Ferid-efendija (Ibrahima) Alagić kazao mi je u svom dugom kazivanju između ostalog: “Pričao mi je Osman Zukić Zukan iz Boroska kod Rogatice, koji je bio u muhadžirluku u Kovačima u Hrasnici, kada su ušli partizani, da su mobilisali njih nekoliko i dali im puške da stražare. ‘Od avionskog bombardovanja su napravljene velike rupetine i tu partizani doćeraju vezane ljude i sve ih pobiju i pobacaju u rupe.’ Dalje mi kazuje Zukan: ‘Pomažu ljudi i mole: Nemojte me ubiti, kod kuće imam troje djece, petero djece, nisam ništa skrivio. Partizani se ne obaziru na molbe i sve ih strijeljaju’, priča Zukan i nastavlja: ‘Jedne večeri pobiše jednu grupu ljudi, pobacaše ih u jamu i odoše. Jedno vrijeme je bila tišina, ništa se nije čulo.
Ja, tu, u blizini hodam, kad čujem glas, neko iz jame zove: Eh, brate, osto sam živ, oslobodi me odozdo, nisu me ubili. Šta ću’, kaže Zukan ‘ja bih ga pustio, al’ ne smijem, ubit će i mene. Nastavi jadnik da moli i ja siđem dole u jamu do njega, a on i dalje moli da ga oslobodim. Ja mu kažem: Ne smijem, ubit će me. Ne boj se, kaže on, niko neće znati. Nikad nikome neću kazati. I ja njega pustim i kažem: Bježi kud znaš, samo šuti, nikom ne govori. Taj čojk kojeg sam spasio (kasnije sam saznao da se zove Selim Čaušević iz Solakovića kod Rogatice) krišom je došao do rodbine. Poslije tog događaja Selim je živio još 25 godina. Imo tri sina. Jedan mu je unuk doktor. Nikom od njih, pa ni ženi nije rekao kako je spašen. Iako su njegovi najbliži znali da je određen za strijeljanje, nikada nikome nije o tome ispričao. I umro je s obećanjem da će šutiti.’
Zukan mi je rekao da je još jednog ranjenog čojka izvuko iz jame. Kad je čuo zapomaganje, sišao je dole i spasio ga. Čim je jadnik izašo iz jame, odmah je nestao. Osman Zukan bio je stariji čojk, veliki vjernik i iskren. Poznato mi je da su partizani nad jamom ubili i u nju bacili na stotine ljudi, a među njima:
– Karšić (Selme) Selima, rođenog 1906. godine u selu Lubardići – Rogatica;
– Kurtić Nazifa, rođenog 1917. godine u Pokriveniku-Rogatica;
– Alagić (Saliha) Omera, rođenog 1924. godine u Lubardićima – Rogatica;
– Smajića (Hasana) Hakiju, rođenog 1917. godine u Pokriveniku – Rogatica;
– Dedu (Dedina) Gušića, rođenog 1922. godine u općini Rogatica;
– Kurtić (Osmana) Šabu, rođenog 1918. godine u Pokriveniku – Rogatica;
– I nekog Omera iz naših krajeva. Imo je osamnaest godina.
Zahvaljujući Osmanu Zukiću Zukanu, spašeni su Selim Čaušević i još jedan ranjenik.”'
SVJEDOCI EGZEKUCIJA U HRASNICI
Došao sam u Hrasnicu, u naselje Kovači, da potražim i označim masovne grobnice koje se nalaze u podnožju Igmana. Sa mnom iz Sarajeva došli su Nurija Kapo (očevidac događaja), Adil Kolar i Mustafa Mujagić, čiju je majku i babu OZNA uhapsila 9. aprila 1945. godine i u nekoj od grobnica zatrpala. U Kovačima nam se pridružio Ramiz Muzur (očevidac događaja). Zaputili smo se prema masovnim grobnicama. Prešli smo most (koji je u vrijeme zločina bio od drveta) i krenuli putem koji danas vodi do Glavnog groblja. Put je danas širok i asfaltiran, a nekada je tu bila samo šira staza. Na otprilike pola puta smo se zaustavili, s desne strane je strma njiva koja se zove Bara, a više nje Dola, gdje su mještani nekada napravili sklonište da bi se zaštitili od aviona.
