Podaci o rođenju i najranijoj mladosti Ferhad-paše Sokolovića, kao što je slučaj i s drugim znamenitim ličnostima iz 16. stoljeća, ostali su nepoznati. Korić piše da je on vjerovatno, prema instrukcijama Mehmed-paše Sokolovića, devširmom iz Bosne prispio na osmanski dvor jako mlad. “S obzirom na to da je ubijen 1590. godine u punoj muževnoj dobi, pretpostavlja se da je rođen između treće i četvrte decenije 16. stoljeća. Prema Pečeviji, nakon završenog obrazovnog procesa na osmanskom dvoru, prva značajna funkcija na koju je Ferhad postavljen bila je funkcija ulufedžibaše, odnosno zapovjednika lahke konjice”, piše Korić.

Iako nije pronađena sultanska odluka koja bi to potvrdila, prihvaćeno je i rašireno mišljenje da je Ferhad Sokolović imenovan sandžak‑begom Kliškog sandžaka. Korić, na osnovu dostupnih izvora, utvrđuje da je Ferhad-paša postavljen za sandžak‑bega u Klisu nakon Sigetskog boja, u jesen 1566. godine.

“Nedugo nakon smrti sultana Sulejmana pod Sigetom 1566. godine, veliki vezir Mehmed-paša Sokolović postavio je svoje bliže i dalje srodnike na čelo nekoliko pokrajina Osmanskog carstva. Među njima i svog amidžića Ferhada Sokolovića, koji je s funkcije ulufedžibaše unaprijeđen na položaj sandžak‑bega Kliškog sandžaka. Dolaskom odgovornog i sposobnog Ferhad-bega Sokolovića na navedenu funkciju, ovaj dio Osmanskog carstva dobio je sposobnog upravitelja i vođu, naklonjenog i svojim vojnicima i ostalim podređenim”, objašnjava Korić.

Kliški sandžak, kao pogranična teritorija u Dalmaciji, dugo je imao karakter krajine, iako su vojne aktivnosti osmanskih centralnih vlasti u 16. stoljeću češće bile usmjerene na Ugarsku nego na Veneciju. Pa ipak, piše Korić, on je učestvovao u Kiparskom ratu (1570–1573) i vojnim akcijama u zadarskom zaleđu, a odigrao je značajnu ulogu i u vraćanju tvrđave Novi iz mletačkih ruku, kao i u pohodima na Istru 1572. godine.

Sandžak‑bezi Bosanskog sandžaka, navodi Korić, bili su prvi među ostalim upraviteljima susjednih sandžaka jer su imali rukovodeću ulogu u svim osmanskim osvajačkim akcijama prema susjednim habsburškim i mletačkim teritorijama u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.

“Ferhad-beg Sokolović je postao bosanski sandžak‑beg još početkom 1573., a ne 1574. godine, kako je do sada u literaturi navođeno. To potvrđuje i jedna naredba s Porte, iz marta 1573. godine, naslovljena na bivšeg kliškog, aktuelnog bosanskog sandžak‑bega, njegovu ekselenciju Ferhad-bega”, piše Korić, ističući da je Ferhad-beg na ovom položaju naslijedio svog rođaka Mehmed-bega Sokolovića. Prva Ferhad-begova aktivnost, kao sandžak‑bega Bosanskog sandžaka, bila je provođenje odredbi mirovnog ugovora između Osmanskog carstva i Mletačke republike potpisanog u martu 1573. godine.

Postavljanje Ferhad-bega za sandžak‑bega Bosanskog sandžaka bio je još jedan u nizu dobro planiranih poteza velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića.

