Rasim Porić rođen je 1973. godine u bužimskom naselju Bućevci. Mladost mu je prekinula Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kada se izdvojio kao rijetko viđen ratnik koji se borio u dvjema brigadama, prošao desetke ratišta, preživio tri ranjavanja, od čega treći put i prostrelnu ranu na glavi. „Pred sami rat, u septembru 1991. godine, dobio sam poziv u vojsku, da se javim u kasarnu u Banju Luku i, da sam se ja pitao, rado bih otišao, ali tome se suprotstavio rahmetli daidža Husein Duranović, koji je kasnije poginuo u Lušci-Palanci, u operaciji 'Sana '95'. Kad je čuo za poziv, rekao je da mogu ići 'samo preko njega mrtvog'. U organizaciju odbrane uključio sam se u rano proljeće 1992. godine, kada smo stražarili u jednom ceriku na Bućevcima. Tu je bio punkt na kojem se nas 5-6 mijenjalo, Hasan i Sead Duranović, još neki stariji ljudi i ja. Imali smo samo jednu lovačku pušku. Naš zadatak je bio da osmatramo u pravcu Ramine Glavice, da kontrolišemo saobraćaj u naselju, te da o svemu obavještavamo Mirsu Mašinovića i Samira Duranovića, koji su nas najčešće obilazili. Nešto kasnije, u staroj kući u Porićima formiran je štab teritorijalne odbrane. Sjećam se da smo imali radiostanicu kojom je upravljao Džemal Mašinović.“

Seoske straže pa Prva muslimanska brigada

Poslije tih prvih aktivnosti, a prije formiranja TO Bužim, s još nekolicinom Bužimljana Rasim Porić otišao je u Prvu muslimansku brigadu u Cazin. Prisjeća se da su prvo

postrojavanje imali kod lovačke kuće na Bućevcima, pa onda na Mrazovcu. „Vodeći pripadnici ove brigade iz Bužima bili su Safet, Muhamed i Šefik Mulalić, Hasaga Porić, potom moj daidža Refik Duranović i još neki. Komanda Brigade i većina vojske bili su smješteni u halama u Ćoralićima kod Cazina. S još oko 50 vojnika u Cazinu sam prolazio obuku za komandira voda. U tih nekoliko mjeseci imali smo puno aktivnosti i strog vojnički režim. Rano ustajanje, zajednički sabah-namaz, potom trčanje, fiskultura, doručak. Sve namaze klanjali smo u džematu. Odlazili smo i na liniju, a mnogo naših boraca stradalo je na bihaćkom ratištu. To je bila respektabilna brigada čiji su vojnici imali jednoobrazne uniforme i bili dobro naoružani. Meni se u početku svidjela ta ideja, taj vjerski segment i disciplina, tako da sam tu ostao sve do kraja. Na kraju je brigada rasformirana, a njeni borci uglavnom su ušli u sastav 503, ali i drugih brigada Unsko-sanske operativne grupe. Naravno, i taj dio ratnog staža nam je svima priznat, najviše zahvaljujući predsjedniku Aliji Izetbegoviću“, prisjeća se Rasim.

Za vrijeme boravka u Prvoj muslimanskoj brigadi Rasim je s vremena na vrijeme dolazio kući, gdje se i zadesio za Bajram 1992. godine, kada se desio napad na rodne Bućevce. To je bilo 10. i 11. juna, kada je s daidžom Huseinom otišao na Suhu Među. „Navečer je zapucalo i na Bužim je ispaljeno desetak granata. Gotovo cijelo selo je iseljeno prema Bužimu i Varoškoj Rijeci. Neprijateljske jedinice su izvele napad, ali kad smo mi uzvratili, uvidjeli su da ne ide i vratili se. Tu je posebno važnu ulogu odigrao Šefik Mulalić, koji je mitraljezom djelovao u pravcu neprijateljskih jedinica. Kada je sutra ujutro krenuo još jači napad, u ispomoć nam je stigao i vod Haze Suljića te još neke jedinice koje su bile dobro naoružane. E to jutro je bila žestoka borba. Odatle sam se ponovo vratio u Cazin.“