Ramiz Muzur u blizini masovne grobnice
Partizani su tu dovodili vezane ljude, skidali ih gole i u skloništu i na njivi ih ubijali. Krenuli smo dalje. Kada smo došli do kapije Glavnog groblja, s lijeve strane ukazala se njiva s prhkom zemljom. Tu se nalazi velika masovna grobnica, što su i potvrdili Ramiz i Nurija. Do prije nekoliko godina tu je bilo udubljenje nastalo od slijeganja tla. U blizini grobnice nam se pridružio kamenorezac Ćamil Ahmetović, koji nam je rekao da je on buldožerom poravnao to udubljenje. S lijeve strane ove grobnice izgrađena je porodična kuća, na dnu njive na kojoj se ona nalazi je mala kuća, a ispod nje velika strmina gdje se vidi više kratera nastalih avionskim bombardiranjem. Ovo zemljište na kojem se nalaze masovne grobnice zove se Strana ili Muje Memića strana.
Ramiz (Omera) Muzur, rođen 1935. godine u Kovačima – Hrasnica, očevidac je masovnih likvidacija. O tome kaže: “I ja kao dijete sam vidio da partizani dovoze u kamionima ljude vezanih ruku na ovo mjesto (pokazao je rukom), postrojavaju ih dva po dva i tjeraju prema mjestu gdje će ih strijeljati. Gore su kod Glavnog groblja avionske bombe napravile velike rupe, tu su ih ubijali i dole bacali, i to noću dok svijet spava. Izjutra su po njima bacali kreč i onda zatrpavali. Mi smo ko djeca tu čuvali ovce. Međutim, ovce su tu propadale i mi malo otkopamo i vidimo ljudska tijela. Odmah smo obavijestili vlast, ali niko nije reagirao, samo su nam zaprijetili da šutimo. Lokacija gdje se nalaze masovne grobnice zove se Strana ili Muje Memića strana i nalazi se uz Glavno groblje. Na pola puta od Kovača do Glavnog groblja nalazi se njiva koju nazivamo Bara, a više nje se nalazi Dola. U toj Doli su mještani Kovača napravili sklonište. I tu su partizani dogonili vezane ljude, skidali ih gole, u skloništu ih ubijali, a onda ih razbacivali po njivi i okolnoj šumi. Kada sam s ovcama prolazio pokraj ove njive, vidio sam dosta ubijenih ljudi potpuno golih.”
Nurija Kapo pokazuje mjesto masovne grobnice
Nurija (Salke) Kapo, rođen 1928. godine u Kramer Selu kod Rogatice, u vrijeme masovnih likvidacija bio je muhadžir u Kovačima – Hrasnica kod Alije Redže. Ispričao nam je sljedeće: “Ja sam čuvao krave gore gdje je sada groblje. Prije toga avionske bombe napravile se velike rupe. Mi smo oko njih navukli trnje i granje da ne bi krave kad se zaobadaju u njih propale. Najveća rupa bila je šest sa šest metara i duboka više od 10 metara, a možda i 20 metara. Kada smo dolje bacali kamenje, ništa se nije čulo osim odjeka. Čim su došli partizani, izdato je naređenje o zabrani kretanja od Hrasnice do Vrela Bosne u vremenu od osam navečer do osam sati izjutra. U tom vremenu partizani su odvodili ljude na strijeljanje. Čujemo svu noć rafalno puca. Nas nekoliko djece se dogovorimo da vidimo šta to rade partizani, koga u kamionima dovlače.
Odemo dole gdje je ‘kula’ (pokazao je rukom). Tu su u blizini nekad bile štale. Popnemo se na štalu, krpama zavežemo usta da ne bi kihnuli ili kahnuli. I vidimo mi iza deset-jedanaest sati dođe kamion i partizani iz njega izbaciše ljude. Postrojiše ih dva i dva i pravo preko mosta (tada drvenog) i potjeraše putem prema groblju. U koloni je bilo, čini mi se, stotinu ljudi. Tu veče smo mi vidjeli da su došla tri kamiona prekrivena ceradom i puna ljudi. Ostali smo na tavanu štale do zore. Čujemo mi, automati pucaju, prašti, grmi. Sve su ih pobili. Zabrana hodanja bila je oko mjesec dana. Kad je prošla zabrana, potjeram ja krave i dođem do onih jama, kad sve jame zatrpane. Oko mene ima još djece koja čuvaju goveda i ovce. Dogovorimo se mi da počnemo otkopavati jednu od jama. Donese jedan od njih krampu i udri, udri, nisu otkopali ni trideset cenata kad pojaviše se dvije ruke vezane naprijed žicom, a tijelo je na leđima. Uplašimo se mi i odemo do odbornika u Kovače, da mu kažemo šta smo vidjeli.
