Jedinice Sedmog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, pod komandom generala Mehmeda Alagića, 20. marta 1995. u četiri sata ujutro započele su vojnu operaciju s ciljem oslobađanja šireg platoa Vlašića. Prvog dana operacije ovladano je većinom dominantnih objekata na tom pravcu napada. Navečer istog dana, poslije sumiranja ostvarenih rezultata, general Alagić donio je odluku o nastavku borbenih dejstava. Cilj je bio jasan – oslobađanje cjelokupnog platoa Vlašića.
Do 24. marta oslobođena je teritorija površine 100 kilometara kvadratnih, pri čemu je najznačajnije bilo oslobađanje platoa Galice, na kome se nalazi televizijski relej. U ovoj operaciji agresoru je izbačeno iz stroja oko 750 vojnika (oko 200 poginulih). Jedinice Armije RBiH imale su 510 izbačenih iz stroja (70 poginulih). Nerijetko su vojni zvaničnici UNPROFOR-a izjavljivali da Armija RBiH može oslobađati tek neke sitne i beznačajne kote. Bio je ovo odličan demanti. „Armija BiH je bitno ojačala“, sa zabrinutošću je izjavio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, podsjeća ovim rečenicama na ovaj bitan datum iz moderne historije Bosne i Hercegovine portal Historija.
Borci Sedmog korpusa, u kontraofanzivi, oslobodili su najviši vrh Vlašica – radiorelejno čvorište na Opaljeniku. Prema izvorima Oslobođenja, na releju se vihori zastava s ljiljanima promjera 30 s 20 metara. Na godišnjicu osnivanja pripadnici ovog najmlađeg korpusa, zajedno s dijelovima ostalih pridodatih jedinica Armije RBiH, uspjeli su ovladati planinom Vlašić, oslobodivši stotinu novih kvadratnih kilometara, javila je Refija Kulašin s Radija BiH. Naglašavajući važnost uspjeha Armije RBiH na Vlašiću, komandant Generalštaba, armijski general Rasim Delić, poručio je: „U ovom momentu, prije svega, pokušat ćemo da se vezama spojimo s Krajinom. Da medijski pokrijemo Krajinu. Onda, akobogda, i nogom. Zato, čuvajte ovo.“
Upućujući iskrene čestitke borcima Sedmog korpusa i ostalim združenim jedinicama Armije RBiH koji su učestvovali u operacijama oslobađanja Vlašića, komandant Sedmog korpusa, brigadni general Mehmed Alagić je rekao: „Mislim da je ovo jedna od najvećih pobjeda do sada. Odavde, s ovoga mjesta, nude se mogućnosti za naše napredovanje u više pravaca. Nadam se da će to jedinice Armije RBiH ubrzo iskoristiti. Samo borbom možemo doći do pobjede i cjelovite BiH.“ Prva žrtva na Vlašiću 1992. godine, sjećamo se, bio je radnik Televizije Bajram Zenuni, koji je posljednji proslijedio vijesti s Vlašića.
Preko ove planine iz Krajine je protjeran veliki broj Bošnjaka. Granate s Vlašića oduzele su živote mnogim civilima, pa i djeci i trudnicama. U ovoj kontraofanzivi Armije RBiH Drugi krajiški korpus je potpuno razbijen, nema više operativne grupe Vlašić niti 22. lake četničke brigade. Više od 200 četnika zauvijek je ostalo na Vlašiću, gdje je prije izvjesnog vremena Radovan Karadžić govorio o toj „svetoj srpskoj planini“ i njenoj neosvojivosti.
Oslobađanjem releja četnicima je potpuno prekinuta veza između Banje Luke i Pala, što je „kapa srpske republike“, kako je govorio Karadžić. Ta „kapa“ je sada skinuta. A poslije kape dolazi glava. S Vlašića, sada krova slobodnih teritorija, koji predstavlja glavno čvorište puteva i rijeka, poslije tri godine dolazi pravi signal i prava slika. Signal sedmice i slika ljiljana.“
Brigadni general Mehmed Alagić stavio je zastavu s ljiljanima na vrh Vlašića. Na toj planini Sedmi korpus Armije BiH potvrdio je svoje visoke kvalitete, nadmudrio i razbio neprijatelja. Sve to, za samo pet dana, u izvanrednoj ratnoj operaciji, jednoj od najveličanstvenijih u našem oslobodilačkom ratu. Na Vlašiću, baš kao i nešto ranije na Kupresu i drugim bojištima, do punog izražaja su došle velike zapovjedničke sposobnosti generala Alagića. Njegovo je geslo: „Uspješna priprema – pola posla obavljeno“, piše Đuro Kozar u Oslobođenju tekst pod naslovom Tenkista na Vlašiću.
