Vox populi je bio važan i kad mediji nisu postojali. Od glasa javnosti dobrim dijelom ovisi i politika koja je zastupa.

Javni govor uzrokovao je političku nestabilnost u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Do oktobra 2022. očekivali smo da će patriotski politički blok (SDA-DF) samo jačati. Ponadali smo se i da će politika Zapada zbog destabiliziranja Crne Gore, čemu su kumovali autodestruktivnim političkim eksperimentom „Otvoreni Balkan“, odustati od njega i vratiti se samom sebi. Desilo se potpuno suprotno.

Zapad svakim danom ogoljava namjeru da ponovi grešku iz 1918. godine, a građani dvije ključne države za mir na Balkanu (Bosna i Hercegovina i Crna Gora) su na parlamentarnim (BiH) i predsjedničkim (Crna Gora) izborima poslali poruku da ima dovoljno onih koji više (hoće da) vjeruju „lijepim pričama“ i odbijaju preuzeti odgovornost za vlastite živote.

A, ako se neko, opterećen „lokalnim“ problemima, usudi pogledati i sliku političke stvarnosti na globalnom nivou, tek tada će ga glava zaboljeti. Suočit će se s ozbiljnim promjenama koje će tek uslijediti: mirenje saveznika SAD-a (Saudijske Arabije) i protivnika SAD-a (Irana), a pod pokroviteljstvom komunističke Kine, zasigurno će bitno utjecati ne samo na geostrateške političke i vojne odnose nego i na promjene percepcije kulturno-civilizacijskih vrijednosti. Uspije li Istok (Kina, Saudijska Arabija, Iran) naći zajednički interes, uslijedit će jačanje pozicije Rusije, posljedično slabljenje utjecaja SAD-a na taj dio svijeta, što je najmanji problem; mnogo veći je što će se na samom Zapadu dovesti u pitanje kulturno-civilizacijska vrijednost Zapada (liberalna demokratija) i razviti se simpatije spram autoritarnih režima Istoka.

Takvo što bi bilo poželjno da Rusija nije izvršila agresiju na Ukrajinu, da muslimani nisu bića niže vrste u Kini, da praktično nismo pred samim vratima III svjetskog rata. Preispitivanje, (samo)kritika je uvijek dobrodošla i može voditi samo naprijed, ali u recentnim geostrateškim prilikama najmanje što treba Zapadu i nama koji smo opredijeljeni za zapadne vrijednosti jeste preispitivanje već donesenih odluka.

Liberalno-demokratski vrijednosni sustav ugrožen je mnogo prije ujedinjavanja istočnih snaga, što nam dokazuje i tajno snimljen snimak razgovora mađarskog ministra vanjskih poslova Pétera Szijjárta i pijuna političkog Zagreba u Bosni i Hercegovini Dragana Čovića.

Teško nam je... Na dnevnoj bazi mogli bismo prepoznavati dokaze da nam zvijezde nisu naklonjene i govoriti, bolje reći konstatirati ih, što, nažalost, neumorno radimo. Vjerovatno ponukani iskustvom iz 1992. godine, kao da u strahu od ponavljanja greške trčimo da ukažemo na nesumnjivo loše okolnosti u kojima jesmo.

Sjetimo se, početkom ‘90-ih smo, svojim očima gledajući naoružavanje Srba, svojim ušima slušajući njihove prijetnje, šetajući po bosanskim brdima i planinama pored ukopanih topova i tenkova cijevi usmjernih prema našim gradovima, govorili: „Neće komšija na komšiju. Nacionalisti hoće da nas posvađaju, mi nećemo dati.“ Cijenu otriježnjenja platili smo životima najboljih sinova i kćeri zemlje bosanske i posljedicama Genocida. Isuviše visoka cijena za ponavljanje iste greške.