Kula u Kovačima iz koje su mještani skriveni svjedočili masovnom strijeljanju
Pita on: ‘Šta hoćete, djeco?’ Kažemo mu da smo vidjeli zatrpanog čojka vezanih ruku. On nas pogleda i povika: ‘Sad ste to rekli i više nikada! Kome god kažete i vi i taj kome ste rekli će biti zatrpan u onu rupu!’ Odemo mi kući i od tada nismo nikom ništa govorili. Na pola puta od Kovača do jame ima jedna njiva koja se zove Bara, gdje je bilo sklonište, i tu sam vidio dosta ubijenih ljudi. Svi su bili goli. Kada su se tijela počela raspadati, mještani su ih ukopali. O ovim zločinima nismo smjeli pričati. Mnoge je ‘mrak pojeo’. OZNA je u Sarajevu po kućama zalazila i odvodila ugledne ljude, ni krive ni dužne.”
UBIJANJE I GROBNICE U OSENIKU KOD SARAJEVA
Familija Memića starinom je iz naselja Kovači. Sjećanja na stradanje Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu i kod njih su svježa i nezaboravna. Najstariji član te ugledne porodice, Hasan (Ćamila) Memić, rođen 1928. godine u ovom naselju, drhtavim glasom mi je ispričao: “Iz Kovača i okoline odveli su Nijemci u jasenovački logor više od 40 naših mještana, sve Bošnjaka, i skoro svi su ubijeni 1945. godine. Donedavno sam se sjećao svih imena stradalih u Jasenovcu. Međutim, sada su mi u pamćenju ostala samo neka od njih”, tiho je nabrojao 28 imena od ubijenih, a onda je zastao s pričom. Nije imao više snage da se prisjeća ubijenih.
Hasan Memić i Nihad Halilbegović
Dok je pio kahvu, u njegovom sam pogledu vidio tugu. Poslije nekoliko ispijenih gutljaja, nastavio je priču: “Kada su u Kovače ušli partizani, mislili smo da dolaze bolji dani. Prevarili smo se. Dosta su ljudi i oni pobili. Dovlačili su narod u kamionima i ubijali gore pokraj našeg greblja (pokazao je rukom prema Igmanu) i sve zatrpali u velike rupe koje su nastale od avionskih bombi. Poslije su čobani u njihovoj blizini čuvali stoku, pa su otkopali jednu od grobnica i naišli na ljudska tijela, čije su ruke vezane žicom. U tim grobnicama ubijani su i zatrpavani ljudi koji su dovoženi iz drugih krajeva.
Naše komšije iz Kovača partizani su likvidirali na drugim lokacijama. Poznato mi je da su partizani po nalogu OZNA-e uhapsili grupu naših mještana, otjerali i strijeljali, pa zatrpali u zajedničku grobnicu u mjestu Kazina Bara kod Hadžića, mjesna zajednica Osenik. Sjećam se samo nekih imena odvedenih i likvidiranih, a među njima i imena mog amidžića Hamde (Muje) Memića, rođenog 1920/21. godine, Nikole (Koste) Prangaša zvanog Simunović, te dvojice braće Lokvančića, Ćamila i Zajima, iz Hrasnice. Oni su skupa s drugim zarobljenicima strijeljani i zatrpani u grobnicu u Kazinoj Bari, mjesna zajednica Osenik.”
Tragajući za masovnom grobnicom u Kazinoj Bari, zahvaljujući Šefki Džeki, upoznao sam hadži Osmana (Muje) Bužu, rođenog 1930. godine u Oseniku (Pazarić, općina Hadžići), koji je očevidac (svjedok) strijeljana i zatrpavanja zatočenika u masovne grobnice na više lokaliteta na širem području Kazine Bare (Osenik).
