5. juni 1992. godine

Najzad, tzv. JNA napušta kasarnu “Maršal Tito”, na­­pušta slobodno Sarajevo. Direktni televizijski pri­je­nos: Ostaje nam, prema dogovoru, nešto teškog oružja, os­ta­ju gomile smeća i razbacane Titove slike. Vojni ešalon se for­mira i kreće. Naši teritorijalci nadgledaju odla­zak. Uzbu­đeni su. Neki su samo ozbiljni. Kamera re­gistrira slu­čaj, slučaj i smiješan i žalostan, i indi­ka­ti­van. To će, vje­ro­vat­no, ostati upamćeno kao slika koja sve govori sobom:

U koloni vozila što žure prema četničkim polo­ža­ji­ma, jedna kola su se pokvarila. Naši momci su prišli, po­gurali su “stojadina”, ali nije išlo. U kolima oficir, čini mi se, kapetan i supruga pored njega, s muževlje­vom šapkom u krilu. Kapetan moli naše da mu po­mog­­nu. Veoma tugaljivo moli. Njegovi ga zaobilaze i “be­gaju” prema Ilidži. Naši prilaze motoru, čačkaju neš­to, ali ne ide. Sada malo razgovaraju. Oficir reče da je iz Novog Sada, ako sam dobro čuo. Muzičar. Vje­ro­vat­no laže i jedno i drugo. Preznojava se od straha bojeći se da ga naši ne pojedu. On, vjerovatno, nije muzičar i zna da ima razloga da ga pojedu.

Njegovi promiču, ne osvrću se, ne zastaju, čak ne gledaju šta se kolegi zbiva. Supruga na sjedištu vrpolji se, ne zna da li da se smješ­ka ili da plače. Policajac iz TO zaustavlja kombi iz ar­mij­ske kolone, prisiljava vozača da povuče, ali vozač kombija namjerno naglo trzne, prekine vezu sa “stojadinom” i po­bjegne. “Ostani s nama”, govore mu teritorijalci. “Vi­diš da ti nećemo ništa. Ovako vaši ostavljaju svoje mrtve i ranjene.” Smijali su se, dobrodušno i zadovolj­no. Opet su ga pogurali i “stojadin” je dao gas da se pušilo sve do podvožnjaka prema Ilidži. 

(Alija Isaković, Antologija zla, Ljiljan, Sarajevo, 1994)