Prelazak u 105. bužimsku brigadu

Po povratku u Bužim u septembru 1992. godine Rasim Porić raspoređen je u treći bataljon 105. brigade Armije RBiH, u vod Hamdije Nanića. „Vod u koji sam došao držao je rejon od ceste u Baštri pa prema Hercegovini i Nikolića Glavici. Ni tu se nisam dugo zadržao i prebačen sam na liniju ispod Ramine Glavice u vod Ahme Kapetanova, koji je bio u Prvom bataljonu. Nakon 'Munje '93' držali smo liniju u Landupima, na Kedića Glavici i Piskaru. Ali i tu mi je brzo dosadilo, tako da sam konačni smiraj pronašao u vodu Hilme Šahinovića. Taj vod je bio dio Hansove čete u Drugom bataljonu, koji će ubrzo dobiti epitet jurišni. I tu sam ostao sve do kraja, uglavnom na poziciji komandira prvog odjeljenja i zamjenika komandira voda. U toku 1993. godine, sve do oktobra, bilo je prilično mirno. Međutim, od proglašenja Autonomije kreću prave borbe, gdje odlazimo na ratište u Todorovo i na Ćulumak. Uslijedio

je period borbi i akcija u Todorovu, Trojincu i Golubovićima, te držanje straža u 'Kući duhova', potom učešće u kontranapadima prilikom vraćanja Kestenove Glavice, kada su poginuli Kenan i Topal i žestokim okršajima na Brkića Koplju, kad je poginuo Kanta Mustafić, pa sve do osvajanja Pećigrada i oslobađanja Velike Kladuše, kada smo u briljantnoj akciji zauzeli zacrtane položaje na Piskani kod repetitora.“

U toku „Prve autonomije“ Fikreta Abdića, početkom marta 1994. godine, Rasim je sa saborcima boravio i na bihaćkom ratištu. „Na Spahića Glavici smo sedam dana držali liniju. Nema rovova, samo poneki zaklon od kamenja. Sa mnom su još bili rahmetli Murat Mulalić, Huse Šahinović, Ismet Durić Cijevka i još jedan Cinac. Naša osmatračnica je bila pedesetak metara ispred položaja u pozadini, a stotinjak metara ispred nas bili su neprijateljski položaji. Vrlo rizično je bilo u toku dana otići na tu osmatračnicu ili se vratiti. Jedno jutro, u svitanje, sišao sam na osmatračnicu. Puca četnik s druge strane i viče: ‘Uspio si sići, ali da vidim kako ćeš se vratiti.’ I nakon četiri sata nastupilo je vrijeme smjene, kad on opet doziva: ‘Hajde, Mujo, vrijeme je za smjenu.’ Ja stavim kapu na cijev od puške i lagano dignem iznad zaklona, on zapuca. Meci fijuču po kamenjaru. Vidim ja, neće on da se okani. A ovi moji da crknu od smijeha. I u jednom momentu malo se on umirio, ja istrčim i nekako umaknem. Kad nam je završila smjena, dobili smo odobrenje da idemo kući, ali nema nas ko voziti. I nas trojica pod punom ratnom opremom krenemo pješice, prvo dolje do Sedre, pa uz Ostrožac, dalje cestom pored Cazina i sve do Bužima. Zima je još, ja u patikama starkama. I nas trojica goni, goni, goni sve do kuće. Malo priča, malo smijeh, malo pjesma. Na Gnjilavcu je počela padati kiša, hladno. Kad sam došao u Zaradostovo, đonovi od tena su počeli otpadati. A ja uzmem žnjore, svežem ih oko đonova i nastavim dalje. Kući kad sam došao, tene su se rascvjetale, noge se smežurale i otekle. Oko 50 km smo propješačili. Sad kad bih to ponovio, mislim da bih umro.“

