život, čim smo dobili nove sustanare, male crno-bijele dlakave životinje, prenosnike virusa, bolesti, štetočine, ono čega se užasava cijeli ženski rod bez izuzetka, u narodu poznate pod imenom poljski miševi... Da nije zaraze, možda bih ih pripitomio, davao im hranu. Bili bi mi kućni ljubimci, nužno društvo, kad već vlastitog društva, vršnjaka, nije bilo, kada sadržaji za mlade ne postoje ili su tek periferna tačka u misiji preživljavanja. I nisu izgledali nimalo ružno niti me bilo strah! Naprotiv, u ovim vremenima zla, progona, uništavanja, ubijanja činili su se kao prijatelji. Možda su daleka, bosanska braća planetarno poznatog, umiljatog i mudrog miša Jerryja iz holivudskog crtića.

Dan se prilično “skratio”. S prvim mrakom, kada tama prekriva u dobroj mjeri napušteno, pusto i razrušeno Olovo, postajući prirodni štit od četničkih pogleda i napredne optike s okolnih brda, na ulaznim vratima pojaviše se čika Salih i teta Hata. Djedova generacija, stari kućni prijatelji.

RJEŠAVANJE SVJETSKIH PITANJA

“Izvolite sjesti. Kako ste”, upita mama vremešne starce koji su tek počeli “uživati” svoje penzionerske dane. “Bilo je i boljih dana, al', eto, guramo. Pod starost ovaj rat. Nek' smo zdravo”, reče Salih, zatim, upirući rukom u žućkasto svjetlo žarulje, nastavi: “Ovo kod vas je ko u Vegasu. Kod nas mrak već od pet sati! Nema ni vode. Sva sreća da je banja blizu. Možemo natočiti. Jest da je voda s primjesama sumpora, ali je i dalje voda. Struja je problem. U mraku smo evo već više od tri mjeseca...”

U razgovor se ubaci i teta Hata: “Dino, Nafa te pozdravlja. Čuli smo se preko radioamatera. Dobro je.” Nafa je bila Salihova i Hatina kćerka, mamina najbolja drugarica. Završila je studij biologije početkom osamdesetih. Zaposlila se u “Agrokomercu” u Velikoj Kladuši. U međuvremenu se i udala i tako je “Olovka” ostala u Krajini.

“Kako je Galib”, upita djed. “Dobro je. Sekiramo se svaki put kada ode na liniju. To nam je vječna briga”, reče teta Hata za svog sina. Mama je u međuvremenu pripremila kahvu i donijela slatko od dunja – dio zimnice, onog što smo donijeli iz Kladnja, čini mi se od tetke Dike.

Po “starom dobrom običaju”, za one koji nemaju pristup električnoj energiji, obavezno smo uključivali radio, kao da je vrijeme šezdesetih. Imali smo sreće, mogli smo slušati Radio Bosne i Hercegovine. Nije bilo ometanja signala. Upravo su bile emitirane vijesti. Pravilo je da se ne priča za vrijeme informativnih emisija. Pomno su se pratile vijesti s ratišta diljem zemlje, Salih i Hata s naročitim fokusom na zbivanja u Cazinskoj krajini. Agresor je zaposjedao sve više i više teritorija. Nakon vijesti, uslijedio je tematski prilog o Mastrihtskom sporazumu. Govorilo se o padu željezne zavjese i ujedinjenju Evrope nakon skoro pedeset godina hladnoratovske atmosfere. Prvi put sam čuo i pojam Evropska unija.

Djed je u nekom momentu s dozom frustracije počeo komentirati samu emisiju.

– Kakav kraj! – reče djed.

– Kako misliš, Nedžmija? – upita čika Salih za pojašnjenje.

– Kakva drama dvadesetog stoljeća! Dok se ovi iz istočnog lagera ujedinjuju u jednu Evropu, kod nas klaonica! Bježali smo im bar dvadeset godina po svim parametrima razvoja. Gledao sam kako suše vrećice od čaja na moru da bih ih ponovno mogli koristiti! Česi, Mađari, Rumuni, Poljaci, Bugari, molim lijepo?! A mi ovdje, na pragu dvadeset prvog stoljeća, u vrijeme satelitskih antena i telefona, dok Istočna Evropa slavi slobodu, odlazak i posljednjih ruskih trupa s evropskog kontinenta, čekamo pokolj ili progonstvo. Jedan evropski narod osuđen je na nestanak. U Evropi! Toj istoj Evropi “jedinstva” i lijepih želja. Pustili su četnike. “Ako četnička vojska (djed je ustao i rukom pokazao u pravcu istoka) s Pridvorice, dva kilometra zračne linije od nas, ili ovi iz pravca Luku prodru” – tu je zastao, pa zatim teatralno povišenim tonom rekao – “čeka nas ista sudbina Bratunca, Vlasenice, Višegrada... Logori, klanje, silovanje, ubijanje, premlaćivanje, progon...” – završi djed besjedu, iziritiran valjda tim kontrastom, onim što je čuo na radiju.

– Nedžmija, nemoj tako pred djetetom! – upozori ga Salih.

– Dovoljno je star. Tu istinu znaju svi od 7 do 77 godina! – odgovori djed. Potom nastavi – Salih, tu je i naša snaga. Nema rezervne opcije, nema rezervne domovine. Bosna je sve što imamo! Ako ustuknemo, neće nas biti... Možda tek po historijskim enciklopedijama, poput poglavlja o nestalim indijanskim plemenima!