“Nakon što je Ferhad-beg kao Kliški sandžak‑beg, u skladu s osvajačkim planovima Porte, proširio granice Osmanske države prema Mletačkoj republici te učestvovao u njihovoj legalizaciji, došlo je vrijeme da istu taktiku primijeni i prema Habsburškoj monarhiji. Stoga je naredni Ferhad-begov cilj bio usmjeravanje svih raspoloživih resursa i snaga na osvajanje prostora između Une i Kupe i sjeverno od Save. (...) Ferhad-beg je nastojao pripojiti navedene predjele Osmanskom carstvu, a naročit trud ulagao je u osvajanje najvažnijeg strateškog cilja u tom području, tvrđave Bihać”, navodi Korić.

Za buduće vojne aktivnosti Ferhad-begu bila je potrebna izuzetno snažna artiljerija, jer je tvrđava Bihać bila jedna od najbolje utvrđenih i čuvanih pograničnih habsburških utvrda. Iz osmanskih dokumenata vidi se da je Ferhad-beg u tom periodu pojačao eksploatiranja željezne rude iz lokalnih rudnika i izradu đuladi i topova većeg kalibra. Korić navodi da su rudnici Kamengrad i Stari majdan bili izuzetno važni za napad na Bihać.

“Blizina rudnika i topolivnice graničnoj liniji bila je od praktične koristi. Prema Uzuncarsiliju, u rudniku Kamengrad godišnje se proizvodilo oko 24.000 komada đuladi za velike, srednje i male topove”, piše Korić, ističući da je Ferhad-beg još dok je bio kliški sandžak‑beg poslao zahtjev da se u ovim rudnicima izlijeva topovska đulad. To svjedoči o Ferhad-begovom vizionarstvu i pomnom planiranju svakog vojnog pohoda. Prije napada na gradove na sjeverozapadu, Ferhad-beg je bio zapovjednik osmanske vojske u Budačkom boju 1575. godine. Kao nagrada za veliku pobjedu, s Porte su mu poslani sablja i sultanov ogrtač, a prihodi su mu uvećani za 4.000 akči.

Do značajnih osvajanja na području sjeverozapadne Bosne dolazi upravo nakon Ferhad‑begovih osvajačkih pohoda, kada u posjed Osmanske države ulaze Bijela Stijena, Jezero, Cazin, Hojsićev grad, Minići, Bužim (1575/1576), zatim Podzvizd, Vranograč, obje Kladuše, Zrin, Ostrožac i Mutnik (1577), pa Todorovo i Gvozdansko (1578), potom i Cetin, Klokoč i Perna 1584. godine. Znameniti Bihać na Uni osvojen je tek 1592. godine. Nakon Budačkog boja, Ferhad-beg je zauzeo skoro sve gradove u okolini Bihaća, iz čega se vidi da su njegove akcije bile brižljivo smišljene i dobro provedene. Ferhad-begu Sokoloviću su ti gradovi bili potrebni kako bi osigurao sigurniju prilaz Bihaću.

Nakon osvajanja krajiških gradova, iznosi Korić, nadvojvoda Karlo sazvao je 1577. godine u Beču veliko povjerenstvo iz svih carskih zemalja. Povjerenstvo je dobilo zadatak da se ozbiljno pozabavi odbranom rubnih teritorija carstva. Ferhad-beg se u to vrijeme spremao napasti Bihać te je vojne aktivnosti nastavio čak i u zimu 1577/1578. godine, što je bilo suprotno dotadašnjem običaju. Taktika se pokazala uspješnom jer su Bošnjaci pod Ferhad-begom osvojili tvrđavu Gvozdansko 13. januara 1578. godine. Istu su tvrđavu u nekoliko navrata pokušavali zauzeti i drugi bosanski sandžak‑bezi, ali u tome nisu uspijevali. Nakon što je Ferhad-beg blokirao sve puteve iz kojih je mogla doći pomoć u Gvozdensko, započeo je intenzivno napadati.

“Kad su osmanske trupe 13. januara 1578. ušle u grad, u njemu su našli samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg, kojeg je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujući njihovo junaštvo, zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu”, napisala je Korić, ističući da je tek osvajanje Gvozdenskog pokrenulo habsburške vlasti na konkretnije akcije u Bosanskoj krajini.