Azija je u kratkom periodu bila domaćin održavanja nekoliko značajnih međunarodnih konferencija, od kojih je svaka na sebi svojstven način, kao središnju tematiku i odaslane poruke, imala uređenje svjetskog poretka, iskazavši jasno želje arapskih država za jačanjem političkog kursa i opredjeljenja ka multipolarnom globalnom poretku kao realnoj alternativi monopolarnom poretku, koji traje od 1990. do 2017. godine.

Prva konferencija je bila redovni arapski samit pod pokroviteljstvom Kraljevine Saudijske Arabije, koji je održan 19. maja u Džedi. Ovaj samit značajan je po tome što je za vrijeme njegovog zasjedanja obznanjen prihvat i inicirana reintegracija Sirijske Arapske Republike u Ligu arapskih država. Ovaj značajni diplomatski događaj desio se nakon 12 godina odsustva Sirije iz Arapske lige. Bila je prilično nestvarna scena vidjeti sirijskog predsjednika Bashara al-Assada među arapskim šefovima država nakon 12-godišnjeg prekida diplomatskih odnosa između Sirije i mnogih arapskih zemalja, uključujući zemlju domaćina Saudijsku Arabiju. Zvaničnom povratku Damaska pod okrilje Arapske lige prethodilo je nekoliko godina diplomatskih napora na planu približavanja Sirije i bogatih zaljevskih arapskih monarhija. Posebno je bila intenzivna saradnja i razmjene posjeta na najvišem nivou između Damaska i Abu Dhabija, kasnije su primjer Abu Dhabija počele slijediti i druge države. Treba podsjetiti da je Saudijska vlada donedavno bila prilično hladna prema naporima nekih arapskih zemalja da ponovo prihvate Siriju u Arapsku ligu. Međutim, nakon dinamičnih diplomatskih aktivnosti i lobiranja saudijskih saveznika, vladajuća saudijska dinastija omekšala je svoj raniji stav glede Sirije i odlučila prihvatiti snažan arapski konsenzus koji je omogućio da se Damask vrati pod okrilje Arapske lige. Po svemu sudeći, promjeni stava Rijada doprinijelo je više faktora, ali ponajviše normalizacija diplomatskih odnosa između Irana i Saudijske Arabije, koji je uspjela postići diplomatija Pekinga u martu 2023. Pored prisustva sirijskog predsjednika Assada na nedavnom arapskom samitu u Džedi, analitičare je iznenadilo prisustvo predsjednika Ukrajine Volodimira na plenarnoj sjednici samita. Zelenski se odazvao pozivu Vlade Saudijske Arabije, a samit je planirao iskoristiti kako bi pridobio arapsku podršku za Ukrajinu, koja je već više od 15 mjeseci žrtva ruske agresije.

Javni i prikriveni ciljevi SAD-a

Zanimljivo je da arapske zemlje nisu eksplicitno stale na stranu Ukrajine, koja se našla na udaru daleko moćnije Rusije. Arapske zemlje nisu željele zauzimati stranu u ovom kompliciranom sukobu koji je već odavno prerastao u posrednički rat između Rusije i kolektivnog zapada, odnosno Rusije i SAD-a kao predvodnice NATO alijanse. Članice Arapske lige žele ostati u dobrim odnosima s Moskvom i stoga nisu bile spremne antagonizirati ovu veliku silu iz niza razloga, preferirajući retoričko zalaganje za obustavu sukoba i pronalaženje mirovnog rješenja za rat u Ukrajini. Kritičari ukrajinskog predsjednika optužuju da ne pokazuje dovoljno spremnosti za diplomatsko rješenje krize budući da ima bezrezervnu podršku zapada na čelu s Washingtonom u istrajavanju na vojnoj opciji koja u konačnici računa na oslobađanje kompletne teritorije koja je sada pod ruskom okupacijom. Teoretičari globalne politike i ozbiljni posmatrači rusko-ukrajinskog sukoba vjeruju da se ukrajinski rat ne može završiti vojnim sredstvima jer Ukrajina nema kapacitet da porazi Rusiju, ali ni Rusija nije pokazala sposobnost da ostvari svoje vojne ciljeve u Ukrajini. Kritičari beskompromisnog stava ukrajinskog predsjednika koji isključivo insistira na vojnom rješenju ukrajinske krize, koja svakodnevno odnosi nove žrtve, drže da Zelenski uopće nema sposobnost autonomnog odlučivanja i da je podložan volji Washingtona i radikalnih jastrebova ukrajinske duboke države koji kontroliraju njegovu administraciju, a koji imaju ambicije ne samo da oslobode kompletna okupirana područja nego žele i da poraze Rusiju u Ukrajini, da prebace sukob na teritoriju Rusije, da isprovociraju pobunu koja bi rezultirala smjenom režima u Moskvi i u konačnici podijele Rusiju na manje državne jedinice.