Potom je napravio nekoliko koraka ukrug, vratio se na svoje mjesto, sjeo, pogledao prema meni i sasvim staloženo, potpuno suprotno maloprijašnjem raspoloženju rekao: “Ne treba se plašiti, niko nije davao šansu ni partizanima protiv Švaba, Italijana... Bio sam godina kao i ti. Vodili su pravedan rat, a to je jače oružje od sve tehnike!”

RATNA DERATIZACIJA

Taj drugi dio govora zvučao je ohrabrujuće, optimistično, uvjerljivo... Ipak, nagnao me na razmišljanje, bolje rečeno promišljanje, uspoređivanje onoga što sam učio iz udžbenika s novostečenim iskustvom rata. Života u ratu. Najjednostavnija definicija rata kaže da je to politika koja se vodi oružanim putem uz primjenu vojne sile. Učili su nas, indoktrinirali, kroz obrazovni program u bivšoj Jugoslaviji još od najranije dobi, odmah nakon što naučite čitati i pisati, da se ratovi dijele na odbrambene i napadačke. Na pravedne i nepravedne. U međunarodnih odnosima Jugoslavija je bila “nesvrstana”. Na jednoj strani bio je “imperijalistički” Zapad, a na drugoj rigidni i represivni Sovjetski Savez. Sjećam se kako je to objasnila učiteljica Hasna negdje na početku četvrtog razreda, kada smo učili o Pokretu nesvrstanih: “Jugoslavija vodi slobodarsku politiku. Nismo za blokovsku podjelu svijeta. Nemamo obaveza niti prema NATO-u, niti prema Varšavskom paktu. Vidite kako je to završilo na primjeru Čehoslovačke šezdeset osme. Poslani su tenkovi. Nama to ne treba!”

Godinama smo učeni da je jugoslavenski oblik socijalizma model kakav treba zaživjeti diljem planete. “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska” – bila je dobro znana krilatica... U suštini, u školi, kroz obrazovne programe, priredbe, praznike i ostale događaje od društvenog značaja, putem medija koji su bili isključivo u državnom vlasništvu promovirane su socijalističke vrijednosti: zajedništvo, kolektivitet, ravnopravnost, antifašizam...

Ipak, oči i duša mlađih generacija bili su usmjereni ka Hollywoodu, MTV-u, NBA-u. Čitava jedna subkultura. Ko se mogao sjetiti ijednog ruskog glumca ili glumice... Ili bolje rečeno, ko nije gledao Toma Cruza u Top Gunu ili Supermana? Ko nije znao za Michaela Jordana i potajno želio leteće “Nike” patike – “Air Jordanke”? Uostalom, je li to i bitno u ovom momentu?!? Nismo učeni o velikosrpskom nacionalizmu, ekspanzionizmu, zločinima u prošlosti počinjenim u to ime!!! Historija je najbitniji predmet koji svaki Bošnjak, još od dječije dobi, treba znati! Posebno onaj dio naroda uz Drinu, krvavu Drinu. Iz tih misli prenu me prijekoran Hatin glas upućen Salihu, koji je uveliko polemizirao s djedom: “Manite se visoke politike. Salih, završi to zašto smo došli. Trebamo kući prije policijskog sata!”

Iz crne torbe Salih je pažljivo vadio alat, dlijeta, malu žagu, kliješta, lijepak i žicu. “Dođi 'vamo da nešto i naučiš”, obrati se meni.

Dobio sam zadatak da prerežem daščicu. Čika Salih upravo je uvijao žicu. Zatim je u daščicu urezao prostor veličine dva kvadratna centimetra. Spojio je žicu i drvo i za nepuna dva sata imali smo četiri klopke za miševe. Postavljene su u uglove manje sobe. Ondje gdje su se čuli miševi. Stavio sam komadiće feta sira. Čulo se siktanje. Mali poljski miševi izvukli su se iz svojih jazbina, ugniježđeni negdje u ladicu kreveta zvanog “sećija Lidija” – made in Stupčanica, lokalna tvornica namještaja. Mogao sam posmatrati, promolio je glavu, osmotrio teren, zatim je izišao i drugi.

Sjedio sam na sećiji. Pažljivo sam razmaknuo spužvu i kroz pregradne daščice, podnice kreveta, posmatrao tu igru. Prvi je miš došao do klopke, a zatim i drugi! Samo što je stupio nožicom na označeni dio mišolovke začuo se prasak, smrtni fijuk opruge koja je potom gotovo prepolovila sićušno tijelo glodavca. Bilo mi ga je žao. Sigurno je to bio brži, čini mi se, i pravedniji način za umiranje od otrova i lijepka, gdje bi se miš ponekad satima koprcao, ako bi se zalijepio, a da prije toga nije progutao dovoljnu količinu otrova.

“Isplatili” smo Saliha s dvije flaše jestivog ulja, dijela od onog što je ostalo u zalihama iz prodavnice. Ujutro sam izbacio dva miša, u toku dana još jednog. Nisu se više čuli niti smo nailazili na brabonjke. Ni traga niti glasa od glodavaca. Ratna deratizacija uspješno provedena! Uklonjeni glodavci. Ostale su još samo najkrupnije, najopasnije, najprefriganije štetočine diljem zemlje. One sa šubarom i kokardom.