Respektabilni poznavaoci političkih prilika u Pakistanu saglasni su da je Vlada sada već bivšeg premijera Imrana Khana srušena kao rezultat američkog obavještajnog inženjeringa, koji je uspješno proveden potpomognut prijetnjama, s jedne, i manipulacijom postojećih dubokih podjela unutar pakistanskog političkog establišmenta, s druge strane. Politička kriza izazvana je i okončana tako da sve izgleda kao rezultat uobičajene parlamentarne demokratske procedure i legitimne borbe za vlast u okviru pakistanskih političkih, pravosudnih i parlamentarnih struktura, bez miješanja vojske, koja ili se nije željela ili nije smjela miješati na način da podrži premijera Khana.

Sofisticirana operacija promjene vlasti u Islamabadu postigla je cilj koji se može označiti kao zaustavljanje suverenističkog kretanja u vanjskoj politici, sprečavanje multipolarne orijentacije ove jedine muslimanske nuklearne sile, njeno odvajanje od Kine i Rusije i vraćanje na tradicionalni kolosijek vanjske politike čija je osnovna karakteristika tokom sedam i po decenija postojanja Pakistana kao države bio proamerički kurs Islamabada i pokorna poslušnost diktatu Washingtona.

Pakistan je, posebno u hladnom ratu, bio temeljni oslonac američke politike u Srednjoj Aziji. Proamerička orijentacija Pakistana ojačana je nakon približavanja Washingtona i Pekinga tokom sedamdesetih godina. Kao susjedu i prirodno bliskom savezniku Kine, Pakistanu je tada odgovaralo približavanje Pekinga i Washingtona jer je pomoglo u uspješnom provođenju politike obuzdavanja Sovjetskog Saveza.

Bivša Vlada Imrana Khana i njegovog političkog pokreta Pakistanski pokret pravde za vrijeme svog nepotpunog mandata povukla je neke smjele poteze koji su zabrinuli stratege i planere američke vanjske politike u Washingtonu. Oni su odlučili da Amerika više ne može dozvoliti da Khanova politika doživi svoju punu implementaciju, te da je najbezbolnija opcija vratiti na vlast u Islamabadu provjerene, proameričke političke snage bez obzira na njihovu korumpiranost i činjenicu da im popularnost u narodu nije ni izbliza kao Khanove PTT.  

Broj pristalica PTT-a i Imrana Khana koji je izašao na ulice u znak podrške bivšem premijeru dokaz je da je riječ o istinski popularnom širokom narodnom pokretu. Iako je učinak Khanove Vlade po pitanju ekonomije bio nedovoljno uvjerljiv zbog objektivnih i subjektivnih okolnosti, npr. posljedice epidemije korone i blokada pregovora s MMF-om oko kredita za saniranje pakistanske ekonomije, činjenica je da je PTT na čelu s Imranom Khanom uspio definirati vlastitu viziju državnog patriotizma, zaštite suvereniteta države i nacionalne sigurnosti, bez američkog patronata.

Politički diskurs koji je nametnuo PTT označio je jasnu distinkciju između tradicionalne pakistanske politike vođene proteklih decenija koju je karakterizirala proamerička orijentacija, velika korupcija i borba na život i smrt dviju političkih dinastija, Muslimanske lige Pakistana (PML), predvođene klanom Sharif, i Pakistanskog narodnog pokreta (PPP), čiji su glavni protagonisti članovi političke dinastije Bhutto. Khanov PTT uspio se nametnuti širokim slojevima stanovništva kao respektabilna treća sila u političkom diskursu Pakistana. PTT je izrazita novina s alternativnom politikom koja je stala na žulj duboko ukorijenjenim poslovnim i političkim interesima u Pakistanu čija su moć i utjecaj bili oslabljeni politikom Khanovog PTT-a.

Vrijeme će pokazati kolika je i kakva bila uloga pakistanskih oružanih snaga u pakistanskoj najnovijoj ustavnoj krizi. Pakistanska vojska najbolje je organizirana snaga u Pakistanu i mnogi vjeruju da je njen utjecaj na politiku iz sjene prilično veliki, mada joj nije strano da vlast preuzme direktno. Poznata je diktatura Perveza Musharrafa u vrijeme neposredno nakon krize izazvane terorističkim napadima u Americi 11. septembra 2011, ali i ranija vojna vladavina generala Zije ul-Haqa u vrijeme sovjetske invazije Afganistana. 

Khan tvrdi da je svrgnut manipulacijama političkim procesom i korištenjem opozicije u Parlamentu te eksploatacijom ustavnih procedura, u znak odmazde što je Pakistan bio postavio na kolosijek nezavisne vanjske politike. U Pakistanu danas preovladava uvjerenje da su institucije sistema i vladavine prava u slučaju ustavne krize zakazale te da se nisu nepristrano ponijele u  krizi čiji je rezultat svrgavanje Khanove Vlade. To uvjerenje pogonska je snaga za široke narodne skupove podrške politici Imrana Khana i njegovog pokreta PTT, koji osuđuju fenomen uvezene vlasti, kako je proces njegovog svrgavanja mimo izbornog procesa opisao sam Khan.

