Osmog marta ove godine dvije su fotografije, spojene jedna uz drugu, prohujale Twitterom i Facebookom i dobro protresle te društvene mreže. Na jednoj je bila lijepa mlada žena, plave kose, u kožnoj jakni, kao Kelly McGillis u filmu Top Gun. U jednoj joj je ruci bila cigareta, u drugoj kalašnjikov. Uz nju je bila fotografija lijepe mlade žene, plave kose, u maskirnim pantalonama. U jednoj joj je ruci bila cigareta, drugom je rukom nešto objašnjavala američkom reporteru koji ju je uslikao negdje oko sebilja na Baščaršiji.

Je li to ista žena, gdje je uslikana, kako se zove, je li još živa, gdje je danas... Bila su samo neka od bezbrojnih pitanja koja su se množila u komentarima fotografija koje su tog dana dijeljene internetom. Neko je prepoznao mladu ženu, kazao da je, hvala Bogu, živa, kazao da je to nastavnica sarajevske osnovne škole nazvane po pjesnikinji Umihani Čuvidini, da predaje Tjelesni odgoj i da se zove Jasmina Slatina-Sućeska.

Kasnije će se ispostaviti da je informacija tek napola tačna. Da je riječ o dvije različite žene, dvije različite fotografije. Da se ime one s puškom i cigaretom u ruci još ne zna, a da je ona druga, u maskirnim hlačama, nastavnica Jasmina iz sarajevske škole u Boljakovom Potoku. Ratnica u čijoj je vojnoj knjižici zabilježeno da je ratovala od prvog do posljednjeg dana Agresije, bila dio poslijeratne Vojske Federacije. I onda odlučila da joj je dosta i vojske i maskirne uniforme. I vratila se poslu za koji je diplomirala na sarajevskom Fakultetu za fizičku kulturu, rodila sina, danas studenta Fakulteta političkih nauka i otišla podučavati djecu.

Žene u Armiji Bosne i Hercegovine, žene koje su donosile slobodu i spas, o njima se ne priča previše. A zaslužile su, itekako. U ovim danima proljeća, kada naviru sjećanja na prve dane Agresije i otpora, dane početka borbe za fiziološki opstanak Bošnjaka, naroda kome je bilo namijenjeno da nestane, baš kao što je bilo namijenjeno i državi Bosni i Hercegovini da nestane, govorit će Jasmina, heroina koja je rat provela s puškom u ruci, puškom koju je sama zarobila. U rovu sa svojim saborcima na nekoliko bosanskohercegovačkih ratišta. Danas uči našu djecu stvarajući od njih ljude. Svaka je priča boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine vrijedna i važna. Ovo je priča Jasmine Slatina-Sućeska.

„Kada je počelo, imala sam 27 godina, taman sam okončala studij na tadašnjem Fakultetu za fiskulturu i razmišljala šta dalje, kako naći stan i posao. Iz Foče sam, iz zgrade preko puta Aladže. U Sarajevu, osim nekoliko kolega, nisam imala niti sam znala ikoga. Stanovala sam na Grbavici i ni danas ne znam kako sam s nje izašla kada je počela Agresija. Uzela sam nekoliko stvari što sam imala i nekako sam došla do Čaršije, a onda uzbrdo, ka Hadži Sinanovoj tekiji.

Roditelji su radili u fočanskoj bolnici, otac Ramiz i majka Arzija. Otac je bio anesteziolog, majka sestra na pedijatriji. Otac je radio sve do nekoliko sati prije nego što su morali otići, krio se po nekim sobama i hodnicima bolnice. Čuvale su ga kolege Srbi, zaista su ga neki od njih pazili i pomogli su mu da izađe iz grada. Srpska vojska je čula da ima neki Bošnjak među doktorima i tražili su ga. Upali su usred operacije i sve izveli van da provjere imena. Pitali su 'ima li neki balija' u sali. Svi su šutjeli, otac je digao ruku i javio se. Jedan od njih ga je vratio nazad rekavši da poštuje to što je otac bio hrabar pa se javio sam.