S hadži Osmanom razgovarao sam u njegovoj porodičnoj kući u Oseniku: “Rođen sam u Oseniku 1930. godine, a 1937. godine sam pošao u Osnovnu školu u Pazariću. Završio sam školu 1942. godine. Kada su došli Nijemci, škola je zatvorena i nije radila do završetka rata. Ja sam zapamtio četiri vladara, i to: Kralja Aleksandra (imao sam šest godina kada je ubijen), Pavelića, Tita i Aliju. Napišite i ovo! Rahmetli Alija mi je od svih vladara bio najdraži, neka mu Allah, dž. š., podari Džennet. Mi smo imali dvadesetak koza, a moj rođak Zaim Bužo preko 100 i napasali smo koze na našem imanju u Kazinoj Bari. Jedno jutro u proljeće 1945. godine, kada smo doćerali koze na ispašu, vidjeli smo dosta ubijenih ljudi, povaljanih jedan do drugog. Odmah smo se vratili u selo i ispričali šta smo vidjeli. Lokalne vlasti su organizovale grupu mještana da s volovskim kolima prevuku ubijene do obližnjih tranšea koje su Nijemci iskopali oko svojih bunkera, na njivi Samardžijin brijeg. Ja sam išao s volovskim kolima u koja su mještani natrpali ubijene ljude i sve su ih pobacali u te tranšeje. Bilo je više od pedeset ubijenih.
U isto vrijeme su dovukli i dvadesetak likvidiranih Nijemaca, koje su partizani ubili u željezničkoj stanici Osenik. Vjerovatno su Nijemci bili na obezbjeđenju pruge, gdje su ih partizani zarobili. Bio sam prisutan kada su tranšeje zatrpavane. Sutra sam s babom otišao na naše imanje Trnov do i tu smo našli na tri mjesta četrnaest ubijenih. Pod jednim grabom našli smo sedam mrtvih ljudi, malo niže četvoricu, a do njih još tri mrtva čovjeka. Prisustvovao sam kada su ih trpali u grobnice. Babo je pronašao kod jednog ubijenog cedulju na kojoj je napisano prezime Jelešković ili Jelesković iz Butmira. Poznato mi je da se u njivi Ovči do (pokazao je rukom) nalazi velika grobnica. I tu sam više puta dolazio. Ponekad se u početku čuo smrad.
Babo mi je pričao, a to sam kasnije slušao i od mještana, da su partizani dovukli 250 ljudi i istovarili ih u Bužinoj bari, koja se u to vrijeme zvala Hasanova bara, a nalazi se na putu Sarajevo – Mostar, na potezu Pazarić – Tarčin, niže prevoja Osenik. Svi su ubijeni i ukopani u više grobnica. Iznad Hasanove bare, na brežuljku koji se zove Tuk, nalazi se pet-šest velikih grobnica u koje su partizani trpali po sedam-osam ubijenih. Šćenad i lisice su ih otkopavali, pa se čuo strašan smrad. Nisi mogo cestom prolaziti od smrada. Kad sam čuvao koze u našoj njivi u Kazinoj Bari, vidio sam da su partizani dotjerali i ubili šumara iz Kreševa, bio je Bošnjak. Čuo sam kako viče: ‘Ja sam, bolan, šumar, nisam ja ustaša.’ Oni su mu kratko odgovorili: ‘Sada ćemo ti kazati ko si ti.’ I, pras, pras, ubiju ga iz pušaka. Kada su ga naši mještani ukopavali, tiho su govorili: 'Ubijen je šumar musliman iz Kreševa’, što sam i ja čuo.”
Osman Bužo pokazuje mjesto gdje su partizani zakopali strijeljane civile i njemačke zarobljenike
Zastao je s pričom, odahnuo i nastavio kazivanje: “Moj rođak Huso Bužo je bio u ustašama i, kad su došli partizani, uhapse ga s drugima ljudima. Zatvore ga u Filipovića logor. Tu je bilo dosta zatvorenih ljudi. Jednog dana ih sve izvedu napolje i postroje u kolonu radi odvođenja na strijeljane. Pred njima je bila partizanka, komandant brigade. Priđe Husi i pita ga za ime, on kaže: Huso Bužo. Izlazi napolje, naredi ona! I on izađe. Vidi Huso da ga partizanka hoće da spasi. Kad je izašao iz kolone, zamoli je da pusti i hodžu Muhameda Fejzića, kaže to je pošten i učen čovjek, nije bio ni u kakvoj vojsci. I ona i hodžu Fejzića izvede iz kolone. Sve druge iz kolone potrpali su u kamione i odvukli na strijeljane.