Neki od ključnih političkih grijeha Imrana Khana jesu njegovo odbijanje da Amerikancima dozvoli uspostavljanje vojne baze u Pakistanu nakon povlačenja američke vojske iz Afganistana, koja je poražena u dvodecenijskom ratu protiv talibana. Njegov odlazak u Moskvu, gdje je s Vladimirom Putinom dogovorio povoljnu kupovinu energenata i pšenice za više od 210 miliona pakistanskih građana, dočekani su na nož u Washingtonu i shvaćeni kao antiamerički čin lidera koji se usudio usprotiviti američkom strateškom uvjetovanju. Strateški savez Pakistana s Kinom mogao se tolerirati tokom minulih decenija kad je Kina bila bliska SAD-u, ali je bliska veza s Kinom danas postala kamen spoticanja u odnosima Islamabada i Washingtona.

Dva strateška energetska i transportna projekta koje je Pakistan namjeravao realizirati u saradnji s Moskvom, a koja jačaju politiku multipolarnosti i udaljavanja od američke hegemonističke kontrole, naišla su na protivljenje Washingtona. Agilna i uporna borba Imrana Khana protiv islamofobije na svjetskoj sceni i njegovo kultiviranje bliskog odnosa s Turskom i Malezijom na bazi islamske solidarnosti također su predstavljali prepreku njegovom opstanku na čelu Pakistana. Khanovo uporno zalaganje da se pitanje kršenja prava muslimana u Kašmiru aktuelizira i internacionalizira bilo je isuviše iritantno za Washington. U domenu politike nacionalne sigurnosti bivša Khanova Vlada PTT-a pokazala je sklonost kao diversifikaciji sigurnosne strategije, što je u Washingtonu protumačeno antiameričkim činom. 

Khanova opozicija, stranke establišmenta koje su sada preuzele većinu u Parlamentu, sve je vrijeme smatrala da je PTT na vlast došao zahvaljujući vojsci tako da su njegovu Vladu doživljavali kao hibridni režim spoja populističke demokratije i vojne potpore. Khanova opozicija, uključujući i islamističku partiju Islamski kongres, vjeruje da su oni najbolji garantor stvarne civilne vlasti koja bi morala imati vrhovnu nadmoć nakon višedecenijske politike kojom su dominirale vojno-obavještajne strukture i institucije.

Mandat Khanove bivše Vlade sve je vrijeme bio opterećen opozicionim manevrima koji su svoj najefektivniji oblik zajedničkog strateškog djelovanja inače međusobno sukobljenih tradicionalnih političkih grupacija protiv relativno novopridošlog igrača na političku pozornicu, PTT-a, demonstrirale formiravši Pakistanski demokratski pokret (PDM), kojim su dvije partije pakistanskog establišmenta Sharifovog PMLN-a i Bhuttovog PPP-a koordinirale svoj nastup protiv politike Vlade Imrana Khana, uz podršku većeg broja politički marginalnih partija. Analitičari vjeruju da je krovna organizacija PDM, napadajući Khanovu Vladu, prikrivala kultiviranje vlastitog neformalnog saveza sa strukturama u okviru pakistanskih oružanih snaga, tj. u okviru snaga označenih kao proamerička škola mišljenja u redovima pakistanske vojske. Upravo je ova sinergija PDM-a i proameričke struje u vojsci omogućila uspješno provođenje promjene režima na čelu Pakistana.

Pomenuta je vojna struja, očito, zaključila da je bolje novoj koaliciji pomoći da preuzme vlast kako tradicionalističke politike porodičnih dinastija ne bi kojim slučajem potražile veću i otvorenu potporu Washingtona u naporima da osvoji vlast, što bi još više moglo destabilizirati Pakistan. Očito je Khanov PTT postao isuviše neovisan i manje podložan punoj kontroli vojske koja se stoga odlučila na promjenu.

Odlaskom s vlasti PTT-a Pakistan je tek sada dobio pravu, potentnu i jasno opredijeljenu političku opoziciju čija se popularnost i snaga osjeti na ulicama pakistanskih gradova, a čiji je patriotizam neupitan. Prvi put u historiji Pakistana dešava se da jedan narodni pokret postaje sve više prihvaćen od širokih slojeva stanovništva bez obzira na etničku pripadnost, koji definira novi diskurs patriotizma, suvereniteta i pojma nacionalne sigurnosti koji poprima elemente revolucionarnog duha čija se energija usmjerava ka novim parlamentarnim izborima. Pakistan ima historiju gdje se poraženi premijeri vraćaju na vlast i po teći put.