Ne tako davno postojala dominantna kulturna industrija čiji su vlasnici punili džepove ljudima dovedenim iz egzotičnih zemalja iz svih dijelova svijeta kako bi ih evtopska javnost vidjela. Kao da su životinje. Riječ je o kraju 19. stoljeća i početku 20. stoljeća.

Ljudski zoološki vrtovi svoj procvat doživljavaju u kolonijalnoj eri evropskih sila na početku savremenog doba, ali njihovo porijeklo je daleko, Firentinski kardinal Ippolito de Médicis imao 'kolekciju' ljudi različitih etničkih grupa. U njegovim se govorilo više od 20 jezika, uključujući one Tatara, Indijaca, Turaka ili Afrikanaca. Hvatanje ljudskih bića za javno izlaganje, međutim, svoj će vrhunac imati sa ženom po imenu Sara Baartman.

Bilo je to 1810. godine i na pozornici Egyptian Halla na londonskom trgu Picadilly Circus praktično gola crnkinja trpjela je poglede bez poštovanja velike gomile bijelaca. Neki od njih plaćali su više da joj dodiruju noge. Rođena je 1789. godine u današnjoj Južnoafričkoj Republici i pripadala je pastirskom plemenu Khoikhoi. Nizozemski doseljenici oteli su je nakon ubistva muža kada je imala samo 16 godina i prodana je trgovcu koji ju je odveo u Cape Town.

Nekoliko godina kasnije, nakon što ju je maltretirao i tjerao na kućne poslove, engleski hirurg po imenu William Dunlop sklopio je dogovor s njezinim početnim otmičarem s ciljem da je izloži u Londonu. Baartman je stigla u britansku prijestolnicu i postala vrlo poznata, predstavljena među egzotičnim životinjama. Na taj je način dobila nadimak Hotentotska Venera, kojim su nizozemski kolonisti nazivali njeno pleme Khoikhoi.

Do tada je trgovina robljem bila ukinuta u Engleskoj, ali ne i samo ropstvo. Zbog društvenog pritiska koji se počeo dizati protiv ove prakse u Velikoj Britaniji, Baartman je premještena u Pariz, gdje je postala zabava visokog buržoaskog društva tog vremena. Tada se prvi put u historiji počinje govoriti o naučnom rasizmu. George Cuvier, poznat po tome što je bio Napoleonov hirurg, uvjerio je svoje kolege iz različitih disciplina (anatome, fiziologe i zoologe) da proučavaju njeno tijelo. Prisilili su je da se skine potpuno gola a Cuvierov je zaključak bio da je Baartman nastala križannjem životinje i čovjeka.

Godine 1994. Južnoafrička Republika Nelsona Mandele pozvala je da se njeni ostaci vrate u Južnu Afriku, što je bio proces koji je trajao još osam godina. Konačno, 2002. francuska je vlada dopustila da se ono što je ostalo od Baartman vrati u Eastern Cape, njezino rodno mjesto gdje je i pokopana.

Godine su prolazile, a historija ljudskih zooloških vrtova vodi do još jednog imena. Carl Hagenbeck, njemački zoolog i direktor cirkusa, iskorištavao je nebrojene ljude različitih nacionalnosti diljem Evrope za užitak zapadnjaka. Godine 1874. počinje izlagati ljudska bića iz Laponije i Samoe, koja je odjenuo prema kodeksima plemena i smjestio uz harpune i sanke.

Hagenbeck je platio da otmu ljude iz udaljenih područja svijeta, od Eskima do Afrikanaca iz Nuba nacije, danas poznate kao Južni Sudan a njegova je predstava 1877. imala milionsku publiku. U Jardin zooligue d'aclimatation predstavio je 30 različitih etničkih grupa, a slijedeće godine na Svjetskoj izložbi u Parizu vodio je izložbu ljudskih bića dovedenih iz kolonija Senegala, Tonkina i Tahitija. Godine 1889. povodom Svjetske izložbe, izložio je 400 autohtonih Javanaca koje je prisilio da interpretiraju njihovu tradicionalnu muziku. Predstavi u Parizu je prisustvovao slavni Claude Debussy, koji je bio impresioniran.

Početkom 20. stoljeća izložbe ljudskih bića punile su muzeje i teatre Pariza, Varšave, Milana ili Barcelone. Bilo je tako prihvaćeno da u svakom muzeju ili kulturnoj ustanovi postoje domorodački ljudi, obično zatvoreni i goli. Parišku kolonijalnu izložbu 1931. u samo šest mjeseci posjetilo je 34 miliona ljudi. Otprilike u to vrijeme Liga protiv imperijalizma, podružnica Komunističke internacionale, počela je osuđivati užasne ljudske zločine koji su se događali u evropskim kolonijama, zbog čega je društvo počelo biti svjesno okrutnosti počinjenih protiv ovih autohtonih naroda.

Procjenjuje se da je svih ovih godina bilo izloženo oko 35.000 ljudi. Posljednji zoološki vrt ljudskih bića održao se u Bruxellesu tokom Međunarodne i univerzalne izložbe 1958. Naposljetku, razlozi koji su doveli do nestanka nisu bili etički već zato što su se "pojavili novi oblici zabave i ljudima je jednostavno prestalo biti zanimljivo".