Partizanka je Husu odvela u kancelariju i pokazala mu fotografiju na kojoj se vidi njen i Husin otac skupa u vojsci. A onda mu kaže: ‘Ti si mi spasio život.’ ‘Kako?’, pita Huso. 'Ti si bio u ustašama u Vlasenici kad ste narod izvukli ispred četnika u Tuzlu. Da nije bilo vas, sve bi nas pobili četnici', odgovori mu partizanka.”
Hadži Osman završio je s pričom. Krenuli smo da obiđemo lokacije na kojima se nalaze grobnice. Kola smo zaustavili na mjestu Samardžijin brijeg, na širem lokalitetu Kazine Bare. Hadži Osman pokazao je mjesto na kojem je bio njemački bunker, a sada se tu nalazi velika kuća. Okolo su, prema njegovom kazivanju, bile duboke tranšeje, koje su poslužile kao masovna grobnica za sedamdeset ubijenih ljudi, među kojima i dvadeset njemačkih vojnika.
Osman Bužo i Nihad Halilbegović
Nakon razgledanja ove masovne grobnice, obišli smo mjesta gdje se nalaze grobnice u Trnovom i Ovčijem dolu. Poslije obilaska ovih lokaliteta, kolima smo došli na put koji ide iz smjera Sarajeva, krenuli desno prema Mostaru, niže prevoja Osenik zaustavili se s lijeve strane, na mjestu Bužina bara, a na njivi zvana Hasanova bara. Hadži Osman pokazao je mjesto gdje su partizani istovarili 250 zarobljenika, odakle su otjerani na razne lokacije i likvidirani. Pokazao nam je i brežuljak koji se zove Tuk, na kojem je, prema njegovom kazivanju, pet do šest grobnica.
Aziz Handžić pokazuje mjesto gdje je pronalazio kosturove, na lokaciji na koju su partizani doveli 250 zarobljenika
Ispod brijega Tuk kasnije je izgrađena privatna kuća. Dok smo razgledali ovu lokaciju, pridružio nam se vlasnik kuće Aziz (Uzejra) Handžić i ispričao nam: “Od moje kuće zapadno trideset metara našao sam 2002. godine dijelove kostura dva čovjeka. Odmah sam upoznao policiju u Hadžićima, a oni su to prijavili UNPROFOR-u, koji je poslao svoj tim (bili su Francuzi). Izvršili su ekshumaciju dijelova skeleta i odnijeli najvjerovatnije u Identifikacioni centar u Visokom. Uz jedan kostur pronađena je i pločica za identifikaciju s brojem. Obećali su da će me obavijestiti o rezultatima, ali do danas mi se niko nije javio.”
IZ BJELIMIĆA NA STRIJELJANJE U SARAJEVO
Iz šire okoline Sarajeva OZNA je hapsila mještane, najčešće nedužne ljude, i odvodila ih u Sarajevo, Mostar i drugdje, gdje su strijeljani.
Alija (Džafera) Šurković, rođen 1933. godine u Bjelimićima, kazuje: “Uspostavlja se partizanska vlast. Djeluju oficiri OZNA-e, i to neki Žarković i Torbica, koji su bili strah i trepet. Pohapsili su mnogo ispravnih i poštenih mještana koji se nisu ničim ogriješili. Prilikom sprovođenja ih strijeljaju. Dovedu do prvog jarka i bub u čelo. Bjelimićani su više stradali od partizana i OZNA-e nego uz rat. Poznato mi je da je OZNA u Mostaru bez suđenja strijeljala deset Bjelimićana. Samo se sjećam nekoliko imena strijeljanih. Ostali su najviše ubijani u Bjelimićima, Kalinoviku, Sarajevu ili na drugim mjestima. Sjećam se nekih imena mještana iz Bjelimića koje su partizani i OZNA likvidirali:
– Biber (Ibre) Alija,
– Biber (Selmana) Alija,
– Biber Juso, rođen 1906. godine, ubijen u Visočici,
– Biber (Bajre) Ćamil, ubijen u Mostaru,
– Šurković (Derviš-bega) Dedaga, ubijen u Sarajevu,
– Baralija Smajo (rođen u Nevesinju, živio u Bjelimićima), otjerali ga za Kalinovik i u prvom potoku ubili,
– Trnka (Zahira) Šečo, ubijen u Mostaru,
– Šurković (Džulbega) Šemso, ubijen u Mostaru,
– Šurković (Ahmeta) Ahmo, ubijen u Mostaru,
– Trnka (Zahira) Šerif, ubijen u Sarajevu,
– Trnka (Halila) Rašid, ubijen u Sarajevu,
– Trnka (Smaje) Nurko, ubijen u Sarajevu,
– Trnka (Paše) Omer, ubijen u Bjelimićima,
– Trnka (Rašida) Hasan (softa u Sarajevskoj medresi ), ubijen u Sarajevu,
– Granulo Halid (bio partizan), ubili ga partizani na straži,
– Nikšić (Mumina) Hasan, ubijen u Bjelimićima,
– Nikšić (Mumina) Alija, nestao u Bjelimićima.”