Ozbiljni američki teoretičari međunarodne politike ovakve ambicije Kijeva smatraju fantazijom. Tako savremeni teoretičar međunarodnih odnosa i profesor Univerziteta u Chicagu John Mearsheimer vjeruje da je Rusiju naprosto nemoguće poraziti jer, ako bude dovedena u poziciju da izgubi rat u Ukrajini, Rusija bi mogla posegnuti za upotrebom taktičkog nuklearnog oružja na teritoriji Ukrajine, a to bi moglo izazvati katastrofalne posljedice. Mearsheimer smatra da bi u tom slučaju bilo koja američka administracija obustavila pružanje pomoći Ukrajini i učinila sve što je u njenoj moći da zaustavi ukrajinski rat. Mearsheimer vjeruje da konačnog rješenja ukrajinskog sukoba neće biti zadugo, da će Rusija vjerovatno okupirati još nekoliko oblasti na istoku i jugu Ukrajine, uključujući i lučki grad Odessa, i da će doći do zamrzavanja sukoba koji bi nekada kasnije mogao eksplodirati.

Arapski svijet pragmatično je zauzeo je neutralan stav prema rusko-ukrajinskom ratu, koji naučnici označavaju nezgodnom neutralnošću, kako je jedan svoj tekst naslovio Emir Hadžikadunić, bivši bosanskohercegovački diplomata i akademik koji se bavi međunarodnim odnosima. Neki analitičari, poput Mearsheimera, doajena realpolitike u međunarodnim odnosima, tvrde da su pomenuti sukob zapravo isprovocirale Sjedinjene Države i NATO i da Zapad danas vodi posrednički rat protiv Rusije na teritoriji Ukrajine. Arapske zemlje su stava da to nije njihov rat i da o tome neće ni razgovarati. Arapske zemlje ponavljaju da se zalažu za mir u Evropi, ne krijući da su na strani uspostavljanja multipolarnoga svijeta u kojem će i one moći zauzeti mjesto koje im s pravom pripada.

Strah od Kine

Samit u Džedi poklopio se sa samitom najmoćnijih sedam država svijeta G7, čiji je domaćin bio Japan od 9. do 12. maja 2023. u gradu Hirošima. Na marginama samita u Hirošimi lideri kvadrilateralnog sigurnosnog dijaloga, platforme u Indopacifičkom regionu poznate kao QUAD, a koja uključuje SAD, Indiju, Japan i Australiju, okupili su se na trećem susretu od 2021. do danas. U isto vrijeme, američki predsjednik Joe Biden sastao se s japanskim premijerom Fumiom Kishidom i predsjednikom Južne Koreje Yoon Suk-yeolom, i to u kontekstu trilateralnog saveza SAD-a, Japana i Južne Koreje. Trojica lidera razgovarala su o načinima kako ovu vrstu trilateralne saradnju podići na još viši nivo, uključujući i koordinaciju odgovora na nuklearne i raketne prijetnje iz Sjeverne Koreje i pitanjima koja se tiču „ekonomske sigurnosti“, diplomatska krilatica koja obično podrazumijeva odgovor Washingtona i saveznika u sjeveroistočnoj Aziji na ekonomske i sigurnosne izazove koje predstavlja Kina, kao i preciznije usklađivanje zajedničke strategije u indopacifičkom regionu u širem smislu.

Kritičari američke politike u regiji prigovaraju da se ni domaćini samita, a ni gosti nisu našli za shodno prisjetiti se atomske katastrofe koju je krajem Drugog svjetskog rata u Japanu izazvala upotreba dvije atomske bombe bačene na Japan. Sve je više historičara u novije vrijeme koji vjeruju da je ovo razorno američko oružje bez vojne opravdanosti bačeno na dva japanska grada, Hirošimu i Nagasaki. U ovom slučaju žrtve su bili civili, a sam čin američkog atomskog bombardiranja Japana je, navodno, bio primarno adresiran prema Moskvi, koju su američki stratezi, unatoč činjenici da su bili saveznici u borbi protiv nacizma i fašizma koji su porazili, identificirali kao budućeg konkurenta za globalnu nadmoć, na isti način na koji je u proteklih nekoliko godina Washington Kinu označio kao potencijalnog konkurenta u nadmetanju za globalni primat. Samit u Hirošimi nedvosmisleno je također potvrdio opredijeljenost američkih saveznika na istoku Azije da nastave jačati saradnju u domenu ekonomije i sigurnosti, što kritičari smatraju podređenim odnosom prema Japanu, čija je politika u potpunosti subordinirana strateškim ciljevima Washingtona u regiji i na globalnom planu.

