Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1979. godine usvojila je odluku prema kojoj se 29. novembar obilježava kao Međunarodni dan solidarnosti s palestinskim narodom, a tim povodom razgovarali smo s Abdallahom Salhabom, 24-godišnjim Palestincem iz Hebrona koji već šest godina živi u Bosni i Hercegovini, gdje je postao ljekar. Danas, kao specijalizant prve godine maksilofacijalne hirurgije u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu i student četvrte godine stomatologije na Univerzitetu Sarajevska škola za nauku i tehnologiju, ističe da je uvijek čudno razgovarati o njegovom djetinjstvu u Palestini, jer kad god priča o tome, suočava se, kako kaže, s činjenicom da je to bilo nenormalno.

“Mislim, to je bilo mjesto gdje je napetost uvijek iznad naših života. Strani vojnici kontroliraju naše kretanje po gradu ili između gradova. Ponekad ih vidimo kako ulaze u kuće i uzimaju malu djecu. Provokacije u gradu s vremena na vrijeme su norma, gdje se koristi bojeva municija i suzavac. Meci koji prolaze kroz vaš prozor i efekti suzavca su stvari koje jednostavno ne možete zaboraviti. Ali, uz to rečeno, to je bilo i mjesto gdje smo imali mnogo elemenata normalnog djetinjstva. Išli smo u školu, igrali fudbal na ulici, imali smo piknike i izlete i dobro se zabavljali kad god smo imali priliku. Možda je bilo nenormalno, ali to je bio dom, mjesto gdje sam odrastao i mjesto koje ću uvijek voljeti”, govori dr. Abdallah Salhab.

Dodaje da njegov put iz Palestine preko Saudijske Arabije do Bosne i Hercegovine nije bio nimalo lagan, a prije nego što je došao u Sarajevo, trebalo mu je mnogo papirologije i strpljenja zbog dugotrajne procedure dobijanja vize za Bosnu i Hercegovinu.
“S tehničkog stanovišta, zaista je duga procedura dobijanja vize za Bosnu i Hercegovinu. Tako sam zakasnio skoro tri mjeseca na svoj prvi semestar, ali sam imao sreće što sam imao individualne časove, odnosno laboratorije da nadoknadim, i to sam na kraju stigao. S emotivnog stanovišta, bio sam zaista sretan što napuštam Saudijsku Arabiju i bio sam veoma uzbuđen što ću započeti studij i novi život u Bosni i Hercegovini”, kaže naš sagovornik.

PACIJENTI GA OHRABRIVALI DA NAUČI BOSANSKI JEZIK
Ovaj mladi ljekar iz Palestine za sebe kaže da je uvijek bio narodni čovjek te da voli da upoznaje druge ljude, da se s njima druži i pomaže im kad god ima priliku te je stoga odabrao medicinu, za koju navodi da je jedinstvena po tome što kroz ovu profesiju imate priliku pomoći ljudima na tako dubok način koji riječima ne može opisati.

“Moja ljubav prema ljudima i čovječanstvu se nije promijenila od početka studija, samo se povećala. Medicina je vrlo zanimljiva disciplina koja je na rubu nove nauke i tehnologije i vrlo je uzbudljivo biti dio toga. Kada sam bio na petoj godini studija, imali smo predmet maksilofacijalnu hirurgiju i od prvog dana na tom odjeljenju jednostavno sam znao da je to ono čime želim da se bavim do kraja života. Maksilofacijalna hirurgija je grana hirurgije koja se bavi hirurškim liječenjem tumora, trauma, infekcija, stečenih i kongenitalnih malformacija u predjelu glave i vrata, kao i estetskom i rekonstruktivnom plastičnom hirurgijom iste regije. A da biste imali zvanje maksilofacijalnog hirurga u mnogim zemljama, morate imati diplomu i medicine i stomatologije, i to je razlog zašto sam odabrao da studiram i stomatologiju”, priča dr. Abdallah Salhab.