VELIKA MASOVNA GROBNICA NA ALIPAŠINOM POLJU
Kasim (Salke) Čorbo, rođen 1931. godine u Borču, selo Soderi, bio je policajac u Sarajevu kada je otkopavana jedna od grobnica na Alipašinom Polju radi pravljenja temelja za teretnu vagu. Kasim mi je ispričao: „Poznato mi je da su u Sarajevu na Alipašinom polju bile velike grobnice od kratera avionskih bombi (današnja Ulica Halilovići br. 6).
Kasim Čorbo
Zatvorenici su dovođeni, ili su dolazili po pozivu u Filipovića logor. Tu su ispitivani i razdvajani građani koji će biti ubijeni nad tim jamama na Alipašinom Polju ili drugim lokacijama. Među onima koji su odlučivali o sudbini ovih ljudi bili su i Živko Jošilo iz Sarajeva, Milan Anđić od Gacka i neki Manđuka bez ruke. Odvođeni su noću, u kolonama, ubijani nad jamama i zatrpavani... Pričao mi je Muharem Lončarić, rođen 1925. godine u Borču, selo Lončari, da je kao partizan bio na straži na Dolac-Malti i vidio u koloni koju su odvodili na strijeljanje na Alipašino Polje, u one jame, više poznatih ljudi, a među njima i Mehu (Ferhata) Bajrovića, rođenog 1912. godine, u selu Igri, Borač Aliju (Spahe) Aladžuza, rođenog 1912. godine, i Ferhata Rokšu, rođenog 1920. godine u selu Miličićima, Borač.”
O tome kako su masovne grobnice na Alipašinom Polju izgledale, natrpane leševima, svjedoči pismenom izjavom Atif (Uzejra) Delalić, rođen 1929. godine u Borču, selo Mjedenik. Između ostalog, on piše: “U jesen 1944. godine upisan sam u Željezničku zanatsku školu u Sarajevu. Po ulasku partizana u Sarajevo, tj. tzv. oslobođenju, nastavio sam školovanje u istoj školi, stanovao sam s porodicom u Hrasnici i putovao vozom sa željezničke stanice Nova Ilidža. Stanično područje Alipašinog Mosta bombardovali su saveznički avioni gotovo cijelo vrijeme rata, a naročito u jesen 1944. godine.
To su bili ogromni krateri, sve jedan do drugog. Odmah po završetku rata željeznička pruga je nekako osposobljena i voz je prolazio ‘puževom brzinom’. Jedno jutro, prolazeći, vidim da su neki krateri zatrpani. Odjednom primjećujem da su ljudi naglo usmjerili pažnju na prozore s lijeve strane. Ni ja nisam odolio znatiželji. Iz jednog zatrpanog kratera pored koga smo prolazili primjećujemo da ispod zemlje strše ljudska tijela, tj. njihovi pojedini dijelovi. Na jednom mjestu vidim nogu u čarapi bez cipele, na drugom zgrčena silueta cijelog tijela jedva prekrivena prhkom zemljom. Tamo dalje dvije vezane ruke strše uvis do lakata. Izgledalo je kao da mole za milost. Očigledno je među strijeljanim ljudima bilo ostalo još živih koji su pokušavali da se iskobeljaju. Nije mi se dalo da razgledam ostale kratere, ali sam pretpostavio da se u njima isto dešavalo.