Zbog toga, prepoznavanje i ukazivanje na realnost svakako treba pozdraviti, posebno ako se suočimo s činjenicom da su još uvijek vitalni narativi iz ‘90-ih, koji su tupili oštricu odbrambeno-oslobodilački opredijeljenih građana u to vrijeme. Ne kao ‘90-ih, ali još uvijek dovoljno jaki da svojim višegodišnjim djelovanjem motiviraju dovoljno građana da svoj glas povjere politikantima poput Konakovića, Forte, Nikšića i od gotovine naprave veresiju. Nemoguće je osporiti da su mediji, proizvodeći besmislene afere, otvorili vrata onim političkim snagama koje Bošnjake ne doživljavaju kao stožerni narod Bosne i Hercegovine, nego kao smetnju ako političku stvarnost u državi kreiraju i njegovi predstavnici. Drugim riječima, umjesto da iskoristimo sjajne uspjehe bošnjačke/probosanske politike u proteklih nekoliko godina i napravimo korak dalje, mediji nas jesu vratili ne dva, ne tri, nego ko zna koliko koraka unazad. I malo im je, jasna je intencija da potpuno ponište naš subjektivitet.

Dobro je, dakle, što postoje novinari, analitičari, političari koji upozoravaju i na medijsku realnost, kao i na realna politička gibanja. Dijagnoza stanja, prepoznavanje uzroka, svakako je nužna. Međutim, isuviše je malo onih narativa koji nude rješenje problema, pa ako hoćete i otvaraju vrata nadi da nije sve izgubljeno. Da nam ne slijedi propast, jer ne slijedi, osim ako mi drugačije odlučimo.

Slikovitom primjeru u vezi s rečenim nedavno smo svjedočili u emisiji TV Hayata Istraga sedmice, koju vodi urednik portala Istraga Avdo Avdić. U prvom dijelu emisije gosti su mu bili urednik portala Politički.ba Sead Numanović, književnih Haris Imamović i Reuf Bajrović, predsjednik Američko-evropske inicijative. U kontekstu razgovora o mogućim novim nametima Christiana Schmidta i formiranja Vlade većeg bh. entiteta bila su razvidna dva narativa. Jedan su zastupali Numanović i Imamović. Ne ignorirajući loše okolnosti, ipak su podsjećali na institucionalno uređenje Evropske unije, tražeći prostor za promociju naših interesa kroz njih, razumijevali partikularne interese zapadnih zemalja, poziciju našeg problema u kontekstu globalne politike Zapada...

S druge strane, Reuf Bajrović je insistirao na tome da smo u problemu zato što smo muslimani, podsjećajući nas na knjigu „Clintonove kasete“, staru više od deset godina, i citat iz nje da su „neki visoki britanski zvaničnici govorili kako je to što se događa u BiH bolna, ali realistična obnova kršćanske Evrope“. Numanović i Imamović su, manje-više, dijelili stajalište da su okolnosti u kojima se nalazimo uistinu loše, ali su kroz svoja izlaganja slali poruku: „nije sve izgubljeno“. Bajrović im je replicirao: „ne smijemo živjeti u zabludama“, ne nudeći niti prijedlog kako da izađemo iz problema, pa ni činjenice (a nije da ih nema) zbog kojih imamo realnog osnova da rješenje za problem postoji.

Ne želeći ičim doprinositi razjedinjavanju političkog jedinstva desnog (SDA) i lijevog (DF) centra, mišljenja smo da je, ipak, korisno prepoznati razlike u narativima ta dva patriotska pola, upravo na primjeru „smetnje koju muslimani (Bošnjaci) predstavljaju Zapadu“. Prije no to uradimo, podsjetimo se da je politika umijeće mogućeg, ne ostvarivanje želja.

Zapad je kršćanski, Bosna je većinski muslimanska zemlja. Očekivati da Zapad ima iste afinitete prema, recimo, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije realno. Kao što nije realno očekivati da se Bošnjaci osjećaju pripadnim kršćanskoj Evropi onoliko koliko se osjećaju Hrvati. Međutim, ti afiniteti, osjećanja, nisu presudni u donošenju političkih odluka. U donošenju političkih odluka oni, svakako, igraju neku ulogu, ali se adaktiraju ako se nametnu kao smetnja ostvarivanju interesa. Etno-nacionalna i religijska isključivost nije dobra donijela Evropi. Zato se, ugledajući se na primjer SAD-a, otvorila za nekršćane. Sama činjenica da pozicije premijera Škotske i gradonačelnika Londona zauzimaju muslimani, ne kršćani, trebao bi biti dovoljan dokaz da je religijska opredijeljenost u zapadnim zemljama, posebno SAD i Velikoj Britaniji, daleko od presudnog kriterija za političke odluke.