Nisu ostali još dugo, posljednjim autobusom izašli su iz Foče. Otac, majka, brat i nana. Nana je ostala kod neke familije u Novom Pazaru, otac, majka i brat su produžili ka Makedoniji. Imali su problema, ostavljeni su na ničijoj zemlji, između granice Srbije i Makedonije. Onda je za to čuo neki lokalni imam, došao po njih i odveo ih kod sebe kući. Brat je kasnije otišao za Švedsku. Otac i majka su se odmah nakon rata vratili. Prvo u neku sobicu u Sarajevu, na Dolac-Malti, a onda među prvima u svoju Foču, svojoj kući. U svom su stanu oboje preselili.

Kada smo izašli s Grbavice, nisam znala šta da radim, bila sam sasvim sama. Neke kolege s fakulteta su se 'isparile', ko je imao familiju, otišao je kod njih. Niti sam znala za svoje, niti sam poznavala ikoga u gradu. Motala sam se oko neke pekare na čaršiji jer su tu dijelili svaki dan samun, a ja sam bila gladna. Granata je brzo uništila tu pekaru i onda me je tu u Starom gradu primila kod sebe jedna divna porodica. Bila sam im trinaesta na tanjiru, što su imali pojesti dijelili su sa mnom. Bilo mi je teško jer sam vidjela da se ljudi muče da sebe prehrane, bilo me je sramota da im budem na teretu. Onda sam odlučila da se prijavim u vojsku. Bio je to april ili početak maja 1992. godine. I bila sam u Armiji od prvog do zadnjeg dana Agresije. S puškom u ruci, u rovu.

Sanjala sam da idem kući, tražila sam nekako način da idem što bliže Foči. I onda smo krenuli, bila je to ona, nažalost, čuvena akcije preko Poljina kada smo se mi trebali probiti iz grada. Nosila sam vreću soli, imala na nogama one čuvene Yugosport tene. Puno je ljudi tada izginulo, neorganizovani, neiskusni. Bio je to težak dan. U toj sam se akciji naoružala, zarobila sam sebi pušku. Mi smo krenuli jednim pravcem, druga grupa Fočaka je krenula s druge strane. Ostao im je jedan kolega. Nisu ga mogli izvući. Dođe njegova žena, plače, moli da ga neko izvuče. Ta druga grupa nije htjela. Mi se javimo. Ode nas nekoliko, provučemo se ispod četničke linije, tražimo ga, ali ne možemo da ga nađemo. Bila je mjesečina i nađemo ga po odsjaju prstena na ruci. Bio je to užasan prizor, utroba mu je bila sva raznesena. Ponesemo ga, opet se provučemo između linija i dođemo na našu stranu. U kombi i tijelo donesemo u grad, u onu zgradu preko puta Predsjedništva, gdje su danas političke stranke.

Bila sam u nekoliko jedinica, u Podrinjskoj brigadi, u 14. pješadijskoj brigadi, sve dok nije bila formirana 101. brigada Prvog korpusa. Dugo sam bila u 101. brigadi, bili smo na linijama oko Grbavice, Hrasno Brdo, Milinkladska ulica... Bili smo na Mojmilu, bili smo na Stupu, išli smo na Vareš, na Ponikve. Tamo sam srela Željka Komšića. Na Stupu mi je bilo najbolje. Ubiše te tenkom, ne možeš dići glavu, jedva dođeš do linije. Ali je bilo povrća po baštama, bilo je luka i krompira, samoniklo pa imaš šta jesti i šta skuhati.

Bili smo u akciji kod Vareša i uzeli smo jednu liniju. Znali smo da su na jednoj čuki s desne strane naši, ali oni nisu znali da mi dolazimo, nekako smo prekinuli komunikaciju. Vidjeli su nas k'o na dlanu i samo smo čekali da zapucaju po nama. I ja odlučim da ustanem i da im mašem. Kasnije su mi pričali da su se bili spremili da zapucaju, ali je neko od njih pogledao kroz dvogled i vidio me kako mašem. 'Pa to je naša Jasmina', povikao je i zato nas nisu pobili.

