Istorijski proces disolucije Jugoslovenske Socijalističke Federacije došao je do svog krajnjeg ishoda 1991. godine. Institucije Jugoslovenske Federacije su prestale da djeluju. Jugoslovenske republike: Slovenija, Hrvatska i Makedonija su provele svoje referendume za sticanje suverenog i nezavisnog statusa. Srbija i Crna Gora su formirale Saveznu Republiku Jugoslaviju.
U isto vrijeme u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine je otvorena rasprava o istorijskom pravu Bosne i Hercegovine da dobije suvereni i nezavisni državno-pravni status, na isti način, kako su ga dobile i druge jugoslovenske republike. Sve parlamentarne stranke u Parlamentu Bosne i Hercegovine, sem Srpske demokratske stranke, bile su na stanovištu da Bosna i Hercegovina dobije državno-pravni status suverene i nezavisne države.
Srpska demokratska stranka predvođena Radovanom Karadžićem (koji je presudom Haškog tribunala 20. marta 2019. godine osuđen na doživotni zatvor za počinjen zločin genocida i zločin protiv čovječnosti) , imala je političko stanovište da Bosna i Hercegovina ni na koji način ne može biti suverena izvan Jugoslavije . Zapravo. Srpska demokratska stranka je služila interesima Velike Srbije što je bio cilj režima Slobodana Miloševića.
Unutar drugog bloka stranaka koga su činili: Stranka demokratske akcije i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, kao vladajuće stranke i pet opozicionih stranaka: Socijaldemokratska partija, Savez reformskih snaga, Liberalna stranka, Muslimanka bošnjačka organizacija i demokratska stranka socijalista, oblikovano je političko stajalište po kome Republika Bosna i Hercegovina ima istorijsko pravo na suvereni i nezavisni državno-pravni status.
Bosna i Hercegovina je, od odluka Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a 1943. godine, gradila svoju samostalnost i državnost kao i druge republike Jugoslovenske Federacije. U istorijskom vremenu disolucije SFRJ, Bosna i Hercegovina nastavlja svoj državno-politički razvoja kao suverena i nezavisna državna zajednica. Kako bi se donijela demokratska i institucionalno valjana istorijska odluka, predloženo je donošenje skupštinske odluke o raspisivanju republičkog referenduma za izjašnjavanje građana o suverenom i nezavisnom državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine.
Tokom stranačke rasprave u skupštini Bosne i Hercegovine 1991. godine o njenom nezavisnom državno-pravnom statusu, važnu ulogu je imalo mišljenje Arbitražne komisije Evropske zajednice čiji predsjednik je bio Robert Badinter, član Ustavnog suda Francuske . Arbitražna komisija je u svom izvještaju, a na temelju zahtjeva Predsjedništva i Vlade Bosne i Hercegovine od 20. 11. 1991. godine, konstatovala da građani, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, ostvaruju svoja prava posredstvom predstavničke skupštine ili referendumom.
Takođe Arbitražna komisija definiše uslove pod kojima bi se Bosna i Hercegovina mogla konstituisati kao suverena i nezavisna država. Ti uslovi su sadržani u tome da Republika Bosna i Hercegovina pruži garancije tako što bi formulisala zahtjev za priznanje eventualno putem referenduma na koji bi bili pozvani svi građani bez razlike i pod međunarodnom kontrolom. Na ovaj način su Evropska zajednica, a sa njom i međunarodna zajednica dale podršku Republici Bosni i Hercegovini da sticnje svoje suverenosti i nezavisnosti izvede putem referenduma građana.
Odluka Skupštine Republike Bosne i Hercegovine o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine ima više odrednica. Među prvima je odrednica o datumu održavanja referenduma. U tom pogledu se u članu II Odluke određuje da će se referendum održati 29. februara i 1. marta 1992. godine. Nadalje se članom III Odluke o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine definiše da će se građani Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izjasniti o pitanju: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine-Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“
Sadržaj referendumskog pitanja odražava principe Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Radi se o kontinuitetu razvoja državnosti Bosne i Hercegovine, od obnove državnosti na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a 1943. godine, pa do odluke skupštine Bosne i Hercegovine o raspisivanju referenduma za izjašnjavanje građana o suverenom i nezavisnom državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine. U sadržaj referendumskog pitanja ugrađene su i odredbe Amandmana LX na Ustav SR Bosne i Hercegovine iz 1990. godine kad je Bosna i Hercegovina definisana kao demokratska i suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine-Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive.
Tokom pet decenija razvoja državnosti Bosne i Hercegovine u miru od 1945. do 1992. godine, razvila se svijest građana da je njihova domovina Bosna i Hercegovina, država u kojoj su ravnopravni građani i sa njima ravnopravni narodi. Država Bosna i Hercegovina, kao jedna od šest ravnopravnih jugoslovenskih republika, je unutar svojih istorijskih granica postala društveni i kulturološki okvir za emancipaciju svake nacije pojedinačno i svih zajedni. Na toj osnovi je izgrađen nacionalni identitet Srba, Hrvata i Bošnjaka.
