Kakav je osjećaj izvještavati o ratnim zločinima a biti dio porodice koja je finansirala naciju koja čini ratne zločine? Mogu ti reći nešto o tome. Izvještavao sam o genocidu u Bosni za The Washington Post, napisao knjigu o tome i izvještavao iz Iraka i Afganistana, između ostalih zemalja zahvaćenih sukobima.

Također, moji su preci bili ključni finansijeri jevrejske emigracije u Palestinu pod britanskom kontrolom. Warburgovi i Schiffovi donirali su milione dolara u tu svrhu, a tokom rata između Jevreja i Arapa koji je započeo 1948. pomogli su prikupiti ogromne svote za novu državu Izrael. Kad je Golda Meir hitno posjetila Sjedinjene Države radi prikupljanja sredstava, jedan od filantropa s kojima se sastala bio je moj ujak koji je vodio American Jewish Joint Distribution Committee.

Dok izraelske snage prolaze kroz Gazu u onome što Međunarodni sud pravde definira kao "vjerojatan" slučaj genocida, kada Izrael bombardira i puca na civile, blokira pomoć u hrani, napada bolnice i prekida opskrbu vodom, sjećam se istih zločina u Bosni. Kad su napadnuti ljudi u redu za brašno u Gazi, pomislio sam na ubijene Sarajlije koje su čekale u redu za kruh, i na počinitelje koji su u svakom slučaju insistirali da su žrtve samo na njihovoj strani. Zvjerstva se obično rimuju.

Kad sam se javljao iz opkoljenog Sarajeva, odsjeo sam u hotelu koji je bio na prvoj liniji fronta, a srpski snajperisti rutinski su pucali na civile koji su prolazili ispod mog prozora. Pri izlasku ili ulasku iz Holiday Inna ponekad su pucali i na mene. Jednog proljetnog dana 1993. godine čuo sam poznati prasak i zvižduk snajperskog metka, nakon čega je uslijedio užasan krik. Prišao sam prozoru i vidio ranjenog civila koji je pokušavao dopuzati na sigurno. Pišući u The Postu prije više od tri desetljeća, opisao sam čovjekove očajničke povike kao “ludi urlik osobe gurnute preko ruba. Došlo je iz pluća, iz srca, iz uma”.

Mislio sam na Harisa Bahtanovića – pratio sam ga do obližnje bolnice slijedeći dan – dok sam nedavno gledao mučan video iz Gaze. Video prikazuje baku, Halu Khreis, kako pokušava napustiti četvrt koju su izraelske snage opkolile. U nesigurnom hodu drži za ruku svog unuka koji ima pet godina i nosi bijelu zastavu. Odjednom odjekne hitac i ona se mrtva sruši na tlo. Snajperske puške imaju velike nišane – strijelci mogu vidjeti na koga pucaju.

Napadi na Khreis 2024. i Bahtanovića 1993. dogodili su se danju i nisu bili slučajni.

Milioni Jevreja u Americi osjećaju se povezanima sa stvaranjem Izraela. Možda su naši preci dali ili skupili novac, možda su otišli i borili se, možda su donirali cionističkim organizacijama. Šta sada Jevrej može učiniti? Svako sam bira ali moje iskustvo kada su u pitanju ratni zločini naučilo me da biti Jevrej znači suprotstaviti se svakoj naciji koja počini ratne zločine. Bilo koje.

U svojoj knjizi o Bosni primijetio sam kako me je to što sam Jevrej i što sam vidio stvarni genocid natjeralo da razumijem, više nego prije, nesigurnost manjina i nužnost progovaranja u vrijeme činjenja zločina. Taj imperativ jača ako vaša vlada potiče zločine ili ih vaše pleme počini.

Izrael i njegove pristaše tvrde da je ono što se događa u Gazi zakonit i pravedan odgovor na napad boraca Hamasa sedmog oktobra. Evidentno je da je ratne zločine počinio Hamas: Izraelci su strijeljani u svojim domovima u kibucima, a posjetitelji koncerta na muzičkom festivalu Nova masakrirani. Vidjeli smo slike i videozapise i, dok su se neke tvrdnje pokazale lažnima, dokazi o brutalnim zločinima su čvrsti. Hamas još uvijek drži više od 100 talaca.

To Izraelu ne daje pravo da odgovori kako želi. Oko za oko – ili 100 očiju za jedno oko – nije stvar međunarodnog prava. Ključno načelo zakona ratovanja je da napad koji ugrožava civile mora biti vojno neophodan, a sve civilne žrtve koje se dogode moraju biti proporcionalne vojnom dobitku. Ono što to znači, jednostavnijim jezikom, jest da ne možete pobiti puno civila radi manjeg dobitka na bojnom polju, i svakako ne možete ciljati civile, kao što se čini da se dogodilo u ubistvu bake Khreis i mnogih drugih Palestinaca. Do sada je prijavljeno više od 32.000 ubijenih u Gazi, većinom civila, uključujući više od 13.000 djece.

Žrtvama genocida – što su Jevreji bili u holokaustu – nije dano pravo da ga počine. Naravno, sud za ratne zločine trebao bi biti arbitar o tome hoće li se izraelske akcije u Gazi kvalificirati kao genocid, ali čini se da postoji dovoljno dokaza za podizanje optužnice jer je pravna definicija genocida “djela počinjena s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelimično, državljanin, etnička, rasna ili vjerska skupina”.