Kasnije, vrlo brzo, saznat ću da to nisu bili jedini krateri koji su se pokazali kao idealne grobnice za brze masovne egzekucije, daleko od očiju svog naroda za koji su se tako junački borili. Iznad sela Kovači, podno Igmana, krateri aviobombi poslužili su za masovnu egzekuciju Bošnjaka (za njih se pouzdano zna da su to bili) koju je počinila zloglasna OZNA na Ilidži. Kad je voz prošao pored tog prizora, ljudi se povratiše na svoja sjedišta. Tajac. Niko ne otvara usta. Primijetio sam strah u njihovim očima. Strah, ali i razočarenje.”
O masovnim se grobnicama i zločinima OZNA-e nije smjelo pričati. Oni koji su znali za grobnice šutjeli su. Veo zaborava prekrivao je istinu o njima. Prilikom izgradnje vage za teretne kamione na Alipašinom Polju 1969–1970. godine otvorena je masovna grobnica. Ali su i tada svi šutjeli i krili šta su vidjeli.
Kasim (Salke) Čorbo to ovako opisuje: “Bio sam na dužnosti kao milicioner kad su se kopali temelji za ležeću vagu za teretne kamione na Alipašinu Polju. Pojavili su se ostaci velikog broja leševa, kostiju, kose, dijelovi odjeće i drugih predmeta. Dobro sam vidio da su bili vezani običnom žicom, bodljikavom žicom, telefonskim kablovima, lancima, a bilo je na njima i katanaca. Vidio sam kad su na lice mjesta došli udbaši, pogledali taj stravičan prizor i, umjesto da obustave radove, odobrili da se nastavi raditi. Ostaci leševa potrpani su u kamione i odvučeni u nepoznato. Pošto je krater bio dubok, vjerovatno i danas ima ostataka leševa. U tim jamama završavali su pojedinci i grupe iz kolona smrti koje su se vratili iz Slovenije. Tu su najviše stradali zatočenici OZNA-e.”
Zabilježio sam i priču Vinka Raguža, rođenog 1933. godine u Domanovićima, općina Čapljina, koji kaže: “Radio sam u ‘Centrotransu’ kao rukovodilac transporta. Prilikom kontrole naručenih vozila 'Kipera’ na Alipašinom Polju uočio sam da nešto nije uredu. Pitam vozače: Zašto ‘Kiperi’ ne rade? Umjesto odgovora, odveli su me na mjesto iskopa i ispričali da su naišli na ljudske kosti. Mašina je iskopala nekoliko 'fura’ i onda su se pokazale ljudske kosti i odjeća. Zaustavljen je rad i pozvana policija. Za vrijeme rata avioni su bombama napali Alipašino Polje i napravili nekoliko kratera. Poslije oslobođenja Sarajeva 6. aprila 1945. godine, partizani su u ove kratere dovozili mrtve ljude, gdje su ih bacali i zatrpavali. Primakao sam se iskopu. Vidio sam mnogo kostiju i odjeće. Kada sam bolje pogledao, zapazio sam nanule i u njima papir na kojima piše prezime Omerbegović, a ime je bilo nečitko. Pošto sam stanovao u Hrasnom, često sam slušao priču da su partizani pobijene civile dopremali na Alipašin Most u jame i da su ih dva teretna vozila dovozila s Čaršije.”
I Alija (Džafera) Šurković bio je na Alipašinom Polju kada su iskopavani ostaci ubijenih. On kaže: “Ja sam 1960. godine došao u Sarajevo i zaposlio se u ‘Elektrotehni’. Radio sam na nabavci i prodaji robe. Jednog dana došao sam u preduzeće ‘Magros’ na Alipašinom Polju radi nabavke robe. ‘Magros’ je tih dana gradio veliku vagu. Radnici su ukopavali zemlju veličine pet s pet i dva metra dubine. Pravili su temelje za vagu. Upravo kad sam naišao, radnici kopaju ručno i sijeku čojka preko pola, tako da je jedna njegova polovina iskopana, a druga ostala gdje je i bila u zemlji. Vidio sam cipelu i u njoj pismo i smotak para.
