Dugo očekivana protuofanziva prošle godine nije uspjela. Rusija je ponovno zauzela Avdiivku, svoj najveći ratni dobitak u devet mjeseci. Predsjednik Volodymyr Zelensky bio je prisiljen tiho priznati novu vojnu stvarnost. Strategija Bidenove administracije sada je održati ukrajinsku obranu do poslije predsjedničkih izbora u SAD-u, u nadi da će iscrpiti ruske snage u dugom ratu iscrpljivanja.

Ova se strategija čini dovoljno razumnom, ali sadrži jednu krucijalno važnu implikaciju i jednu potencijalno katastrofalnu manu, o kojima se još uvijek ozbiljno ne govori u javnim raspravama na Zapadu ili u Ukrajini. Implikacija na Ukrajinu koja stoji u defenzivi na neodređeno vrijeme - čak i ako to čini uspješno - jeste da su teritorije koje trenutno okupira Rusija izgubljene. Rusija nikada za pregovaračkim stolom neće pristati na predaju zemlje koju je uspjela zadržati na bojnom polju.

To ne znači da se od Ukrajine treba tražiti da formalno preda tu teritoriju, jer bi to bilo nemoguće za bilo koju ukrajinsku vladu. Ali to znači da će se teritorijalno pitanje morati ostaviti za buduće razgovore, kao što je Zelenski predložio početkom rata u vezi s Krimom i istočnim Donbasom.

Kao što znamo iz Kipra, koji je od 1974. podijeljen između međunarodno priznate Grčke Republike Kipar i Turske Republike Sjeverni Kipar, takvi se pregovori mogu nastaviti desetljećima bez rješenja ili ponovnog sukoba. Situaciju u kojoj Ukrajina zadržava svoju nezavisnost, svoju slobodu da se razvija kao zapadna demokracija i 82% svog legalnog teritorija (uključujući sve svoje ključne povijesne teritorije) prethodne generacije Ukrajinaca smatrale bi stvarnom pobjedom, iako ne i potpunom pobjedom.

Kao što sam otkrio u Ukrajini prošle godine, mnogi su Ukrajinci privatno bili spremni prihvatiti gubitak nekih teritorija kao cijenu mira ako ih Ukrajina ne uspije ponovno pridobiti na bojnom polju i ako alternativa budu godine krvavog rata s malim izgledima za uspjeh.

Ipak, pristaše potpune ukrajinske pobjede gaje nade koje variraju od pretjerano optimističnih do magičnih. Na magičnom kraju spektra nalazi se ideja, koju je među ostalima iznio umirovljeni general američke vojske Ben Hodges, da se Rusija može poraziti, pa čak i otjerati s Krima, bombardiranjem projektilima dugog dometa.

Ovo je ludost. Ukrajinci su postigli neke zapažene uspjehe protiv ruske Crnomorske flote, ali da bi vratili Krim morali bi biti u stanju pokrenuti masivno amfibijsko iskrcavanje, iznimno tešku operaciju koja daleko nadilazi njihove mogućnosti u pogledu brodova i ljudi. Napadi na rusku infrastrukturu su kap u moru s obzirom na veličinu i resurse Rusije.

Realističnija je sugestija da, stojeći u obrani ove godine, Ukrajinci mogu Rusima nanijeti takve gubitke da—ako ih opskrbe s više zapadnog oružja—mogu uspješno izvesti protunapad 2025. Međutim, to ovisi o tome hoće li Rusi igrati igru na način koji Kijev i Washington to žele.

Čini se da je ruska strategija trenutno drugačija. Uvukli su Ukrajince u dugotrajne bitke za male teritorije kao što je Avdiivka, gdje su se oslanjali na rusku nadmoć u topništvu i streljivu kako bi ih iscrpili stalnim bombardiranjem. Na svakog Ukrajinca ispaljuju tri granate; i dijelom zahvaljujući pomoći Irana, Rusija je sada bila u mogućnosti rasporediti vrlo velik broj dronova.

Kako bi Ukrajinci imali šansu, vojna povijest sugerira da bi im trebala prednost 3 prema 2 u ljudstvu i znatno više vatrene moći. Ukrajina je uživala u tim prednostima u prvoj godini rata, ali one sada pripadaju Rusiji i vrlo je teško vidjeti kako ih Ukrajina može povratiti.

Bidenova administracija potpuno je u pravu kada upozorava da će bez daljnje masovne američke vojne pomoći ukrajinski otpor vjerojatno propasti ove godine. Ali američki dužnosnici također moraju shvatiti da čak i ako se ova pomoć nastavi, nema realne šanse za potpunu ukrajinsku pobjedu sljedeće godine, ili godinu nakon toga. Čak i ako Ukrajinci mogu ojačati svoje snage, Rusija može još više produbiti svoju obranu.

Bidenova administracija ima snažan poticaj testirati predsjednika Vladimira Putina na iskrenost ili neiskrenost njegovih izjava da je Rusija spremna za mirovne pregovore. Uspješan mirovni proces nedvojbeno bi uključivao neke bolne ustupke Ukrajine i Zapada. Ipak, bol bi bila više emocionalna nego praktična, a mirovno rješenje moralo bi uključiti Putinovo odustajanje od plana s kojim je započeo rat, pretvaranje cijele Ukrajine u rusku vazalnu državu i priznavanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine unutar njenih de facto sadašnjih granica.

Jer izgubljeni ukrajinski teritorij je izgubljen, a članstvo u NATO-u je besmisleno ako savez nije spreman poslati svoje trupe da se bore za Ukrajinu protiv Rusije. Iznad svega, koliko god bolan mirovni sporazum bio danas, bit će neizmjerno bolniji ako se rat nastavi i Ukrajina bude poražena.

Izvor: Time