Krajem novembra u bošnjačkoj dijaspori boravila je visoka državna delegacija BiH predvođena dopredsjedavajućim Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Bakirom Izetbegovićem, premijerom FBiH Fadilom Novalićem, ministricom vanjskih poslova BiH Biserom Turković, ministrom sigurnosti BiH Selmom Cikotićem, brojnim načelnicima općina, a u zasebnoj posjeti SAD je posjetio federalni ministar Edin Ramić. Sjajni skupovi. Odlična atmosfera. Energija koja motivira i daje nadu. Nadu koja pokazuje da bosanskog i bošnjačkog žara ima i u bošnjačkoj emigraciji. Onog žara koji valja pridodati na patriotsku bosansku vatru.

A kako i ne bi kad se taj žar stvarao u isto vrijeme kao i u Bosni jer historija organiziranja bošnjačke emigracije seže u daleku 1906. godinu. Paralelno kada u BiH nastaju političke partije javljaju se i prve organizacije Bošnjaka u emigraciji. Na koncu, ta emigracija bila je čuvar i podsjetnik na bošnjačko narodno ime u vremenu kada je u Bošnjaka sve utihnulo i prihvatilo pojam Musliman kao nacionalnu odrednicu. Kao u nekoj zaključanoj sehari, čuvalo se ime Bošnjak u bošnjačkoj emigraciji, među njenim intelektualcima, u njihovim časopisima, u djelovanju bošnjačkih emigranata. Sanjao se san o suverenoj bosanskoj državi ravnopravnih građana.

Sjetimo se samo Zulfikarpašića i Bošnjačkog instituta u Zürichu ili intelektualaca oko Bosanskih pogleda - Smaila Balića, Teufika Velagića, Harisa ef. Korkuta, Izeta Serdarevića, Bećira Tanovića, Omera Zuhrića i dr., koji su, teorijski promišljajući nacionalno pitanje Bošnjaka, tumačili ga u kontekstu tadašnjeg i budućeg vremena, referirajući se na bogatu povijest Bosne. Oni kao da su bili svjesni da će se stvarno narodno ime vratiti kao i državna nezavisnost i da to vrijeme treba dočekati spreman.

“Mi odbijamo, za sebe, nacionalizam u svim njegovim oblicima, kao demokrate, kao humanisti, a prije svega kao muslimani. (...) Bošnjaštvo nije nacionalizam, jer njemu manjkaju ekskluzivnost i agresivnost. Bošnjaštvo ne želi da obuhvati sve u Bosni, da sve izjednači.”, pisao je Omer Zuhrić ranih šezdesetih u Bosanskim pogledima.

Nakon devedesetih, posebice poslije Agresije na BiH, javlja se novi talas među bošnjačkom emigracijom, ovaj put dajući joj značajniji organizacijski karakter. Kao nikada u historiji naše emigracije, počinju se osnivati bošnjačka udruženja, organizacije, klubovi, produžnice, džemati, KUD-ovi. Radi se intenzivno na odbrani države od agresije. Skuplja se pomoć. Lobira se. A nerijetki su slučajevi onih koji odlaze u domovinu da je brane.

Danas je u dijaspori stasala generacija mladih i obrazovanih Bošnjaka i Bosanaca. Završili su prestižne evropske škole, rade na značajnim pozicijama. Formirala se i snažna poslovna zajednica, sjajne kompanije, snažni ekonomski pojedinci. Naši Bošnjaci u dijaspori su i politički angažirani. Nalaze se u parlamentima, općinskim vijećima, zauzimaju značajne funkcije u evropskim strankama... Ovaj dojam pojačava činjenica da su u dijasporu stizali najčešće samo s jednim koferom, kao izbjeglice.

Iz ovog konteksta nije teško zaključiti zašto naša emigracija ima taj poseban senzibilitet spram države i zašto je srdačan doček državne delegacije sasvim logičan slijed. Kao i što je logično da takva dijaspora raduje sve bosanske patriote i smeta svim velikodržavnim projektima koji žele podjelu Bosne i rušenje njene državnosti.

Ali, logično je da smeta Dodiku i njegovim medijima. Rušiteljima države. Međutim, zašto to smeta nekim medijima u Sarajevu? Zašto to smeta pojedinim probosanskim strankama?

Zašto smetaju ljudi koji se žele organizirati i glasati u entitetu Republika srpska za zajedničku probosansku listu? Zašto smetaju biznismeni i poslovna zajednica koja želi ekonomski ulagati u državu? Zašto smetaju ugledni pojedinci koji su spremni lobirati za državu, kao i patrioti koji su spremni na svaki način braniti državu ako za to bude potrebe? Zašto smeta veza dijaspore s domovinom?

Na koncu, zašto tim strankama i tim medijima smeta sve ono što smeta Dodiku i destruktivnim srpskim i hrvatskim politikama u Bosni i njenom okruženju? Zašto se u saopćenjima i tekstovima dijaspora pokušava kriminalizirati, predstaviti kao radikalna? Da li je to zbog političke borbe i blata iz kojeg ne uspijevaju vidjeti širi kontekst? Da li zbog kantonalnih fotelja od kojih ne uspijevaju vidjeti državnu kuću? Da li je to vrijedno da se cijela jedna populacija, važan patriotski stub, ugledni evropski građani, kriminaliziraju i dovode u kontekst radikalizma? Ponašanje je to neodgovorno, defetističko, kratkovido i politikantsko, ali i nelogično jer isti oni koji su napadali turneju državnog rukovodstva po dijaspori u zajedničkoj su koaliciji u entitetu RS, pa ne samo da puca državi u noge već to radi i sama sebi.

Ne znamo ima li ova pojava veze sa skrivenom agendom ili zbog jeftinog politikantstva ili zbog neznanja i političke nemuštosti. No, sigurni smo u jedno – sve što rade jako raduje Dodika i secesionističku politiku u Bosni i Hercegovini jer upravo su secesionističke politike instantno pokazale nervozu ogorčenim priopćenjima kada je Bakir Izetbegović spomenuo 80.000 glasova za zajedničku probosansku listu u manjem entitetu. Nisu računali da se dijasporni uspavani div može probuditi. Sada je to puno više od potencijala, sada se od onoga “može” stiglo do “hoće”.