Kad počne pogrebna ceremonija, Hu počinje plakati. Pokojnika, poljoprivrednika koji je preminuo u 67. godini od zatajenja srca, uopće nije poznavao, ali suze mu lije. Izgleda jako ojađeno, slomljeno od boli. Odjevena u besprijekorno bijelo odijelo, isto ono koje tradicionalno nose ožalošćeni rođaci na mnogim pogrebima u Kini, Hu govori glasom kojeg prekidaju jecaji.
"Bio si dobar čovjek, dobar muž, dobar otac i dobar djed", kaže, s mikrofonom u ruci, dok puže po zemlji dok ne stigne do lijesa. "Nikada nismo mislili da ćeš tako brzo otići. Napustio si ovaj svijet pun ljubavi. Bio si poput visokog drveta koje je štitilo tvoju djecu od vjetra i kiše."
Nakon tih riječi, žena ponovno uplakana prilazi rodbini pokojnika i hvata za ruke udovicu koja joj zahvaljuje na podršci porodici u tim tužnim trenucima. “Mladi više ne znaju plakati, zato nam je trebala prava ožalošćena”, šapće udovica.
Hu Xinglian je glumica od pedeset i nešto godina koja je plaćena da plače na sprovodima stranaca. Ona je profesionalna ožalošćena u Chongqingu, gradu u jugozapadnoj Kini. Ona se tim poslom bavi već desetljeće i zaradila je više nego što je zarađivala dok je glumila u teatru. Za pola sata na sprovodu uzme više od 250 eura. Njen paket nastupa uključuje puni kusang, što doslovno znači plakanje i vrištanje. “Naš ulazak u svijet je izuzetno dramatičan i glasan, pa takav mora biti i naš izlazak iz ovog svijeta”, kaže ona.
Historičari tvrde da se spominjanje ovih profesionalnih ožalošćenih nalazi u drevnim kineskim spisima čak i za vrijeme dinastije Han, prije više od 2000 godina. Nezaposleni glumci obično su oni koje angažiraju porodice. Neki samo odu plakati, čak i u grupi da se čini da je pokojnik imao prijatelje koji su ga jako cijenili. Drugi, osim tjeranja na plakanje, priređuju čitav zvučni i vizualni spektakl. Svi prisutni znaju da je to gluma, ali suze se moraju osjetiti, a bol djeluje autentično.
Na pogrebima diljem sjeverne pokrajine Shanxi nastupa Li Silin, 53-godišnji pjevač i glumac. Unajmljuju ga da izvodi melodramatične tužbalice na ceremonijama u čast mrtvima. Čini to dok plače i grči cijelo tijelo, uvijek s licem agonije.
U Fujianu, na jugoistoku, Chen Shuqiang, u svojim 30-ima, radi i kaže da posao sada cvjeta i da porodice posebno traže mlade žene kao ožalošćene. "Vole da pravimo puno buke i izgledamo jako povrijeđeno. Obično se bacimo na tlo ispred lijesa i pokušamo ga zgrabiti kad ga nositelji pokrivača odnesu", kaže ona.
Problem s ovim poslom je u tome što u tako praznovjernom društvu kao što je kinesko ima mnogo onih koji se ne žele po cijele dane družiti s ljudima koji su toliko blizu mrtvima. Neki profesionalni ožalošćeni kažu da ih nikad ne pozivaju na radosna slavlja kao što su vjenčanja te da ih čak izostavljaju na porodičnim večerama iz straha da će njihova prisutnost proširiti nesreću.
