Cionizam je pokret kojem je cilj bio stvaranje nezavisne jevrejske države. Prvi svjetski cionistički kongres održan je od 29. do 31. augusta 1897. u švicarskom gradu Baselu. Predsjedavajući tog kongresa bio je sam osnivač cionizma, Theodor Herzl. On je po porijeklu bio mađarski Jevrej, no veći dio života proživio je u Beču, tada prijestolnici Austro-Ugarske.

Herzl je zamislio svjetski cionistički kongres kao neku vrstu simboličkog parlamenta jevrejske države, koja još nije postojala, ali se na taj način pripremalo njeno stvaranje. Prvi je kongres isprva trebao biti održan u Münchenu, no Herzl ga je premjestio u Basel, i to iz ironičnog razloga. Naime, u Münchenu su se održavanju tog kongresa protivili upravo tamošnji Jevreji. Naime, tada su se mnogi evropski Jevreji protivili cionizmu, misleći da ugrožava njihov položaj među kršćanima u Evropi.

U Baselu je za održavanje kongresa odabrana zgrada gradskog kazina (u to doba riječ kazino nije označavala samo kockarnicu, nego teatar odnosno dvoranu za bal). Na kongresu je sudjelovalo oko 200 poslanika iz čak 17 zemalja. Zanimljivo je da su neke od sudionica bile i žene, njih sedamnaest, no nisu imale pravo glasa (dobile su ga tek slijedeće godine).

Na kongresu je osnovana Cionistička organizacija (kasnije preimenovana u Svjetska cionistička organizacija), s Theodorom Herzlom kao predsjednikom. Ta je organizacija trebala poslužiti kao prethodnica prave jevrejske države. Odmah u Baselu prihvaćena je za himnu znamenita Hatikva (HaTiq’vah – doslovno značenje nada). Za potpredsjednike organizacije izabrani su Max Nordau (također po porijeklu mađarski Jevrej kao i Herzl), te Moses Gaster.

Herzl je nakon završetka kongresa zapisao: “U Baselu sam utemeljio jevrejsku državu. Kad bih to danas rekao naglas svi bi mi se smijali. Za pet godina možda, a za pedeset sigurno, svi će to uvidjeti.”

U Herzlovo doba većina Jevreja nije prihvaćala da je takva nacionalna država prirodna ili ispravna sudbina njihovog naroda. U vrijeme kada je Herzl pisao, cionizam nije imao nikakvih korijena u postojećoj jevrejskoj tradiciji, već je, naprotiv, bio drastično odbacivanje.

Ortodoksni rabini gnušali su se cionizma jer je predložio definiciju jevrejstva koja isključuje vjersku vjeru i praksu. A kad su milioni potlačenih Jevreja istočne Evrope htjeli pobjeći od ugnjetavanja, nisu došli u Palestinu, nego na Zapad, prije svega u Sjedinjene Države.

Dvadeset godina nakon Herzlovog prvog cionističkog kongresa došla je ključna Balfourova deklaracija iz 1917., kojom je britanska vlada dala prednost jevrejskom "nacionalnom domu" u Palestini.

Tome se žestoko usprotivio Edwin Montagu, jedini Jevrej u tadašnjoj britanskoj vladi, i mnogi drugi njemu slični. Pišući londonskom Timesu, Montefiore i David Alexander, predsjednik Odbora zastupnika britanskih Jevreja, osudili su Deklaraciju. Svaka takva ideja da se Jevrejima daju "prava veća od onih koja uživa ostatak stanovništva" Palestine mogla bi samo "dokazati pravu nesreću za jevrejski narod".

Herzl je pokušao diplomatskim sredstvima zaintrigirati evropske nacije za svoju idejom. Nadao se razumijevanju Kaisera Wilhelma II. a na sastanku s Josephom Chamberlainom, britanskim kolonijalnim ministrom, 1903. Herzl je dobio ponudu za osnivanje jevrejske autonomne regije u Ugandi ali predloženo područje jednostavno nije bilo za Evropljane.

U proljeće 1904. Herzl je obolio. Otišao je na liječenje u Donju Austriju, gdje je dobio upalu pluća. Theodor Herzl umro je 3. jula 1904. u 44. godini života i pokopan je u Beču. Njegova želja iz testamenta ispunjena je 45 godina kasnije: njegovi su ostaci preneseni u Izrael i pokopani na nacionalnom groblju Herzlberg u blizini Jeruzalema, koje nosi njegovo ime.

David Ben Gurion je 14. maja 1948. proglasio državu Izrael u Tel Avivu, ispod Herzlovog portreta. Ova država je od samog početka usvojila program pionirskog mislioca: postati dom za Jevreje iz cijelog svijeta koji su u svojoj stvarnoj domovini bili progonjeni, maltretirani ili na bilo koji drugi način izloženi pritisku. Osnivanje ove države zajedničkim dogovorom bio je cilj kojem je takođe težio Ben Gurion - proglašenje nezavisnosti temeljilo se na planu Ujedinjenih naroda o podjeli Palestine.