Za uspon na Vlašić temeljito se pripremao u besanim noćima koje je provodio s najbližim saradnicima korpusa. Biran je najbolji način da se pobijedi i uspjelo se. Ko je general Alagić? Rođen je prije 47 godina u Sanskom Mostu. Nakon gimnazije, upisao se na Vojnu akademiju kopnene vojske, u 23. klasi. Završivši, postao je oficir oklopno-mehanizovanih jedinica. Od tada su tenkovi njegova preokupacija. Kao oficir JNA, počeo je u Banjoj Luci, u kojoj je (februara 1991. godine) i završio aktivnu vojnu službu. Shvatio je da to više nije ona armija u koju je tako rado ušao, nego – nešto drugo, gdje njemu nije mjesto.
Napustio je, u činu potpukovnika, jednu armiju i ušao u drugu, bosansku, svoju. Veliko vojno-stručno znanje i iskustvo stavio je na raspolaganje najprije Teritorijalnoj odbrani, a onda i Armiji BiH. Tih proljetnih dana 1992. počeo je kao borac, postao je, potom, komandir čete, komandant bataljona i dogurao do brigadira u Komandi Trećeg korpusa.
Formirao je Sedmi korpus, za relativno kratko vrijeme taj najmlađi korpus bh. Armije postigao je značajne ratne pobjede. Kad govori o tome, general Alagić u prvi plan stavlja borbenu obuku, ističući da je dobro vojno-stručno osposobljen borac temelj svih dejstava i sadejstava u zoni odgovornosti Korpusa. Za ovog komandanta ne postoje ni improvizacije niti lahke pobjede. Njegovo geslo jeste pobijediti, ali bez gubitaka.
I na Vlašiću je bilo tako. Samo je nekoliko boraca promrzlo zbog izuzetne hladnoće. Tih su dana temperature na Vlašiću bile vrlo niske, naročito noću. „Naša pobjeda na Vlašiću rezultat je zalaganja svih nas – od boraca i komandira u jedinicama, do nas u Komandi Korpusa“, ističe general Alagić u jednom svom ratnom izvještaju. I nastavlja: „Ono što ovom prilikom moram posebno pohvaliti to je izvanredno sadejstvo unutar borbenih poredaka. Naši borci i starješine pokazali su na tom bojištu vrhunsku ratnu vještinu, ali i lukavstvo. Otuda su sve naše aktivnosti na Vlašiću bile iznenađujuće za agresora, pošto smo ga tukli na onim mjestima gdje se najmanje nadao da će biti tučen. Našom taktikom i naoružanjem koje smo zaplijenili u borbama na Kupresu nadmašili smo neprijatelja i on je na Vlašiću osjetio svu našu snagu, odlučnost i moral oslobodilačke vojske.“
General Alagić posebno ističe ulogu svog zamjenika, brigadira Fikreta Čuskića. To ime smo spominjali i prije nego što je došao u Komandu Sedmog korpusa jer je često isprašio agresora. Ali za osvajanje Vlašića najzaslužniji su Suad Jusović, komandir čete, i borci više brigada: Besim Svraka, Munib Davorović, Enver Šahinović, Edin Livnjak, Hasan Hadžić, Nisad Vuković, Suad Omeragić i Nedžad Duraković. Oni su – najbolji medu najboljima.
Komunikacijska kičma „Republike srpske“ oslanja(la) se na dva releja, Vlašić i Majevica. Značaj Vlašića u komunikacijskom smislu ogleda se u tome što je to jedan od najkvalitetnijih TV odašiljača s kojeg slika bh. televizije može „dobaciti“ čak do Mađarske, a po svemu sudeći, oprema nije ozbiljnije oštećena, dok preko Majevice idu sve telefonske veze četničke paradržave sa Srbijom i preko nje s vanjskim svijetom. Zato i ne iznenađuje munjeviti kontraudar Armije Republike Bosne i Hercegovine na ova dva komunikacijska sistema, analizira u Oslobođenju Sead Numanović.
Vlašić je jedna od najvećih planina u Bosni s dominantnim Opaljenikom, visokim blizu dva kilometra (1.933 m), na kome se nalazi TV repetitor. Ko se sjeća početka rata u našoj zemlji, sjetit će se i drame višednevnih borbi koje su se oko Opaljenika vodile u aprilu 1992. godine. Tada su okruženi aktivni i rezervni policajci ovog dijela Bosne danima pružali žilavi otpor četničkoj armadi. Bilans te krvave bitke bio je da su branioci na kraju, kada im je nestalo municije, bili divljački izmasakrirani i kao takvi pokazani posredstvom TV ekrana cijelom svijetu, a potom poslati u Travnik.