Kada je rahmetli Zamo Dučić postavljen za komandanta, mene su odlučili prebaciti za personalca, iako ja to nisam htjela. Kasnije će biti ona akcija gdje je Zamo poginuo. I danas mi ga je žao, Zamo je bio zaista dobar, ali eto, bila je ta nesretna akcija, s desantom u pozadini gdje je izgubio život. Ja sam tražila onda da me premjeste jer nisam htjela biti u kancelariji ili u pozadini. Skupi se čitav jedan vod i odlučimo da tražimo da nas prekomanduju u Fočansku brigadu, kod komandanta Dževada Hanjalića. To je bila ljudina, inžinjer koji je mogao otići i raditi bilo gdje na svijetu, zarađivati koliko je htio, ali je on ostao braniti ovu zemlju.

Nas su poslali za Goražde, ali smo mi došli do Grepka i nismo htjeli dalje, tu smo ostali sa svojim Fočacima. Bile su nas tri žene u brigadi, ja sam jedina bila u rovu, druge dvije su bile u sanitetu i kuhinji. Tu smo se našli sa svojom rajom, sa svojim Fočacima i tu sam bila sve do pogibije komandanta Hanjalića. Nas su nešto ranije poslali po cigare u Sarajevo, otišli smo kroz tunel i, kada smo se vratili, jedinica se već nakon Hanjalićeve pogibije bila rasula i ja sam se opet vratila u Sarajevo, u svoju 101. brigadu. Tu sam ostala do kraja rata.

Sjećam se, zima je bila, pada Đokin toranj, pa ga mi opet oslobodimo, pa dok ti odeš po neku opremu, on opet padne, pa ga opet vraćaj. Taj mi je Đokin toranj ostao urezan u svijesti do kraja života. Provela sam noći i noći u isturenom rovu. Po danu nema šanse da se pomakneš metra, smjena ti dođe tek kada padne mrak. Zaborave te u isturenom rovu, svi se okolo povukli. Dotrči do mene neki momak, ranjen, viče svi se povukli i onda ti kroz šumu trči, da se spojiš s ostakom jedinice. Linija pukla, svi se povukli, a nas dvoje trčimo kroz šumu, kroz neki potok da dođemo do naših. Ili zimi, zavučeš se u neku rupu, okolo metar snijega, staviš iznad malo najlona da te štiti. Onda najlon potpari kad malo naložiš pa izađeš iz tog skrovišta mokar k'o da si u vodu upao. I sve se to preživi. Odrveniš, bojiš se, ali odrveniš i ideš samo naprijed jer znaš da ne možeš nazad, nemaš gdje nazad. Išlo se srcem, mi smo zaista ratovali srcem na tenkove. Preguralo se nekako. Opstali smo.

Meni je najteže padala samoća, ta razdvojenost od roditelja. Svi su imali nešto, imali su nekoga, neko im je slao pakete. Ja nisam imala nikoga. Uđem u kasarnu, u spavaonici 40 kreveta. Odu ostali na dopust, odu da se okupaju, odu da se sretnu s porodicom, ja ostanem sama, sama među tih 40 kreveta. Kada sam bila u Fočanskoj brigadi, neko je došao praviti reportažu i ja se zezam da svi dobiju paket, a samo ja nikada nisam. I to zaista kroz smijeh. Kada sam nakon nekog vremena došla u Sarajevo, stiže mi paket od neke familije iz Italije. Ko ga je poslao i kako, ne znam. Dobila sam suknju, džemper, čizme, pantalone. Dobila sam veš. Skakala sam do neba od radosti, to je bila neopisiva sreća, to što mi je prvi put neko u životu nešto poslao.

Neki su se snašli, neki se nisu snašli. Niko ne trpi pamet, nakon rata su svi samo svoje podobne gurali. Svi. Žao mi je što smo se nekako rasuli, svi na svoju stranu. Trebali bi više vremena provoditi skupa, ali svima su nam ostale posljedice. Ima trauma, sanjam često, sanjam skoro svaki dan.