Ključne riječi su "djelimično". Nisu potrebne razine ubijanja u holokaustu da bi se postigao zakonski standard.

Svi smo upleteni. Ideja da Jevreji štite prava Palestinaca nije tako nova kao što mislite. Prije holokausta, moji su preci bili dio "necionističkog" pokreta koji je podržavao jevrejsku emigraciju u Palestinu, ali se protivio stvaranju jevrejske države. Necionističko stajalište temeljilo se na zabrinutosti da bi jevrejska država rezultirala nasiljem i pojačala optužbe da Jevreji nisu lojalni Americi.

Na primjer, u izdanju New York Timesa od 21. maja 1917. godine, naslov glasi: “Gospodin Schiff nije za cionizam: on bi osnovao jevrejsku populaciju, a ne naciju, u Palestini.” Priča govori o mom pra-pradjedu, Jacobu Schiffu, finansijeru Zlatnog doba koji je finansirao napore da se progonjenim Jevrejima pomogne da pobjegnu iz Evrope. Idealistički necionistički cilj bio je da Jevreji koji su se doseljavali u Palestinu sklope dogovor s Arapima koji tamo već žive, a koji nijednoj strani ne bi dao potpunu kontrolu vlade.

Godine 1936. moj pradjed Felix Warburg, koji je oženio Schiffovu kćer, tačno je upozorio da bi uspostava jevrejske države dovela do “krvavih glava i nesreće”. Naravno, jevrejsko naseljavanje Palestine nastavilo se, a holokaust je ubrzao zamah za stvaranje tamošnje nacionalne domovine – za što su moji preci poslušno otvorili svoje novčanike.


Ali postoji uglavnom zaboravljena historija onoga što se tada dogodilo u kutu američke jevrejske zajednice koja se nije slagala. Kao što Geoffrey Levin piše u svojoj relevantnoj novoj knjizi, "Naše palestinsko pitanje", od osnivanja Izraela "postojali su američki Jevreji duboko uznemireni izraelskom politikom prema palestinskim izbjeglicama i Arapima koji žive pod izraelskom vlašću".

Ove nesložne Židove uznemirio je, između ostalog, egzodus više od 700.000 Arapa kada je Izrael uspostavljen; to je ono što Arapi nazivaju Nakba, ili "katastrofa". Izrael je odbio dopustiti tim Arapima da se vrate u svoje domove i, tokom desetljeća, izgradio je represivni aparat vojne okupacije na Zapadnoj obali i u Gazi.

Iako je Levinova knjiga objavljena neposredno prije najnovijeg potresa, on je oštroumno primijetio da "neki američki Jevreji danas svoju podršku palestinskim pravima vide kao smislen izraz svog jevrejskog identiteta." Moj jevrejski identitet uvijek je bio pomalo nejasan jer su moji preci bili njemački Jevreji koji su se asimilirali brzinom vuka; kad sam odrastao, imali smo čak i božićno drvce.

Počeo sam se više osjećati Jevrejem dok sam izvještavao o genocidu nad bosanskim Muslimanima. Ono na što Levin ukazuje - odbrana Palestinaca koja sve više postaje čin jevrejskog identiteta, osobito za mlađe Jevreje - i meni se čini ispravnim.

U blizini kuće senatora Charlesa E. Schumera u Brooklynu nedavno sam vidio kako je ovaj dugo ignorirani pokret pronašao novi pogon. Živim 10 minuta hoda od stambene zgrade čelnika demokratske većine, koju njujorška policija zabarikadira kad god se protest približi. Iako Schumer sada poziva na prijevremene izbore koji bi mogli svrgnuti Netanyahua, on podržava vojnu pomoć Izraelu i najviši je izabrani jevrejski zvaničnik u Sjedinjenim Državama.

Demonstranti su prebačeni nekoliko stotina metara dalje do Prospect Parka, a oko 100 njih se slučajno našlo tamo kad sam prolazio prošli mjesec. Neki su mahali profesionalno ispisanim, raznobojnim plakatima na kojima je pisalo "Ruke dalje od Rafe — zaustavite genocid" i "Prekid vatre sada — neka Gaza živi". Ali tu je bila i žena koja je nosila kufiju oko struka, koja je držala komad kartona s rukom ispisanom porukom: "Jevrejska medicinska sestra protiv okupacije."

Protestvovala je ne samo protiv ubijanja civila, već i protiv desetljeća duge vojne okupacije palestinske teritorije, što je temeljni problem. Ovi demonstranti dio su pokreta koji uključuje jevrejske demonstrante koji nose majice s natpisom "Ne u naše ime". Njihovi moćni glasovi potkopavaju argument da su svi protesti protiv izraelskog nasilja antisemitski. Oni pomažu legitimizirati globalno protivljenje onome što se radi u Gazi i brane ne samo živote Palestinaca, već i živote Jevreja, jer su u suprotnosti s pogrešnom idejom da su Jevreji kao cjelina krivi za ono što Izrael radi.

Nakon završenog fakulteta nisam krenuo aktivističkim putem. Ja sam odabrao novinarstvo, pa su ratovi odabrali mene. Tokom godina sam shvatio da je razotkrivanje ratnih zločina – gdje god se oni dogodili – ključno za moj identitet Amerikanca, novinara i Jevreja.

Peter Maass je autor knjige “Voli bližnjeg svog”, ovaj je komentar napisao za Washington Post