Još jedan važan samit održan u Aziji, prvi ove vrste, organizovan je u kineskom gradu Xi'an. Njegov domaćin je bio kineski predsjednik Xi Jinping. Samitu su prisustvovali šefovi država Srednje Azije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana, Turkmenistana i Uzbekistana, pet bivših sovjetskih republika srednje Azije. Učesnici samita u Xi'anu složili su se da jačaju saradnju, uključujući i pružanje otpora stranom uplitanju u unutrašnja pitanja ove dinamične regije koja poprima važno mjesto u borbi najvećih svjetskih igrača za dominaciju globalnom politikom. Posebno je istaknut značaj suprotstavljanja tzv. „obojenim revolucijama“ u zemljama regiona. Kineski predsjednik održao je niz sastanaka sa svojim kolegama iz Srednje Azije.

Pomenuti samit održan je u kontekstu energičnih diplomatskih nastojanja Pekinga da se suprotstavi, kako je navedeno u medijima, zapadnim strategijama koje imaju za cilj obuzdavanje Kine. Navodno su kineski politički planeri samit globalne sedmorke G7 u Japanu, pod vodstvom Washingtona, iako se na njemu Kina nije eksplicitno pominjala, protumačili kao neoboriv dokaz postojanju ovakvih antikineskih strategija. Konačni rezultat samita G7 u Hirošimi Kina, naravno, nije pomenuta po imenu, ali nema sumnje da su čelnici G7 imali na umu Peking kada su u objavljenom kominikeu iz Hirošime 20. maja istakli da će koordinirati svoj pristup ekonomskoj održivosti i ekonomskoj sigurnosti kroz politiku diversifikacije i produbljivanja partnerstava, te smanjenjem rizika.

Evropska politika reduciranja rizika

Na sličnom fonu, smatraju kritičari G7 u Pekingu, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je u svom izlaganju o budućoj politici Evrope prema Kini kazala da će temeljiti evropsku politiku na reduciranju rizika, ali ne i na povlačenju evropskih zemalja iz poslovnih veza s Kinom. Terminologija koju zapadne države u novije vrijeme sve više koriste, npr. ekonomska prinuda, eufemizam je kojim zapadne zemlje, odnosno njihovi zvaničnici i diplomati, žele skrenuti pažnju na neke elemente tržišne prakse koje koristi Kina. Zanimljivo je napomenuti da su lideri grupe G7 preuzeli obavezu prikupljanja 600 milijardi dolara za finansiranje kvalitetne infrastrukture kroz program Globalnog infrastrukturnog investicionog partnerstva, koristeći ovu platformu kao kontrastrategiju kineskoj ambicioznoj inicijativi „Pojas i put“. Kineska vlada je to protumačila kao pokušaj podrivanja ovog najvećeg globalnog infrastrukturnog projekta u novijoj povijesti čovječanstva, koji je inicirao predsjednik Kine Xi Jinping u Kazahstanu 2013. g. Peking inicijative ove vrste tumači kao napad na svoju ekonomiju i najavio je uzvratiti adekvatnim protumjerama.

Treba biti iskren i priznati da je formulacija zajedničke izjave koju su lideri QUAD-a dali u Hirošimi 20. maja bila prilično suzdržana i neutralna jer se u njoj Kina nije spominjala. Lideri G7 su se složili da žele Indopacifički region, prostor koji užurbano postaje epicentar globalne borbe za primat u svijetu, očuvati stabilnom, mirnom i prosperitetnom, te kako žele uspostaviti situaciju u kojoj nijedna država neće dominirati i u kojoj će predvodnici političkih procesa biti vodeće regionalne multilateralne institucije, Asocijacija zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), Forum pacifičkih ostrva (PIF) i Asocijacija regije Indijskog okeana (IORA), čiju volju treba poštovati. Sasvim je jasno da većina zemalja članica pomenutih regionalnih tijela ima inklinacije za održavanje dobrih odnosa s Kinom. Zemlje ovih subregija ne žele se miješati u antagonističke odnose i sporenje oko moći i kontrole regije između SAD i Kine i jasno je da ne žele eksplicitno se staviti na stranu Zapada.