Treba reći i to da se, u kontekstu zapadne politike, religijski aspekt, ipak, u redu veličina nalazi na višoj poziciji kada su u pitanju Bošnjaci, jer su, uz Albance, jedini autohtoni evropsko-muslimanski, a politički organizirani narod. Ali ni u tom slučaju im ne mogu biti smetnja jer su mahom dokazano opredijeljeni za zapadne vrijednosti. Još važnije, politički je kontraproduktivno za Zapad da protiv sebe okrene tri miliona Bošnjaka. (K tome, u prilog argumentu da se Zapad na Balkanu ne obračunava s muslimanima jeste njihov odnos prema nemuslimanskom, crnogorskom narodu i prilično dobar odnos prema muslimanskom, albanskom narodu.)

Uprkos tome, a iz i deklarativno i suštinski lijevog centra, kojem pripada i Bajrović, dolaze eksplicitne i prilično zapaljive izjave kojima se (auto)destruktivna politika Zapada prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini objašnjava time što je Bosna većinski muslimanska zemlja. Izjave kakve daje, recimo, Zlatan Begić, pa čak i Željko Komšić skoro da ne možete čuti od lidera s desnog centra. U postojećoj konstelaciji političkih odnosa u Bosni i Hercegovini, pa i Evropi u cijelosti, takve izjave jesu korisne, jer doprinose boljem upoznavanju dijelova slike čiji mi dio jesmo. Ali istovremeno otežavaju sagledavanje cjelovite slike, kojom još uvijek dominiraju „inkluzivne boje“. Naivno bi bilo negirati da nema islamofobnih političara na visokim pozicijama, „nekih britanskih, njemačkih, američkih... zvaničnika“, kao što je politički naivno, a slobodno možemo reći i nepotrebno i netačno, razumijevati politiku Zapada u pretežno religijskim kategorijama.

Zašto je, dakle, desni centar manje sklon prepoznavati islamofobiju na Zapadu, a lijevi centar prilično insistira na tome? Mogući odgovor jeste što ljevica, po sebi, mentalno i emocionalno više teži konačnim rješenjima, nego što to čine konzervativci koji su, ne ni ideološki, nego svjetonazorski više opredijeljeni za osluškivanje realnosti i traženje ne konačnih, nego dugoročnih rješenja – koja nikada ne mogu biti konačna, jer je osim smrti jedina konstanta ljudskog roda sama promjena. Tako Numanović i Imamović, čije narative iz spomenute emisije (a za potrebe ovog teksta) pozicioniramo u konzervativne, ne negiraju postojanje islamofobije na Zapadu, ali ne insistiraju na njoj, za razliku od Bajrovića, koji samo u njoj vidi problem.

Krize su dobre, jer nam mogu pomoći da sutra budemo bolji nego što smo bili jučer. Između ostalog, i da provjerimo kakvi ideološki obrasci i kakve narativne strategije pomažu jačanju neophodnog strpljenja, traženju rješenja, a kakve, pak, unose nesigurnost, nemir, apatiju jer istrajavaju na traženju konačnih odgovora na konačna pitanja kojih nikada nije bilo, nema ih, niti će ih biti...

Bar ne do ahir-zemana. Ali do dolaska Mehdija nama je tražiti svoje mjesto pod suncem ne zatvarajući oči pred činjenicama, ali i prepoznavati šta je dobro za nas i kakve su nam mogućnosti. A imamo državu, svoje političke i vjerske predstavnike. Ako nam je država krhka, naše političke i vjerske institucije nisu. Imajmo povjerenja u njih i pomozimo im tako što ćemo i u govoru prepoznavati one modele koji nas ohrabruju da nastavimo svetu borbu za našu baštinu plemenitu.