„Breza ’94“, „Hamze“, „Gazije“ i „Tajfuni“

Nakon sloma „Prve autonomije“, akcija „Breza '94“ sljedeća je borba u kojoj je Rasim Porić učestvovao. „Breza je ubjedljivo najžešća borba u kojoj sam sudjelovao. Tu sam iskusio šta je ‘pravi’ rat. Sve je počelo kad smo tri dana prije završnog kontranapada stigli na Plato i raspoređeni u zemunicu, na glavnom pravcu napada. Ispred su bili ‘linijaši’, a kad bi krenuo napad, mi smo istrčavali u ispomoć. U ta tri dana smo odbili desetak napada. Prvo nas izgranatiraju, pa onda udare pješadijom. Mi izbacamo bombe, odbijemo napad i tako opet. Kad nakon nekoliko dana nisu uspjeli probiti, onda su udarili na Križ, gdje smo ih opet preduhitrili i porazili. I tako 11. septembra, gotovo u sumrak, komandant Nanić zove komandira Hilmu i traži da se spustimo u voćar podno Platoa. Došli mi i posjedali, kad ide komandant, na njemu žuta majica, pancirka i motorole. S njim ide još boraca i starješina iz Hamzi, Gazija i Tajfuna. Čim sam ih ugledao, odmah sam rekao: ‘Momci, izgleda da će biti akcija.’ Kreće priča i upoznavanje s planom sutrašnje akcije. Već polahko pada noć i u neprijateljskoj dubini se čuje huka motorizovanih vozila. Tad nam je otprilike kazao: ‘Ovakva je stvar, momci. Čujete ona vozila i onu buku. To je priprema za sutrašnji napad. Plan Mladića je da sutra uđu u Bužim. Ovi što su danas napadali večeras odlaze, a umjesto njih, dolaze novi, odmorni, motivisani, dobro naoružani i s namjerom da probiju liniju. Mi se protiv njih više ne možemo boriti. Jedina naša nada jeste da im, uz Allahovu pomoć i uz faktor iznenađenja, odemo iza leđa i razbucamo ih. Ovo je borba za opstanak, dan D. I znajte da sam pokupio sve što sam mogao i da idete na daleko brojnijeg i opremljenijeg neprijatelja. Ali sve on to govori vrlo optimistično. Daje upute komandirima četa, vodova i odjeljenja. Pita našeg komandira s čim raspolaže i šta mu treba. Ovaj ističe da fale dvije zolje, što i dobivamo. Naš zadatak je bio doći na Šajrovačka vrata, blokirati put i spriječiti izvlačenje neprijateljskih tenkova i drugih oklopnih sredstava“, prisjeća se Porić i nastavlja kazivanje:

„Krenuli smo oko ponoći i spustili se u jarak, odakle smo se trebali popeti na Makarovaču. Ispred nas su išli izviđači i momci iz jedince 'Hamze'. Ubrzo dolazi naredba da stanemo. Izviđači su uočili kretanje neprijateljskih jedinica kroz jarak prema Križu. Naši su se povukli i propustili ih. Kad su oni prošli i sve se smirilo, nastavili smo po zaduženju. Gumeni i još neki su otišli lijevo, s našim vodom su još neki otišli desno, prema Šajrovačkom putu. Vodič nam je bio Fikro Lisica. Kad smo se popeli uz jarak, uočili smo neprijateljski IKM, gdje su bila parkirana oklopna vozila i teško naoružanje. Tu nismo mogli proći dalje jer nas je dočekalo minsko polje, rovovi i zemunice. Već smo uočavali neprijateljske vojnike, koji su bili opušteni i nesvjesni opasnosti. Sjeli smo, neki su i zapalili. Već se polahko rasvanjivalo. Ubrzo je počelo tenkovsko granatiranje naših položaja na Križu. Ništa nam nije bilo jasno jer je na Platou bilo mirno, a na Križu tenkovi huče, gori linija. A tek nekih 200 metara ispred nas, s druge strane brda, čuju se baterije minobacača. Komandant Nanić traži da napadnemo. Ovi uzvraćaju da ne ide. I jednom Fikro Lisica reče da komandant zahtijeva da krenemo po svaku cijenu, jer Križ već pada. Uzeo je zolju i u momentu dok je nišanio zemunicu stao je na granu koja je pukla. Kad se četnik okrenuo i upitao ko je to dolje, Fikro je ispalio i raznio tu zemunicu. Neko je poveo tekbir i krenula je borba. Odmah na startu nam je poginuo Dževo Muratović. Nastavili smo dalje. Nekoliko minuta se tu haman ništa nije vidjelo od barutnih gasova. Svako puca sve što ima i ide naprijed, na sve ili ništa. Bili smo svjesni da nas nema ako to ne zauzmemo. U toj kretnji stigli smo do voznog parka u kojem su bili džipovi, kampanjole, dajcevi, minobacači... Na neprijateljskoj strani je nastupila bježanija. U roku od desetak minuta smo izišli na Makarovaču.“

Forsiranje Une i borbe na Kolajevcu i Johovici

Po Rasimovom sjećanju, u vrijeme kad su otpočele borbe na Makarovači na Križu je nakratko nastupio tajac. Tek se poneka puška čula, baš kao da nema vojske. Kako ističe, nije malo vremena prošlo kad je opet „zapalilo“. „Mi smo nastavili niz Makarovaču prema Šajrovačkim vratima. Kad smo došli do dijela koji vodi prema Žutom putu, jedan četnik je protrčao ispred mene. Zapucao sam i on je pobjegao. Uslijedila je borba prsa u prsa. Četnici izlijeću na metar-dva. Tu je ranjen i moj daidžić Fikro Duranović. Naredni zadatak nam je bio da sačekamo momke iz Hamzi i Tajfuna i da zajedno pokušamo zauzeti pragu koja je djelovala po našim položajima. Nažalost, nismo je uspjeli zarobiti, ali smo zarobili puno naoružanja. U toj akciji mi je i jedan saborac umro na rukama. Sjedio sam u rovu, kad ide jedan borac. Puca PAM, brije zemlju, ne da glave dići. Ja mu mašem da se sagne, a on se malo sagne, pa opet po starom. Kad je došao, kažem mu da se pazi. Kaže: ‘De, šta se bojite?!’ I nedugo nakon toga, dok je stajao s druge strane tranšeje, pogodi ga rafal. U tom momentu ja sam sjedio i držao pušku u krilu. Udar rafala ga je odbacio nazad, okrenuo ga tako da se stropoštao pravo na mene, a glava mu je završila u mom krilu. Odmah je bio mrtav.“