Rek’o sam onom čojku koji je iskopavao zemlju da bi trebalo njegovo tijelo da se sastavi i pristojno ukopa. On je odgovorio: ‘Ovdje su zatrpani neprijatelji.’ O ovom se nije smjelo pričati. Ipak sam saznao da su partizani samo za jednu noć pobili 500 ljudi i pobacali u velike rupe koje su nastale od avionskih bombi i samo ih zagrnuli. Svojim sam očima gledo kako su radnici iskopali dosta ljudskih ostataka, lopatama pobacali u kamion i odvukli na smetljište. I danas mi je pred očima slika prepolovljenog čojka i cipele s pismom i smotkom novčanica.”
BOŠNJAČKO STRATIŠTE NA PADINAMA TREBEVIĆA
Na Vracama kod Sarajeva nalazi se masovna grobnica u koju su ubačeni osuđenici na smrt, ali i drugi ubijeni kojima nije bilo suđeno. Dovlačeni su leševi s drugih lokacija i tu bacani u pripremljene zajedničke grobnice. Nije bilo vjerskih obreda niti obilježja. Evidencija o ubijenim nije vođena. Svjedoka je sve manje. Preostala je dokumentacija nedostupna za širu javnost. Potomci ubijenih i bačenih u masovne grobnice očekuju da se njihovi najdraži pronađu, ekshumiraju i sahrane na dostojanstven način.
O strijeljanju i ukopu u masovnu grobnicu na Vracama nalazimo u službenoj obavijesti Tuzlansko-podrinjskog kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzla, br. 08-01/2-29-560/97 od 19. januara 1998. godine upućenoj advokatskoj kancelariji Bektić u Živinicama: “U vezi vašeg akta broj i datum gornji obavještavamo Vas da smo uvidom u spis Kantonalnog suda br. K:184/49, utvrdili na osnovu zapisnika o izvršenju smrtne kazne da su Fazlić Kadro, Hodžić Ismet i Mehmedović Nuraga, pogubljeni dana 18. 08. 1949. godine na mjestu Vrace kod Sarajeva, a koji su osuđeni na smrt presudom Okružnog suda u Tuzli br. K:184/49 od 28. 06. 1949. godine, koja je potvrđena presudom suda NRBiH br. KŽ:471-49 od 30. 06. 1949. godine. Navedena trojca pogubljenih pokopani su na istom mjestu, a prilikom izvršenja smrtne kazne, kao članovi komisije bili su prisutni:
- Načelnik unutrašnjeg odjeljenja Sarajevo, Ilija Ristanović
- Javni tužilac za grad Sarajevo, Šukrija Berbić
- Upravnik Centralnog zatvora Sarajevo, Vuko Glušica
S obzirom da su navedena trojica osuđeni na smrt u grupi s Muminom Halilović iz Gornje Lukavice i drugim (na smrt su osuđena šestorica), pretpostavljamo da je smrtna kazna nad Halilovićem izvršena na istom mjestu...”
Ovaj dokument ovjeren je pečatom i vlastoručnim potpisom pomoćnika ministra Enesa Gegića.
Dosadašnja pretpostavka postaje sasvim realna činjenica da su četverica mladića – Hasan (Mustafe) Biber (1919), Halid (Derviša) Kajtaz (1925), Omer (Mahmuta) Stupac (1927) i Nusret (Mustafe) Fazlibegović (1927) – strijeljani i ukopani u zajedničku grobnicu na Vracama kod Sarajeva. Naime, zaključak izvodim iz Zapisnika o izvršenju smrtne kazne nad Kadrom Fazlićem, Ismetom Hodžićem, Nuragom Mehmedovićem i drugim, iz kojeg se vidi da su u ovom periodu izvršenja smrtnih kazni bila na Vracama kod Sarajeva, gdje su pogubljeni ukopavani u zajedničku grobnicu bez vjerskih i nacionalnih običaja i prisustva rodbine.
Masovna pogubljenja Bošnjaka u ratu i poraću koja su vršili partizani i pobjednička Jugoslavenska armija predstavljaju neistraženo poglavlje historije. U Sarajevu i Bosni i Hercegovini ova su pogubljenja vršena po istom obrascu kao i u ostalim dijelovima Jugoslavije koji su se našli pod nadzorom Jugoslavenske armije od 1944. godine do kraja rata u maju 1945. Za razliku od Slovenije i Hrvatske, gdje su masovne i pojedinačne grobnice žrtava komunističke represije dijelom istražene, a većinom barem evidentirane, u Bosni i Hercegovini istraživanje ovog pitanja još je u povojima.