Vlašićki je plato četnicima poslužio kao poligon za jedan od najkrvavijih pohoda. Odatle je smrt sijana na sve strane. Elitne jedinice Armije R BiH, „Crni labudovi“ i Gardijska brigada Generalštaba Armije, 7. muslimanska brigada 3. korpusa, te 4. muslimanska brigada pod komandom legendarnog Muderisa iz Konjica, uz 17. krajišku i 705. jajačku brigadu, započele su veliki posao vraćanja duga četnicima i oslobađanja ovog dijela države.
Po izuzetno nepovoljnim meteorološkim uslovima, na hladnoći i do minus 20 stepeni, naši su borci u svakodnevnim okršajima nanosili velike gubitke neprijatelju. Samo u jednom danu četnici su imali 160 poginulih na Vlašiću, dok je cijela bh. Armija imala devet poginulih (od kojih su dvojica nastradala u saobraćajnoj nesreći). Ovaj podatak najbolje govori u prilog tezi da krupni uspjesi jedne kvalitetne oružane sile jesu obrnuto proporcionalni njenim gubicima.
Vremenske neprilike išle su naruku pripadnicima naše armije. Snježni pokrivač, koji je na nekim mjestima premašivao visinu od dva metra, iako je otežavao prohodnost komunikacija prema Vlašiću, pokrio je krupne protivpješadijske zapreke, naročito minska polja, preko kojih su naši borci prešli bez ikakvih problema.
Oslobađanje Vlašića, naravno, nije moglo proći bez Šefke Hodžića, legendarnog ratnog reportera Oslobođenja. Hodžića je Mehmed Alagić ugostio u svom isturenom komandnom mjestu na Vlašiću i dao mu intervju u kojem mu je iznio detalje oslobodilačke operacije.
„Pripreme su tekle dugo, u nekoliko etapa. To smo krunisali pobjedom. Odbacili smo četnike desetak kilometara“, kazao je Alagić na početku, našalivši se: „Mislim da ćemo vlašićke vikendice podijeliti starješinama i borcima. Zaslužili su.“ Prvi grad koji je naša Armija oslobodila od četnika jeste Donji Vakuf. Kako ste oslobodili ovaj grad, pitao je Hodžić, a Alagić odgovorio: „Sedam je magičan broj, i u tom broju sedam svašta se nešto događa prvi put, pa eto, desilo se i to, oslobodili smo Donji Vakuf. Znam, neki su vjerovali da se to neće dogoditi nikada... Prvi put u ovoj bici je jedan artiljerijski puk Armije RBiH, a to je Artiljerijski puk Sedmog korpusa, gađao plotunom... Komar je bio bauk. Nismo vodili poprilično teške borbe, nego žestoke borbe. A i one prethodne borbe bile su također žestoke. Naprimjer, one na Poganoj ravni prije oslobađanja Komara, što je bilo identično oslobađanju Galice prije Babanovca. Tajna je u tome što borce treba da uvježbavate da bi prvi stigli na cilj.“
Krajišnici se i s druge strane dobro bore i dobro napreduju. Ima li nade da se negdje sretnu borci Sedmog i Petog korpusa, pitao je Hodžić, na što mu je Alagić odgovorio: „Mi ćemo se sresti sigurno, i to brzo na jedan od načina. A kako, neka čitaoci sami zaključe... Uvjeren sam da ćemo ići i dalje u oslobađanju naše zemlje i da je smotra naših jedinica u Banjaluci izvjesna.“ Hodžić ga je pitao o saradnji s HVO, na što mu je Alagić odgovorio: Pa, s HVO ide... kao s HVO! A to znači? – A to znači, opet kao s HVO!... Ne mogu biti zadovoljan dok ne ostvarimo svoje ciljeve, a mi smo još na putu ostvarenja ciljeva. Bitka za Kupres je bila velika bitka, to nam Hrvati ne bi smjeli zaboraviti u sadašnjim i budućim odnosima. Jer ipak tu smo im vratili i čast i ponos.... Po mom sudu, najveća operacija i najsloženija jeste ona u kojoj smo oslobodili relej na Vlašiću. Bila je zima, temperatura 30 ispod nule, dubok snijeg. To su mogli uraditi samo borci kod kojih je najjači motiv borbe za pobjedu i slobodu, a to su borci Sedmog korpusa naše Armije.“