Od prvog do zadnjeg dana operacije „Mostobran '94“ Rasim Porić je boravio na desnoj obali Une. Iako je svjestan velikih ljudskih gubitaka u njegovoj brigadi i vodu, danas je ponosan na svoje držanje u tih desetak dana. „U borbama iznad Krupe stradalo nam je puno boraca. Svega pet boraca iz našeg voda vratili su se kući čitavi. Ostali su ili ranjeni ili poginuli. Tad su nam poginuli Remzo Abazović i Suad Halilović Lili. Među ranjenima su bili Nedžo Burzić, Izet Burzić Gazija... U tu akciju smo krenuli s ostatkom elitnih jedinica. Kad smo prešli Unu, krenuli smo prema Kolajevcu. Išli smo ranom zorom, bila je magla, hladno. Neke jedinice su krenule prema Ostrožnici i Johovici na čelu s Nijazom Velagićem. Moje odjeljenje je imalo zadatak da ide prema Halkića mostu. Tu smo upali u minsko polje, gdje nam je stradao Haško Ičanović, ostao je bez dijela stopala. Kad smo izišli gore, već se razdanilo. Tu smo s RB-om napali kuću u kojoj su bili neprijateljski vojnici. Iza te kuće je bila tranšeja koja je preko doline vodila prema minobacačima. Oni su pobjegli u tom pravcu i, po svemu sudeći, minobacačlijama dali koordinate ove kuće. Kad sam čuo paljbu minobacača, samo sam uspio reći: ‘Dečki, brzo iz kuće!’ Čulo se 6 ispaljenja. Istrčali smo iz kuće. Neke su granate pale na kuću, neke okolo, a neke su aktivirane na krošnji drveća. Nedžo Burzić i Gazija jauču. Remzo Abazović je odmah bio mrtav. U toj grupi je bio i Afet Muminović, koji mi je bio pomoćnik na RB-u. Imali smo stotinjak metara preći do naših položaja. U tom povlačenju neprijateljske jedinice su krenule prema nama. U pomoć nam je pritekla četa mlade vojske Sulje Isakovića i oni su frontalno, po brisanom prostoru, udarili na četnike, veoma hrabro, ali i mladalački naivno jer ih je puno stradalo. Srećom pa smo uspjeli izvući Remzu. Odatle sam otišao na Johovicu, gdje sam ranjen od detonacije granate. Tu sam se onesvijestio i probudio se kod Une. Čamcem sam prešao do saniteta, doktor mi je izmjerio tlak, konstatirao lakšu tjelesnu povredu i uputio me kući na previjanje i odmor. Rekoh: ‘Nema od toga ništa.’ I ne htjednem ići kući. Rekao sam mu da me previje i da odoh nazad. I vratio sam se na Johovicu, gdje sam ostao do kraja. Dan ili dva prije povlačenja Johovica je bila haman pala. Svega nas desetak je bilo ostalo da je branimo. Tad nam je vod Omerice Ičanovića došao u ispomoć. I tu smo odbili jak tenkovski napad. Ubrzo je uslijedilo plansko povlačenje.“