Društveno-istorijski razvoj državnosti Bosne i Hercegovine omogućio je kroz odluke ZAVNOBiH-a da u ustavnom razvoju Bosne i Hercegovine Bošnjaci, Srbi i Hrvati imaju poziciju političkog naroda koji upravlja razvojem Bosne i Hercegovine kao državne zajednice. Razvoj nacionalnog identiteta odvija se, u odnosima tolerancije i ravnopravnosti pripadnika bosanskohercegovačkih naroda na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.
Sam čin referendumskog izjašnjavanja građana o političkoj budućnosti njihove države Bosne i Hercegovine imao je potvrdu identifikacije građana Bosne i Hercegovine sa svojom državom. To se naročito potvrdilo visokim postotkom učešća građana u referendumskom izjašnjavanju o suverenom i nezavisnom državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine. Zapravo, riječ je o tome da je na referendum izašlo 2.073.368 građana od 3.253.847 koliko je bilo upisanih stanovnika u državni birački spisak. To znači da je, od ukupnog biračkog tijela, na referendum izašlo 64,3% građana.
Od svih građana koji su pristupili referendumskom izjašnjavanju, njih 99,44% je dalo pozitivan odgovor na referendumsko pitanje. Tako su građani svojim izjašnjavanjem na referendumu iskazali demokratsku volju da njihova vjekovna domovina Bosna i Hercegovina u budućnosti ima suvereni i nezavisni državno-pravni status. Prema izvještaju međunarodne posmatračke komisije na referendum su izašli i na pozitivan način odgovorili na referendumsko pitanje građani iz svih dijelova Bosne i Hercegovine i svih naroda Bosne i Hercegovine, Bošnjačkog, Hrvatskog i Srpskog.
Šef posmatračke misije Evropskog parlamenta A. Ostlander, koji je pratio izlazak građana na referendum i njihovo izjašnjavanje, izjavio je: „Glasanje je bilo korektno, organizacija korektna i mada su neke stranke izrazile sumnje, evropski posmatrači su se na terenu uvjerili da nije bilo prevare i da ne postoji valjana osnova za osporavanje vjerodostojnosti rezultata referenduma“ . Bitno je podcrtati da je pozitivan odgovor s više od 50 procenata ukupnog broja glasača dobijen u 77 od 109 opština u Bosni i Hercegovini.
Nakon usvajanja Izvještaja republičke izborne komisije o rezultatima statusa Bosne i Hercegovine obezbijeđena je pravna i politička osnova za raskid pravnih veza sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom. Uslijedilo je preuzimanje punog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta.
Prvo međunarodno priznanje uslijedilo je od Evropske unije 6. aprila 1992. godine i od Sjedinjenih Američkih Država koje su Bosnu i Hercegovinu priznale 8. aprila 1992. godine. Potom je uslijedilo priznanje Bosne i Hercegovine od većeg broja zemalja u svijetu. Tako je do kraja 1992. godine Bosnu i Hercegovinu priznalo 76 država. Među tim državama su zemlje sa svih kontinenata. Brazil donosi odluku o priznavanju Bosne i Hercegovine u junu 1992. godine. Francuska i Njemačka donese odluku o priznanju Bosne i Hercegovine u aprilu mjesecu 1992. godine.
Indija i Indonezija svoju odluku o priznanju Bosne i Hercegovine donose u aprilu mjesecu 1992. godine. Pakistan i jordan odluke o priznanju Bosne i Hercegovine donose u junu mjesecu 1992. godine. Tunis odluku o priznanju Bosne i Hercegovine donosi 25. aprila 1992. godine. Venecuela odluku o priznanju Bosne i Hercegovine donosi u avgustu mjesecu 1992. godine. Ruska Federacija svoju odluku o priznavanju Bosne i Hercegovine je donijela u aprilu 1992. godine. Australija je svoju odluku o priznanju Bosne i Hercegovine donijela u maju mjesecu 1992. godine.
Zemlje članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i najveće zemlje svijeta kao što su Brazil, Indija, Pakistan, Australija donijele su svoje odluke o priznanju Bosne i Hercegovine u aprilu i maju 1992. godine. Na osnovi šire međunarodne podrške međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine podnesen je zahtjev za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo Organizacije ujedinjenih naroda. Na osnovu preporuke Vijeća sigurnosti, Skupština Organizacije ujedinjenih nacija donosi 22. maja 1992. godine odluku o prijemu Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije.
I pored velike podrške za međunarodno priznanje Bosna i Hercegovina nije ušla u mirni tok svog istorijskog razvoja. Početkom aprila 1992. godine uslijedila je vojna agresija Miloševićevog režima (Srbija i Crna Gora) sa Jugoslovenskom narodnom armijom na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Nakon troipogodišnjeg otpora i oružane borbe koju je vodilo Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine za suverenitet i integritet države Bosne i Hercegovine uslijedio je u novembru mjesecu 1995. godine Dejtonski mirovni sporazum. Ovim sporazumom je uspostavljen mir i međunarodne garancije za suverenitet, integritet i međunarodno-pravni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Radi se o tome da je Dejtonskim mirovnim sporazumom u cjelosti internacionalizovano pitanje izgradnje države Bosne i Hercegovine u miru. Izgradnja mira u Bosni i Hercegovini je osigurana međunarodnim mirovnim snagama i ovlaštenjima visokog predstavnika međunarodne zajednice u provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma.
