Priču o imamu, piscu i alternativnom liječniku, odnosno iscjelitelju, Rasimu Hadžiću iz Tuzle počet ću faktima iz njegove biografije. Rodio se 1951. godine u Kalesiji. U rodnom je gradu završio mekteb i osnovnu školu. Po završetku osnovne škole roditelji ga šalju u školu Nuri Osmanije u Istanbul koju završava 1969. godine. Slijedi mu put u Gazi Husrev-begovu medresu, na kojoj diplomira 1975. godine. Nakon odsluženja Jugoslavenske narodne armije, završava pedagošku akademiju i pravo. Imamsku misiju obavljao je četrnaest godina. Službovao je u džematima na području Dervente, Čelića, Kalesije i Tuzle. Zatim u dijaspori: Hagen (Njemačka), Heiden, Apencel (Švicarska). Devedesetih, kad su se desile demokratske promjene, bio je jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA) i Patriotske lige (PL) u Tuzli. Bavio se i humanitarnim radom. Jedan je od osnivača humanitarne organizacije Crveni polumjesec u Tuzlanskom kantonu. Kao učenik medrese objavljivao u Zemzemu i Preporodu. Objavio je knjige pjesama: Pjesme zvukom stišane, 1974; Ibrahim i njegov sin Ismail, 1991; Putokazi vjernika, 1991; Život Dženneta, 2005; Tražeći čovjeka, 2007; Iznad pedesetih, 2008. i Nevrijeme, 2017. Izdao je, također, i devet romana i drugih proznih djela. Evo njihovih naslova: Ibrahimove žene i djeca, 2010; Dobri, 2011; Tamo kad odemo, 2013; Nesretnici, 2016; Đulka, 2018; Đulka 2, 2019; Stvaranje Adem, a.s., prvog čovjeka i poslanika na zemlji, 2020; Nagrade i kazne, 2021. i Zaduženja, 2022.
KAHVA NA TUZLANSKOJ KAPIJI
Rasima Hadžića dugo nisam viđao, pogotovo u vrijeme korone. Ipak, njegove su knjige stizale do mene. Krajem oktobra, baš u mjesecu knjige, sreli smo se na tuzlanskoj Kapiji, gdje je 25. maja 1995. granata ispaljena sa srpskih položaja na Ozrenu ubila sedamdeset i jednog, a ranila 150 Tuzlaka, čija je prosječna starost bila 24 godine. Svaki boravak u ovom dijelu starog grada Tuzle budi tužno sjećanje na mladost koja je od srpskih fašista i agresora, u jednom trenu, pokošena.
Sjeli smo u jedan od poznatijih restorana u ovom dijelu Tuzle. Odatle se dobro vidio plato na kojem se desio jedan od najkrvavijih zločina za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Podsjetio sam ga na njegovu prvu knjigu Pjesme zvukom stišane, koju je objavio kao učenik medrese, posvećenu tadašnjoj mladosti ove najstarije obrazovno-odgojne institucije na Balkanu. Bila je otkrovenje i osvježenje ne samo u ovoj renomiranoj školi.
O tadašnjoj i svim drugim spisateljskim inspiracijama kazao je: “Za moj rad inspirisale su me životne kušnje. I sve ono što mi se dešavalo u tom vremenu. Inspirisalo me školovanje u Turskoj, prije dolaska u Gazi Husrev-begovu medresu, gdje su mi se dešavale neke interesantne, dobre i loše stvari. Po dolasku u medresu, meni najvoljeniju školu, počeo sam pisati o mom boravku u Istanbulu. U Sarajevu, konkretnije u medresi, bili su specifični uslovi školovanja i naukovanja. Pisao sam pjesme, koje su ponicale iz moje duše, te prozne tekstove o ljudima i pojavama među ljudima. Po završetku medrese, odsluženja vojnog roka i zapošljavanja u džematu pisanje je stalo. Tih godina nisam ništa pisao. Kad se zaratilo inspirisale su me nove životne kušnje i sve ono što mi se dešavalo u tom vremenu. Imalo se šta pisati. Tada je krenulo moje intenzivnije putešestvije pisanja da bih, ovih dana, objavio i šesnaestu knjigu.”
Zanimljivo je da Rasim Hadžić sve primjerke svojih knjige besplatno dijeli ljubiteljima pisane riječi. O tome kaže: “Kada počnem da pišem knjigu osjetim da nemam sredstava da je izdam, a kad je završim odnekud dođe novac, dođu sponzori i omoguće njen izlazak. Oni su me pitali što ne komercijalizujem moje knjige, a ja sam im odgovorio da pišem iz duše i srca o provenijenciji islama, duha, o moralnim vrijednostima. Knjige dijelim kao zekat na ilum, znanje, koje nikad nisam zapostavio. Bog mi je dao da samo zamislim temu o kojoj ću pisati i da mi dobro krene, kao da mi se diktira tekst. Knjiga bude napisana i objavljena za godinu dana.”
LIJEČIO KUR’ANOM I LJEKOVITIM BILJEM
Zanimalo me je kako se snalazio u alternativnom liječenju ljudi. O tome je kazao: “Ja sam primarno – imam. Budući da sam u Turskoj položio neke dionice alternativne medicine, onda sam odlučio da se i u njoj okušam. Alternativna medicina sastojala se od proizvodnje biljnih čajeva, lijekova, mehlema, tinktura, masti. Preda se sam stavio knjigu jednog evropskog travara iz koje sam naučio kako se proizvodi lijek i kako se liječi. Potom sam napravio biljnu apoteku, a ujedno sam se bavio i liječenjem Kur’anom. Liječenje Kur’anom najsnažnije je i najupečatljivije liječenje. Pacijentu sam uvijek nudio i neki od biljnih preparata. Nesporno je da se vrijeme promijenilo, da je čovjek, pa i čovječanstvo, pritisnuto sa svih strana, pogotovo na duhovnoj i moralno-etičkoj strani. Tu se vidi i osjeti utjecaj šejtana zajedno s drugim poteškoćama. U ovo vrijeme javlja se velik broj ljudi. Ima dobrih iscjelitelja, ali ima i šarlatana. Uvijek sam upozoravao na takve ljude, a oni nisu slušali. Recimo, ljudi koji traže pomoć kod šarlatana na kraju opet dođu meni. Šarlatan se može prepoznati i po tome što će, kad mu dođe pacijent, odmah reći: ‘Mojih je toliko i toliko eura ili maraka pa ćemo dalje pričati.’ On, dakle, nije tu da pomogne, nego da uzme pare, da čovjeka u nevolji maksimalno iskoristi.”
Kako je ušao u neke mirnije godine života, u penzionerske dane, haman je skroz ostavio alternativno liječenje, a dodao gas u pisanju. Nada se da će biti još novih knjiga, koje će podijeliti svojim čitaocima.