Drugo i treće ranjavanje

Rasim Porić drugi je put ranjen krajem novembra 1994. godine, u vrijeme napada na Trnove kod Velike Kladuše. Pogodila su ga tri gelera, koji su mu i sada u glavi. I tada se nakon previjanja dobrovoljno vratio na prvu borbenu liniju. Kako je u toj akciji ranjen komandir Hilmo, Rasim je preuzeo vod i u narednih mjesec dana predvodio svoje saborce, sve do trećeg i ujedno najtežeg ranjavanja. „Sve vrijeme otkad sam prešao u jurišni bataljon bio sam u Hilminom vodu, uglavnom kao komandir desetine. Kad je Hilmo teže ranjen, zamijenio sam ga. A onda sam i ja teško ranjen 24. 12. 1994. godine. Dok smo odmarali u kasarni u Čavi, stigla nam je vijest da je pala Latića Glavica. Ubrzo je došao komandant Nanić i rekao da treba ići vratiti izgubljene položaje. Pitao je ima li ko šta za reći i ja sam se javio i pokazao na svoju obuću. Kažem mu da ne mogu ići u poderanoj obući. Jednom od saradnika je rekao da mi nađe čizme. Kad je ovaj odgovorio da nema, Nanić je dodao: ‘Ako nema, skini svoje.’ I dobio sam nove čizme u kojima sam i fasovao u prvoj akciji. Ispostavilo se da sam više sreće imao u poderanoj obući. Uvečer, 23. decembra, krenuli smo u akciju, svi u bijelim uniformama. Pušku sam nosio na leđima, motorolu i RPG u rukama. Polahko smo se popeli uz vijenac, pa pored napuštenog neprijateljskog rova. Slađin vod je trebao napasti lijevo, vod od Gumenog desno, a moj vod direktno, po sredini, preko brisanog prostora. Dogovor je bio da Gumeni i Slađo prvi izvrše zadatak da bi neutralisali bokove odakle je dolazila prijetnja mojim borcima. Kad smo stigli na rub šume, tu smo se rasporedili. Kako je bio snijeg, ispred

se dobro nazirala zemunica i 5-6 vojnika u njoj. Namontirao sam granatu i čekao kad će zapucati desno. Zove me Slađo i pita šta se čeka i kaže da on kreće. A ja znam da prvo moraju ovi s desne strane odraditi svoj dio zadatka, inače smo u belaju. Samo sam uspio reći da sačeka još malo, kad ono dum, sprašinja zolja, prolomi se tekbir. Vidim da je Slađo ‘zaroštiljao’. Nažalost, ubrzo će tu poginuti i on i Hasan Čaušević Tica. Utom je i na nas zapucalo iz te zemunice. Među prvima je ranjen Huse sanitetlija“, prisjeća se Rasim dešavanja u kojem će samo Božijom voljom uspjeti preživjeti nevjerovatno teško ranjavanje i nastavlja:

„Kad se ogradila žestoka pucnjava, shvatio sam da nema smisla čekati, jer se moj vod nalazio direktno na meti. Izašao sam 3-4 metra iz šume i ispalio RPG. Granata je proletjela između grudobrana i zemunice, kompletno zadigla krov i napravila haos. Onda mi je pomoćnik rahmetli Zijad Isaković dodao drugu granatu, koju sam stavio i krenuo ispaliti. Utom mi je jedan saborac viknuo da pazim desno odakle je počela pucati osamdesetčetvorka. Okrenuo sam se u tom pravcu, iza drveta ugledao čovjeka koji je pucao. Samo sam upio kleknuti na desnu nogu i nanišaniti, i taman kad sam htio pritisnuti obarač, pogodio me je metak u lijevi dio lica. Učinilo mi se kao da me neko kocem udario. Zrno od metka je ušlo pored nosa, prošlo kroz lice i usnu šupljinu i zaustavilo se u vratu, 2-3 mm od kičmenog stuba. Da je otišlo još koji milimetar, vjerovatno bih doživio paralizu, a da je nastavilo dalje, polomilo bi mi vrat. Pao sam na leđa i počeo se gubiti. Učinilo mi se kao da me neko uzima u ruke i diže na nebo. Glasovi oko mene su se počeli gubiti i postajalo je sve tiše i tiše. Vjerovatno sam tad pao u nesvijest. Odjednom kao da me neko vraća nazad. Čujem glasove, puškaranje, pomjerim se, osjetim hladnoću, snijeg je oko mene, shvatam da sam ranjen. Pomislim: ‘Dobro je, živ sam, ali gdje sam?!' Pokušam se dići, ali ne ide. Tu sam ležao nekoliko minuta. I nekako sam se digao u sjedeći položaj. Lagano se okrećem, oko mene sve crveno kao da je horoz zaklan. Pipam se po licu, na dlanovima krv. Čujem da se oko mene nešto zabada. Prolijeće mi kroz glavu da me još gađaju. I bacam se na leđa, glumeći da sam opet pogođen. Iz ležećeg položaja sam dozivao saborce. Najednom dotrčaše dva vojnika iz Slađinog voda, uhvatiše me za noge i povukoše u zaklon. Bili su to kasnije rahmetlije Kasim Porić i Meho Kljajić, koji su rizikovali svoje živote da bi me izvukli. Tog dana za mene je rat bio završen. Tek kasnije sam skontao da je zrno kojim sam pogođen prvo udarilo u RPG i izgubilo početnu snagu. To zakrivljeno zrno još čuvam kod kuće.“

(Nastavit će se)