Prema njegovim riječima, u Sarajevu je brzo stekao mnogo prijatelja s kojima se družio, dok mu je bosanski jezik po dolasku u Bosnu i Hercegovinu bio izazovan za učenje. Iako na početku ništa nije razumio, ta činjenica ga nije sprečavala da komunicira s društvom, već je svoje prijatelje iz naše domovine ohrabrivao da pričaju samo na bosanskom jeziku kako bi ga on najbolje naučio.
“Rekao bih da mi je trebalo između godinu i po i dvije godine dok nisam mogao tečno govoriti bosanski jezik, a način na koji sam naučio bosanski jezik uglavnom je bio družeći se s prijateljima iz Bosne i Hercegovine, slušajući radio i gledajući ovdašnje TV serije”, navodi ovaj mladi Palestinac.

Naglašava da, iako je nakon dvije godine tečno govorio bosanski jezik, to nije uključivalo medicinski bosanski koji mu je bio neophodan za razgovor u bolnici s ljekarima, medicinskim sestrama i, što je najvažnije, pacijentima. Stoga, kada je započeo s kliničkim godinama studija, imao je želju da savlada medicinske termine na bosanskom jeziku kako bi naučio najviše iz svog okruženja u bolnici. Tako je, kako ističe, počeo svaki dan čitati medicinske knjige na bosanskom jeziku te je razgovarao s pacijentima čak iako njegov jezik nije bio savršen.

“Svi pacijenti su bili ne samo strpljivi sa mnom nego su me i ohrabrili da naučim jezik. U roku od samo jednog semestra moj medicinski jezik i komunikacijska vještina su se dramatično poboljšali jer sam imao dobru jezičku bazu prije nego što sam postavio cilj da poboljšam medicinski aspekt toga. Dok sam prolazio kroz proces usavršavanja medicinskog bosanskog jezika, primijetio sam da se mnoge moje strane kolege teško prilagođavaju bolničkom okruženju. Mnogi od njih su stigli tokom naše 2, 3. ili čak 4. godine studija i nisu imali privilegiju da budu ovdje od 1. godine i nisu imali toliko vremena kao ja da nauče jezik. Ova činjenica me je motivirala da napišem knjigu koja će studentima pokazati dobar sistem za efikasno učenje medicinskog jezika, kao i da mogu komunicirati u bolnici s osobljem i pacijentima, da mogu uzeti anamnezu i obaviti fizički pregled na bosanskom jeziku”, dodaje naš sagovornik.

Potom nam je ispričao jednu anegdotu dok je bio na odjelu oralne hirurgije, kada ga je posjetila pacijentica koja se plašila zubara jer je u prošlosti imala loša iskustva zbog kojih je osjećala strah.

“Pacijentica je trebala vaditi zub i bukvalno se tresla od straha. Proveo sam oko 10 minuta razgovarajući s njom, opuštajući je i objašnjavajući joj da apsolutno ništa neće boljeti, da je u dobrim rukama i da je na najboljem mogućem mjestu da vadi zub. Vađenje je bilo malo komplicirano, ali je bila kooperativna i nije imala nikakve bolove. Bila je zadovoljna i napustila je našu kliniku. Vidim je nekoliko dana kasnije dok šetam negdje u gradu, zaustavlja me i kaže mi da sam ja najbolja osoba koja joj je ikad vadila zub, da sam bio nježan prema njoj, da se uvijek plašila zubara, ali da više nema straha od posjete zubaru. Bio je predivan osjećaj znati da sam nekome pomogao da savlada svoje strahove, a istovremeno sam joj pomogao i s fizičkim problemom koji ima, oštećenim zubom”, prisjetio se dr. Abdallah Salhab.

ZALJUBLJEN U BOSNU
Da je ovaj mladi Palestinac svestran, dokaz je i njegov YouTube kanal na kojem promovira ljepote Bosne i Hercegovine, a sama ideja potekla je od njegovog brata, koji ga je nagovorio da snima i postavlja videozapise. Kako je zaljubljenik u gitaru i muziku, na početku je postavljao samo obrade pjesama, a kasnije i drugi sadržaj koji je privukao pažnju mnogih.

“U početku nisam bio siguran da pravim drugu vrstu sadržaja osim obrade pjesama, ali sam se nakon nekog vremena predomislio i odlučio sam da kanal napravim i kao zabavni i edukativni. Trenutno snimam vlogove i pričam priče o svom životu u Bosni i Hercegovini, a ponekad snimam informativne videozapise studentima medicine, odnosno stomatologije, ili široj javnosti o određenim temama. Moj cilj je da svoj kanal iskoristim za nešto dobro”, jasan je ovaj 24-godišnjak.

