Slučaj Leona Degrellea bio je jedan od prvih slučajeva spomenutih u štampi. List ABC je to objavio 9. maja 1945. godine, dan nakon što je Njemačka potpisala kapitulaciju i okončala Drugi svjetski rat. Nekoliko stanovnika San Sebastiana koji su mirno šetali plažom La Concha čulo je glasnu buku. Podigavši pogled, vidjeli su avion kako izvodi riskantne manevre prije nego što se sjurio prema obali. Imao je kukasti križ naslikan na repu.

„Prvo se gradom proširila glasina da je u avionu bio niko drugi nego Hitler. Prema uličnim doušnicima, on nije umro, a unatoč tome što je bio unakažen, vlasti su ga identificirale", piše u novinama. List je kasnije demantirao napisano i otkrio pravo ime putnika koji je u Španiju stigao zajedno s petoricom drugih nižih njemačkhi vojnika u tom Luftwaffe Heinkelu-111.

Degrelle nije bio baš običan vojnik već pukovnik koga je Hitler lično odlikovao Željeznim križem. 'Führer' mu je čak komentirao: "Da imam sina, volio bih da bude kao ti". Vođa je bio ponosan na rad ovog oficira koji je utemeljio reksizam u Belgiji, ogranak fašizma koji je stekao veliku slavu u Evropi između 1939. i 1945.

Međutim, kada je Njemačka već sve izgubila, ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha, Joachim von Ribbentrop, uvjerio ga je da pobjegne i izbjegne da ga saveznici zarobe. Za odredište je odabrao Španiju jer je bio uvjeren da će mu Francova diktatura pružiti utočište... Što se i dogodilo.

Taj je Belgijanac bio jedan od mnogih nacističkih vojnika koji su došli u Francovu Španiju u potrazi za utočištem. Saveznici su nakon Drugog svjetskog rata od Franca tražili da preda 104 nacistička zločinca koji su se sklonili u Španiju, ali on nije predao nijednog. Degrelle je u Španiji boravio do 1994. između Madrida i Malage, kao što se dogodilo sa mnogim njegovim drugovima. Španija je bila zemlja u kojoj su ostali ili im je bila usputna stanica ka drugoj zemlji.

Niko od njih ne bi uspio bez pomoći koju su im pružili takozvani "pacovski kanali", savršeno utvrđene rute kako bi nacisti i drugi fašisti progonjeni od strane saveznika mogli napustiti Evropu na kraju Drugog svjetskog rata, a da im se za njihova djela ne sudi na sudovima poput nürnberškog. Ovi putevi okončavali su na mjestima koje se smatra "sigurnim", kao što su Južna Afrika ili Sjeverna Afrika, posebno Argentina, Brazil, Čile, Paragvaj, Egipat i, u manjoj mjeri, Urugvaj, Liban i Bolivija. Doći do ovih teritorija iz Evrope pod kontrolom Saveznika nije bio lak proces; zahtijevao je saradnju mnogih ljudi i postojanje nemalih logističkih struktura. Mjesta za skrivanje, novac za plaćanje boravka, hrana ili ulaznice te kontakti za dobivanje relevantne dokumentacije. Sve je to zahtijevalo znatnu organizacijsku razinu.

Historičari tvrde da se Madrid pojavio kao "vrlo zanimljiva opcija u formiranju i razvoju ovih ruta". Navodi se primjer Charlesa Lescata, francuskog profašiste za kojeg su pariške vlasti izdale nalog za izručenje zbog saradnje s nacističkom Njemačkom, ali koji se dvije godine skrivao u španskoj prijestolnici dok nije mogao otputovati u Argentinu 1946. Ovaj slučaj i drugi slučajevi koji su se dogodili u isto vrijeme pokazuju važnost mreže militanata krajnje desnice koja je uspostavljena u gradu od 1939. godine.

"Frankove vlasti mogle bi pružiti ne samo potrebnu zaštitu, već i pristup papirima i novcu", tvrde historičari o Madridu kao odredištu ili usputnoj stanici za Afriku ili Južnu Ameriku. Friedhelm Burbach, nacistički konzul u Baskiji, se skrivao u gradu Burgosu i živio inkognito do svoje 66. godine; Johannes Bernhardt, general SS-a koji je dobio špansko državljanstvo i vodio veliku firmu pod imenom Sofindus prije nego što se vratio u München 1970-ih; Gerhard Bremer, vojnik Waffen SS-a koji je sudjelovao u invaziji na Poljsku 1939. i emigrirao u Alicante 1950-ih, postavši prosperitetni hotelijer u zlatnim godinama Benidorma; Paul Maria Hafner, vojnik Waffen SS-a i čuvar u koncentracijskim logorima Buchenwald i Dachau koji se preselio u Madrid i umro 2010.; Hauke ​​Bert Pattist Joustra, koji je progonio Jevreje u Nizozemskoj prije nego što je pobjegao u Španiju 1956., gdje je živio skrivajući se u Ribadeselli i umro u Langreu 2001., i Otto Skorzeny, Hitlerov špijun koji je spasio Benita Mussolinija i živio u Španiji pod zaštitom režima, sve do smrti 1975. godine.

A to su samo neka od imena.

Jedan od najkontroverznijih bio je Ante Pavelić, kojeg se i danas smatra vođom najokrutnijeg fašističkog pokreta u historiji. Iza njegove fašističke takozvane NDH ostalo je nekoliko stotina hiljada mrtvih tokom Drugog svjetskog rata. Njegov ministar prosvjete i kulture Mile Budak jezivu prirodu ustaškog režima definirao je sljedećom rečenicom izrečenom 1941. godine: „Za manjine kao što su Srbi, Židovi i Romi imamo tri miliona metaka“.

Čak su i nacistički zapovjednici poslani u Hrvatsku izrazili užasnutost takvom okrutnošću. Smatrali su metode "pretjeranim i neučinkovitim", kako su rekli Hitleru. Austrijski historičar i general Wehrmachta Edmund Glaise von Horstenau u svom je dnevniku 1942. godine opisao sljedeću epizodu: «Ustaše su poklale stotine ljudi s obje strane rijeke Save. Kad su rezali grkljane s naše strane, teško je bilo podnijeti vrisku muškaraca, žena i djece. Rasjeku im trbuh prije nego što ih bace u rijeku."

Kada je Treći Reich pao, Pavelić je pobjegao u Argentinu Juana Dominga Peróna, gdje su ga progonile tajne službe Jugoslavije. Nakon jednog od napada koji mu je pokušano okončati život, pobjegao je u Španiju. Stigao je u Madrid u tajnosti 1957. godine. U aprilu je ABC izvijestio da je nestao, no u stvarnosti je živio potpuno izopćen sve do svoje smrti u bolnici dvije godine kasnije. Pokopan je na groblju San Isidro, gdje se i danas nalazi njegov grob, koji je 2009. godine osvanuo obojen u crveno, s komunističkim simbolom srpa i čekića.