Pred kraj su nas rata poslali u Bradinu, u kasarnu na nekakvu obuku. Trči gore-dolje, radi vježbe. Tada su nas sve strpali zajedno, i kuharice i sekretarice, sve žena što je bilo, a mene je to nerviralo. Mene je već do tada rat oblikovao. Ali kao i uvijek u životu, ako nemaš nikoga iza sebe, prođeš najgore. I tada sam tražila da me premjeste u Goražde. Već je bilo potpisano primirje, otišla sam u Goražde. Ostala sam još neko vrijeme u vojsci i odlučila se vratiti u Sarajevo i tražiti posao. Aplicirala sam trinaest puta i trinaest puta su me odbili. Moj je rahmetli svekar bio Hasan Sućeska, on i njegova supruga povukli su neke veze i dobila sam posao nastavnice tjelesnog odgoja, danas predajem djeci u Osnovnoj školi 'Umihana Čuvidina'.

U Foču sam prvi put nakon rata otišla kada su se roditelji vratili. Oni su u početku imali malo problema, ali nisu u svom haustoru, jer su tu stanovali ljudi s kojima su se roditelji pazili i prije rata i nikad nismo s njima imali problema. Ovi novi su pravili probleme. Stari stanari i danas paze na naš stan, uzmu poštu. Čujemo se s njima, komuniciramo. Moju su mamu pazili sve do pred smrt kad je bila na postelji, jer ja nisam mogla biti stalno uz nju. Taj komšiluk je ostao zaista pravi, dokaz da u teškim vremenima ima ljudi. Uvijek ima ljudi.

Svi su znali da sam bila u Armiji, ali nisam zbog toga imala problema nikada, jednom me je samo sreo na ulici u Foči čovjek kojeg sam dobro poznavala od prije rata, koji je mene počeo provocirati. Pitao me je nasred ulice jesam li bila u Armiji, ja sam stala i rekla: 'Jesam, u čemu je problem?' Poslije toga me više niko nikada nije pitao za to. Ljeto provodim tamo, na Tjentištu ili na kupanju u Sutjesci. Meni je tamo lijepo. To je moje.

Moj je čitav život dokazivanje. Dokazuješ se u jedinici, postoji otpor prema ženama u vojsci, ali bude dobro kada ljudi naviknu na tebe, kada shvate da možeš sve isto kao i oni, kada se dokažeš na terenu. Onda se moraš iznova dokazivati u svakoj novoj jedinici, u svakoj novoj brigadi, moraš se dokazivati komandantima. Moraš se svakome dokazivati na poslu.

Zanimljivo da nismo ništa dobili nakon rata, ni neku pomoć roditeljima za povratak niti smo suprug i ja dobili neki povoljan kredit. Sve sami i svojim rukama. Kada bude neka godišnjica ili okupljanje 101. brigade, mene ne zovu. Boli to, boli i mene i supruga. Pravili su neku monografiju. Nisam znala ni da su je napravili. Kažu da će mi je donijeti, ali mi je nikada nisu donijeli. Ista je stvar s jednom kolegicom, Sabinom, koja je bila u 102. brigadi. Ni nju ne spominju.

Ja i ne pričam puno gdje sam bila, ne pričam da sam ratovala, ali sam sretna što sada predajem djeci svojih saboraca, to je lijep osjećaj, da smo preživjeli i da nas ima. Nakupilo se dosta staža, što vojnog, što u školi s djecom. Još malo, još pet godina i u penziju. Super su mi djeca. Sve ih volim. Ali sada najviše volim ovaj svoj jedan peti razred. Bučni su, galame, stalno nešto pričaju, ali slušaju i rade, snažni su, daju sve od sebe. U toj djeci jednostavno vidiš da ima damara, da će biti nešto od njih. Ovi stariji me brinu, osmi, deveti razredi. Tu djecu pojedoše kompjuteri i mobiteli, to je mrtvilo, njih ništa ne interesuje. Tik-tok generacija. Tako se i oblače. Curicama džaba pričati, džaba pojašnjavati da moraš imati i dnevnu i noćnu garderobu, imati i nešto klasično u ormaru, i pantalone i sako i svečanu haljinu, ali i trenerku u kojoj ideš samo do granapa. Za njih samo postoji jedno, ta 'pink' moda. Valjda to vide od onih tiktokera.“