Poručuje da, koliko god da je Bosna i Hercegovina lijepa zemlja, sa svojom nevjerovatnom prirodom, odličnom hranom i brojnim turističkim atrakcijama, ono što mu se najviše sviđa jesu ljudi zbog kojih se uvijek osjeća kao kod kuće.

“Uvijek sam se osjećao dobrodošlo u Bosnu i Hercegovinu. Ljudi su veoma topli, ljubazni i gostoljubivi. Ovdje sam upoznao neke od najdražih ljudi i stekao mnogo prijatelja, i to je ono što mi se najviše sviđa u Bosni i Hercegovini. Naše najveće poveznice i sličnosti jesu ljudi. I palestinski narod i bosanski narod su veoma srdačni i gostoljubivi. Bosanski narod, baš kao i palestinski narod, jako voli da se brine o svojim gostima i da se pobrine da imaju najbolji tretman”, navodi naš sagovornik.

Ovaj svestrani Palestinac, dajući svoje mišljenje u vezi s pandemijom virusa korona, ističe da je, nažalost, stopa vakcinacije u Bosni i Hercegovini veoma niska, a glavni razlog navodi skepticizam i neodlučnost stanovništva za cijepljenje. Smatra da je edukacija o vakcinama veoma bitna, te da je odgovornost prije svega na ljekarima, zdravstvenim radnicima i ministarstvu zdravlja tako što će objasniti kako svaka vakcina djeluje i odgovoriti na pitanja koja izazivaju strah u populaciji.

“Mislim da bismo na edukaciji o važnosti vakcinacije mogli bolje da uradimo. Drugo, na medijima i političarima je da šire i promoviraju poruke ljekara putem svojih platformi. Nažalost, ova tema postaje sve kontroverznija i zaista je teško imati civilnih razgovora o tome, ali ohrabrujem sve koji ovo čitaju da uzmu bilo koju od vakcina koje postoje u zemlji, a ako se plašite bilo koje vrste komplikacija ili smatrate da biste mogli imati kontraindikaciju za uzimanje neke od vakcina, obratite se svom ljekaru. Vakcine su sigurne, a što se više ljudi vakciniše, brže ćemo izaći iz situacije u kojoj se trenutno nalazimo”, govori dr. Abdallah Salhab.

Osvrćući se na stanje u Palestini, koja je pod izraelskom okupacijom, istakao je da je tužno šta se dešava u njegovoj rodnoj domovini koju ne želi stalno gledati u sukobu.

“Naša zemlja nam je ukradena i ono što nam je od nje ostalo nije sigurno. Mi nemamo slobodu kretanja u našoj zemlji i stalno smo na meti Izraelske vlade. Čak ni djeca nisu sigurna od njihovog gnjeva. Nadam se da ću u toku mog života vidjeti mir u svojoj zemlji, ali mi se ta slika čini kao fantazija, ne znam hoće li se ikada dogoditi u stvarnosti”, kaže ovaj mladić iz Palestine.

Ne krije da u budućnosti želi biti dobar hirurg, dobar muzičar i dobar pisac te se nada da će njegov rad promijeniti živote ljudi nabolje i da će biti od koristi svojoj porodici, prijateljima, ljudima oko sebe i široj javnosti. Mladima poručuje da je pomaganje drugima i preuzimanje odgovornosti najzadovoljnija stvar koju mogu učiniti i ono što će im donijeti najviše smisla i sreće u životu.
“Empatija je nešto što se definitivno može poboljšati. Budite od pomoći drugima kad god možete. To može biti toliko jednostavno kao da samo sjedite i slušate nečije probleme, zaista možete promijeniti nečiji život. Također, nemojte se plašiti preuzeti odgovornost i organizirati se. Mladi ste i vrijeme je da shvatite kakav posao možete raditi koji će donijeti korist ne samo vama već i zajednici u kojoj živite. Što više odgovornosti preuzimate, više ćete naći smisla u svom životu”, zaključuje dr. Abdallah Salhab.