Pomenute konferencije ili samiti na vrhu uglavnom odražavaju zajednički sentiment i indikator su korjenitih promjena koje se u novije vrijeme dešavaju u svjetskom poretku. Te promjene ukazuju na činjenicu da Zapad, predvođen Washingtonom, odnosno administracijom predsjednika Bidena, na sve moguće načine pokušava ostatak svijeta pridobiti za one politike i stavove koje su kompatibilne s ciljevima i interesima SAD-a. Međutim, ponašanje većine arapskih i afričkih zemalja i mnogih drugih zemalja u Aziji demonstrira da te zemlje nemaju identične poglede Washingtona o tome kako bi trebalo urediti i upravljati svijetom. Termin koji se isuviše koristi u diskursu zapadnih diplomata, akademika i političkih zvaničnika, npr. “međunarodni poredak zasnovan na pravilima”, iako je postao dio rituala i mantra zapadnih diplomata, jednostavno nije široko prihvaćen u mnogim dijelovima ostatka svijeta zato što ta pravila, s njihove tačke gledišta, odgovaraju samo interesima Zapada. A ove kolonijalne politike SAD, Velike Britanije, Francuske i drugih evropskih zemalja narodi Azije, Afrike i obje Amerike i dalje se s užasom sjećaju. Ako se tome doda činjenica da je većina nezapadnih zemalja dugo bila žrtva zapadne kolonizacije, skepticizam prema zapadnim političkim aršinima sve je izraženiji ne samo u masama već i elitama nezapadnih zemalja.

Cijena života Ukrajinaca i Palestinaca

Dovoljno je uporediti principe koje Zapad tvrdi da brani u Ukrajini s njihovom irelevantnošću, iz perspektive istog Zapada, s palestinskim pitanjem i izraelskom okupacijom palestinskih i arapskih teritorija nakon okupacije 1967, kako bismo shvatili zašto je to tako. Nema sumnje da je SAD s jedne strane pokretačka snaga koja pruža najenergičniju podršku u ime Zapada Ukrajini u njenoj legitimnoj borbi protiv ruske agresije. No, ono što je teško razumjeti za narode i političko vodstvo većine arapskih i općenito nezapadnih država jeste činjenica da su Amerikanci za vrijeme prethodne administracije Donalda Trumpa priznali izraelski suverenitet nad okupiranom Golanskom visoravni, teritoriji koja je po međunarodnom pravu suvereni teritorij Sirije. U ovom slučaju Washington je postupio u suprotnosti s Poveljom UN-a, na koju se SAD danas poziva kao principa zbog kojeg tvrdi da podržava Ukrajinu. Bidenova administracija nije ni prstom makla da promijeni odluke Trumpove administracije. Ovakav cinizam Washingtona i očigledni dvostruki aršini proizveli su revolt arapskih naroda, ali i drugih zemalja u Aziji i u Africi. To ih je potaknulo da više ne žele podržati liniju Washingtona, posebno kada je riječ u američkim nastojanjima da ih animira kao saveznike u suprotstavljanju politikama Rusije i Kine.

Ako arapske, srednjoazijske ili jugoistočnoazijske političke samite i njihove zaključke i poruke uporedimo s centralnim temama i zaključcima zemalja članica grupacije G7, primijetit ćemo da postoje oprečni stavovi kada je riječ o konceptu uređenja svijeta. Jasno je da u većini zemalja tzv. globalnog juga ili istoka raste sve snažnije opredjeljenje i samopouzdanje i vjera ne samo u nužnost već i u neminovnost multipolarnog globalnog poretka u odnosu na dosadašnji amerikocentrični monopolarni poredak tzv. globalne liberalne hegemonije.

Zemlje u razvoju usaglašene su oko tvrdnje da Zapad pod vodstvom SAD-a ne vodi računa o novim realitetima koje je generiralo 21. stoljeće. Kritičari amerikocentričnog poretka na račun Zapada upućuju kritike da arapske i druge nezapadne države nisu spremne prihvatiti, kako kažu, neokolonijalnu politiku zapada. Na ovakve optužbe Zapad, a posebno SAD, ranije se ne bi obazirao, jer bi to bila isprazna naklapanja iza kojih ne stoji stvarni otpor i mogućnost alternative. Svaki otpor ranije je bilo lahko ugušiti brojnim instrumentima iz arsenala diplomatskih i vojnih strategija Zapada. Danas to više nije tako. U odbranu nezapadnih zemalja, pored Irana, sve više otvoreno staju Kina i Indija, a ne samo Rusija. Prema tome, multipolarnost svakim danom postaje neminovnost globalnih odnosa.

Sudbinu multipolarnosti odredit će odnos SAD-a i Kine, Rusije i SAD-a, ali ponajviše odnos Indije prema Rusiji i SAD-u. Indija kao najmnogoljudnija država na svijetu u stanovitom je raskoraku između historijskog partnerstva Delhija s Moskvom i mogućeg, ali ne apsolutno izglednog strateškog savezništva sa SAD-om.